Na 71. sjednici Vlade Republike Hrvatske usvojen je nacrt konačnoga prijedloga zakona o izmjenama i dopunama Zakona o genetski modificiranim organizmima (GMO). Prijedlog je upućen u zakonodavnu proceduru, ali još nije uvršten u dnevni red plenarne sjednice Hrvatskoga sabora. Usvajanje toga zakona važno je za Hrvatsku jer predložene izmjene i dopune omogućuju zabranu uzgoja GMO-a na cijelom državnom teritoriju.
Zakonskim se prijedlogom usklađuje hrvatsko zakonodavstvo s pravnom stečevinom Europske unije. Gotovo identičan prijedlog zakona nije usvojen 2016. godine u vrijeme vlade Tihomira Oreškovića. Iz nejasnih razloga mnogi su saborski zastupnici zahtijevali da se prijedlog zakona povuče iz procedure na doradu. Stoga novi sastav Hrvatskoga sabora sada ima priliku i odgovornost usvojiti »novi« zakon o GMO-u.
Najvažnija novost u prijedlogu zakona uvođenje je ključnih odredaba Direktive Vijeća EU-a 2015/412. Njima se definiraju takozvani imperativni razlozi na temelju kojih svaka država članica EU-a može ograničiti ili zabraniti uzgoj GMO-a na cijelom ili dijelu državnoga područja. Ti razlozi su sljedeći: ciljevi okolišne politike, urbanističko i prostorno planiranje, uporaba zemljišta, društveno-ekonomski utjecaji, izbjegavanje prisutnosti GMO-a u drugim proizvodima, ciljevi poljoprivredne politike i javni poredak.
U novom prijedlogu zakona obvezujući razlozi detaljnije su pojašnjeni u članku 52.c. Tako se pod ciljevima okolišne politike smatra očuvanje lokalne bioraznolikosti, sprječavanje pojave otpornosti na pesticide, sprječavanje križanja s domaćim uzgojenim ili divljim biljkama te zaštita staništa i ekosustava. Svi nabrojeni razlozi mogu biti polazišta na temelju kojih Hrvatska, neovisno o službenom stajalištu Bruxellesa, može Europskoj komisiji podnijeti zahtjev za izuzeće svojega teritorija od uzgoja GMO-a. To izuzeće, dakle, vrijedi i za one GM usjeve koji su već odobreni na razini Europske unije. Jedini je (pred)uvjet da članak 52.c bude uvršten u zakon i usvojen u Saboru.
»Pojačani« zakon s dodatkom imperativnih razloga zabrane u gospodarskom je, političkom, ekološkom i poljoprivrednom interesu Hrvatske. Implementacija Direktive 2015/412 nije nikakav trojanski konj, nego naprotiv, vrlo dobar pravni alat za dodatnu i fleksibilniju zaštitu hrvatskoga teritorija od sjetve GM sjemena. Oni koji izražavaju sumnju u ispravnost, potrebu i vrijednost novih izmjena Zakona o GMO-u ili ne razumiju problematiku ili nisu skloni interesima Republike Hrvatske.
Nije potpuno jasno zbog čega su se pojedini zastupnici, političari, znanstvenici i predstavnici građanskih udruga, pa i onih ekoloških, protivili ili se još uvijek protive usvajanju zakona o izmjenama i dopuna Zakona o GMO-u. Zakon o GMO-u na snazi je, s manjim promjenama i usklađivanjima, već 12 godina. Dakle, taj dokument postoji i on je mjerodavan; njime je reguliran status GMO-a i postupanja u vezi s uzgojem GMO-a. Novi prijedlog Vlade nije novi zakon o GMO-u, nego njegova poboljšana verzija koja promiče načelo opreznosti i načelo supsidijarnosti.
Direktiva Vijeća EU-a 2015/412 dobar je rezultat dugotrajnih pregovora, lobiranja i kompromisa na europskoj političkoj sceni.
Njome se prvi put omogućuje državama članicama EU-a, dakle i Hrvatskoj, da samostalno donose odluke o ograničavanju ili zabrani GMO-a na vlastitom teritoriju. Imperativni razlozi Direktive civilizacijski su doseg, ali i kritika nejasne krilatice »društva utemeljena na znanju«. Razlozi iz novoga članka 52.c pretpostavljaju argumente koji se ne temelje na isključivo znanstvenim dokazima, nego se njima uvažavaju šire perspektive i drukčiji pristupi poljoprivredi, prehrani, kulturi i zaštiti okoliša.
Imperativni razlozi nisu zamjena za znanstvene procjene rizika, koje će se i dalje provoditi u uredima Europske agencije za sigurnost hrane (EFSA) u Parmi. Naprotiv, imperativnim razlozima Direktive mogu se zaobići službena stajališta EFSA-e ako je to u interesu stanovništva pojedine države članice EU-a. Naime, ne može se zbog nekoga laboratorijskoga eksperimenta na kulturi stanica ili zbog neke metastudije redefinirati poljoprivredna politika jedne zemlje.
U svakom slučaju, Hrvatskoj je potreban »novi« zakon o GMO-u koji ne će biti derivat isključive znanstvene kompetencije, koji problem uzgoja GMO-a ne će reducirati na stručnu procjenu rizika, nego zakon koji izražava i štiti cjelovitiji pristup stvarnostima koje zahvaćaju čitavo društvo.
