Kada je objavljeno da je upravno vijeće Opće bolnice u Puli 19. srpnja imenovalo dr. Andreja Angelinija privremenim ravnateljem, a 6. rujna ga je među četiri prijavljena kandidata jednoglasno imenovalo stalnim ravnateljem – ta je vijest odjeknula i među vjernicima u Porečkoj i Pulskoj biskupiji, i to ne samo iz razloga što cijene stručnost novoga ravnatelja. Iako većina zna da je dr. Angelini rodom iz Pule, da je specijalist opće kirurgije od 2010., a od 2018. subspecijalist i torakovaskularne kirurgije te da je u pulskoj bolnici zaposlen od 2003. i predavač je, znanstveni djelatnik, magistar znanosti – manje je poznato da je on i crkveni glazbenik. Na dan imenovanja telefoni su nemilo zvonili, a on je rado pristao na razgovor za Glas Koncila. Odsad snosi, kako je rekao, materijalnu i moralnu odgovornost za 1300 zaposlenih i za tisuće pacijenata koji trebaju usluge, pogotovo preko ljeta, u vrijeme turističke sezone. No razgovor se više ticao drugih tema.
Prvo pitanje odnosilo se na iznenađujući podatak da pulska bolnica ima, valjda jedina na svijetu, trenutačno troje u postupku za proglašenje svetima: slugu Božjega Egidija Bulešića (+1929.), slugu Božjega dr. Marcella Labora (+1954.) i medicinsku sestru službenicu Božju B. Tarsillu Osti (+1954.). »Da, to smo doznali tek u novije vrijeme. Egidije je bio rodom iz Pule. Radio je u Uljaniku kao brodski crtač. Umro je kao laik na glasu svetosti. Njemu je na rodnoj kući postavljena spomenploča na hrvatskom i talijanskom. Ali drugo ništa nemamo. Dr. Labor je rodom iz Trsta, ali je kao liječnik djelovao u Puli.
»Dan počinjem molitvom, znakom križa. Idem redovito na misu ne samo nedjeljom, nego na zornice u predbožićno vrijeme, na klanjanje Presvetomu svakoga petka«A Tarsilla Osti radila je u Mornaričkoj bolnici. O njoj nisam ni čuo dok nisam dobio letak i doznao da je bila mistikinja i da joj se ukazivao Isus. Svi su troje na čast našoj bolnici i na utjehu bolesnicima koji ovuda prolaze. Imamo, doduše, još nedovršenu kapelu u sastavu bolnice. Pokušat ćemo se dogovoriti s biskupijom pa postaviti u kapeli i neku njihovu sliku.«
S obzirom na to da kao liječnik kirurg, sada i bolnički ravnatelj, već godinama svira i vodi crkveni pjevački župni zbor, zamolili smo ga da opiše kako je započeo s tom vrstom ravnanja. »Kao školarca počele su me sviranju učiti sestre milosrdnice koje su djelovale u našoj župi sv. Pavla apostola na Vidikovcu, neke još djeluju i danas. I kao student sam u Rijeci imao priliku svirati u njihovu samostanu u Kresnikovoj ulici budući da je Božja providnost htjela da tijekom studija živim upravo nedaleko od njihova samostana. Preko ferija mi je tadašnji župnik mons. Marcel Krebel ostavljao ključ i slobodno sam mogao vježbati svirati. Sviranje me i vodstvo crkvenoga zbora, uza sve obveze, ispunja. Nedjeljom i blagdanom dolazim i dva-tri puta svirati. A kad putujem, uvijek posjetim crkvu.«
Budući da kao liječnik dobro poznaje čovjekov organizam, a kao vjernik treba imati osjećaj za dušu, zanimalo nas je od njega čuti tko je za njega čovjek. »Svako je tijelo građeno podjednako. Svi su organi jednaki po sastavu. Tu nema neke bitne razlike. To se na medicini detaljno uči na mrtvim tijelima. Tu je sve poznato. Ali svaki je čovjek po duši biće za sebe. Duše su posve različite. I tu je umijeće pristupa svakomu čovjeku koji ima vlastito shvaćanje i osobne potrebe. U tom je smislu čovjek tajna.«
Na upit kako kao liječnik i kao vjernik spaja svoju službu s vjerom dao je zanimljivo tumačenje. »U našem se poslu doživljavaju najparadoksalniji slučajevi. Uza sve pretrage, nalaze i konzultacije, nikad se s apsolutnom sigurnošću ne može znati kako će tijelo reagirati. Svakomu se pacijentu pristupa vrlo odgovorno. Tu nema rutine. Uspije li se pomoći bolesniku i ozdravi li, osjeća se radost i neka pomoć odozgo. Podlegne li bolesnik i nastupi li smrt, smrt duboko dira srce. Pacijent se nosi u sjećanju i u srcu. Radim u bolnici 21 godinu. Koliko sam operirao, ne znam. Ali računate li dnevno pet i više operacija, onda je pozamašan broj.
