»Polazeći od činjenice da je svaki ljudski život svet, a ponajprije život djeteta pred kojim tek predstoje sva radovanja, igre i škole života, smatra se potrebnim 3. svibnja Zakonom propisati spomendanom kao znakom upozorenja svim budućim generacijama na važnost očuvanja života djeteta, brige za njegovu sigurnost, život bez strahova, gubitaka, oružja i rata.« Tim je riječima Ministarstvo pravosuđa Republike Hrvatske napravilo ozbiljan i nadasve blagotvoran presedan u povijesti hrvatske državotvornosti jer je, predlažući promjenu Zakona o blagdanima, spomendanima i neradnim danima u Republici Hrvatskoj, uvelo dosad nekorišten pojam svetosti života. Predlažući, naime, da se uvede Dan sjećanja na ubijenu i stradalu djecu u Domovinskom ratu, i to po hitnoj saborskoj proceduri, uveden je još jedan dosad nekorišten, a vrlo snažan argument, da je »Republika Hrvatska nastala i na velikoj dječjoj žrtvi«. Upravo je i ta žrtva veliko, otajstveno jamstvo hrvatskoga opstanka u budućnosti.
Bez obzira na to što neki možda i sada žele instrumentalizirati dječje žrtve u ratu – ostaje činjenica da se upravo uz njih prvi put u nekom državnom dokumentu pojavila tvrdnja da je baš svaki ljudski život svet. Štoviše, time što se sada, čak trideset godina nakon završetka rata, žrtva više od 400 ubijene djece želi uvrstiti u hrvatsko zakonodavstvo svjedoči se da se svetost života u Hrvatskoj predugo gazila. No baš zato što spomen na tu djecu ne umire, postalo je razvidno da je život u vječnosti neuništiv; i baš zato što je svet – može na nov način progovarati ljudima, nama koji se nalazimo s ove granice smrti. Spominjanje svetosti života u obrazloženju zakona pritom nikako nije pogrješka ili slučajnost. To je najozbiljnija opomena koja kao da dolazi iz same vječnosti: kao da dječji krikovi poručuju ovomu naraštaju da je vrijeme oduprijeti se ideologijama koje se razmahuju tako da se najprije proždrljivo bace na svetost života. To su jednako činili i komunizam, i nacizam, i fašizam, kao i u posljednje vrijeme relativistička rodna ideologija sa svim svojim izdancima. Pobornici tih ideologija trebali bi ozbiljno shvatiti krik za zaštitom svetosti života nevine i ubijene djece u Domovinskom ratu – ako ni zbog čega drugoga, onda barem zbog praznovjerja kojemu su skloni, misleći da će ih u snu proganjati ta djeca, a ne vlastiti grijesi.
Ideja da ubijena djeca u Domovinskom ratu dobiju svoj dan godinama je živjela u dijelu hrvatske javnosti. Tiho i nenametljivo svakoga proljeća počevši od 2003. godine franjevačku crkvu u Slavonskom Brodu ispunjavali su jecaji roditelja ubijene djece iz cijele Hrvatske koji su se jedino ondje – i to u organizaciji udruga, a ne vlasti – okupljali na jedan dan na molitvu i međusobno tješenje. Izabran je za to Slavonski Brod jer ondje je poginulo najviše djece tijekom rata, njih 28, a 3. svibnja važan je dan jer je toga dana 1992. život u jednom danu izgubilo šestero djece. S vremenom je u Brodu podignut velik spomenik ubijenoj djeci, pa je uz misu u franjevačkom samostanu program održavan i na javnim prostorima – što je postala tradicija na koju se poziva i predlagatelj zakona.
No zahtjev da se proglasi nacionalni dan ubijene djece u Domovinskom ratu snažno je artikuliran u Pridvorju u Konavlima još 2019. Ondje su se na znanstvenom simpoziju »Otvaranje imenika – ubijena i ranjena djeca u Domovinskom ratu« uspjeli okupiti roditelji i rodbina ubijene i ranjene djece, ranjena djeca, civilni stradalnici Domovinskoga rata te povjesničari, zdravstveni djelatnici i drugi stručnjaci. Skup su organizirali Zagrebački institut za kulturu zdravlja, Hrvatski studiji Sveučilišta u Zagrebu, Franjevački samostan u Pridvorju, Zajednica udruga hrvatskih civilnih stradalnika Domovinskoga rata i Glas Koncila, čiji su novinari i suradnici ubijenoj djeci posvetili brojne priloge i šire inicijative. Među njih se ubraja susret u zagrebačkim Remetama, u Svetištu Najvjernije Odvjetnice Hrvatske, kada se roditelji ubijene djece i stradalnici Domovinskoga rata iz cijele Hrvatske okupljaju na duhovnom susretu u spomen na ubijenu djecu, čeznući za danom koji bi imao nacionalni značaj. Ne zato da bi se njihova djeca slavila, nego da bi se uz njihovu žrtvu narodu i domovini vratilo dostojanstvo koje je plaćeno žrtvom najnevinijih.