Hrvatska je po broju transplantacija na broj stanovnika prva u svijetu. Član je i ‘Eurotransplanta’, umrežena je u tu europsku organizaciju, i primjerice, imamo li donora srca, u tren se može vidjeti kojemu kandidatu to srce odgovara.
Kad vidimo da se bolesnik gasi, zovemo bolničkoga kapelana fra Đuru Vuradina ili župnika preč. Milana Mužinu koji su uvijek na raspolaganju za podjelu sakramenata. Osobito je revan jedan kolega, član i Neokatekumenske zajednice, koji ne prepušta bolesnika njemu samomu. Zahvalni smo našim svećenicima.
Jedna medicinska sestra i ja smo bez pitanja drugih na ulasku u operacijske sale postavili raspelo. Jedna je pacijentica, inače aktivna vjernica, nakon uspješne operacije rekla: ‘Andrej, stalno sam se sjećala onoga Isusova pogleda s križa.’ Važno je, dakle, bolesniku pomoći na bilo koji način.«
Član je Hrvatskoga katoličkoga liječničkoga društva, o kojem je rekao: »U Zagrebu je Hrvatsko katoličko liječničko društvo utemeljeno prvo u Hrvatskoj 1991., a kod nas u Puli odmah 1992. godine. Sjedište je naše podružnice u Puli u župi sv. Pavla. Prvi nam je duhovnik bio mons. Marcel Krebel, a sada je župnik preč. Milan Mužina.
Društvo liječnicima mnogo znači. Mnogi su liječnici vjernici. I velika su većina naših medicinskih sestara aktivne vjernice. Liječnicima je Društvo vrlo korisno. Organiziraju se vrlo zanimljiva tematska moralna i vjerska predavanja. Prije korone okupljali smo se svaki mjesec. Organiziramo i povremene izlete koji nisu samo opuštanje, nego izmjena iskustava. Zaštitnik nam je sveti Luka.«
A kako dr. Angelini gleda na neka moralna pitanja? S obzirom na to da sv. Pavao naziva ljudsko tijelo »hramom Duha Svetoga«, pitali smo ga ima li dojam da ljudi tijelo neodgovorno izlažu čak i opasnostima, i da se ponašaju samodostatno, kao gospodari. »Nitko nije protiv zabave, protiv opuštanja. Danas smo, nažalost, svi u opasnosti od onkoloških bolesti. Ali tijelo zaslužuje svoje dostojanstvo. Čak se i bolesti mogu zaobići urednim životom. Mnogo toga ovisi o kućnom i školskom odgoju.«
Za kraj smo ga zamolili i jedno tumačenje. Postoje neki znanstvenici koji tvrde da vjernici imaju 82 posto više šansi u obrani od bolesti i isto toliko više šansi za ozdravljenje. Na to je dr. Angelini odgovorio: »Nisam bio kršten kao dijete. Majka mi je bila na odgovornoj službi u Uljaniku i u Partiji. Kršten sam, zahvaljujući baki, tek u 11. godini. Otada sam vjernik. Ja ne znam, nemam toga iskustva nevjernika. To trebate njih pitati. Ali je za mene vjera sve. Dan počinjem molitvom, znakom križa. Idem redovito na misu ne samo nedjeljom, nego na zornice u predbožićno vrijeme, na klanjanje Presvetomu svakoga petka. Vidljivo je u pacijenata koji imaju moć komuniciranja s Vječnim – bolesnik pred sobom vidi zajamčenu budućnost.«
