Stupio je u siječnju novi Zakon o upravljanju i održavanju zgrada koji uključuje zabranu postavljanja klimatizacijskih uređaja na pročelja zgrada koja su okrenuta prema ulici ili trgu. Proteklih dana u javnosti se pojavila zbunjenost, a i tvrtke zadužene za ugradnju sve češće odbijaju poslove jer i njima prijete novčane kazne.
O tzv. novom zakonu estetike pisao je i Damir Šarac u Slobodnoj Dalmaciji. »Čekaju nas pakleno vruća i duga ljeta, ali tvorci propisa o tome pojma nemaju. Klima-uređaj više nije luksuz, on je već godinama nužni standard stanovanja, a u paklenim vremenima koja su pred nama i ljuta, egzistencijalna potreba. Ovaj zakon očito nisu pisali ljudi koji imaju veze sa stvarnim životom, niti poznaju uvjete u kojima većina građana stanuje«, napisao je.
Nema više čuđenja
Priznaje da je teško biti protiv zakona i propisa koji uvode red, ali smatra da se zakon kosi s realnim životom. »A navikli smo, jesmo, biti nonšalantni po pitanju izgleda naših zgrada. No drugačije i ne možemo. Pored svakodnevne borbe za život i golu egzistenciju naši ljudi jednostavno nemaju vremena za estetsku nadogradnju, naravno, ni novca za nužne popravke, a kamoli luše. A propis o klima-uređajima izbacio nas je iz gaća. I tek je počelo. Klima-uređaji u uvjetima klimatskih promjena, posebno Mediterana koji se zagrijava brže od ostatka svijeta, a ljeta postaju ubojita, uređaji su koji nam doslovno spašavaju život. S obzirom na ljeta u Dalmaciji, s toplinskim udarima i valovima koji nas zapljuskuju u neprekidnim naletima paklenih vrućina, sve smo bliže budućnosti kakvima smo odavno svjedočili u pustinjskim zemljama Srednjeg istoka. Danju na ulicama pasa nema, svi su ljudi poput nekakvih živuljaka skriveni u nastambama i tek noću izmile na ulice. Nekoć smo se čudili ‘životu pod klimom’, ali u Dalmaciji našeg doba ona postaje standard. Klimatolozi su nas baš prošlog ljeta upozorili kako proživljavamo najhladniji srpanj i kolovoz u svom životu i trebamo ga dobro zapamtiti. A jedva smo ostali živi pod paklenim vrućinama. To više nisu vrućine, to je elementarna nepogoda za vrijeme koje priče o ‘urednim fasadama’ postaju birokratska dekadencija.«
Intenzivno prije nove godine
Šarac primjećuje i sljedeće: u listopadu, studenom i prosincu nastao je kaos. »Naši ljudi, stoljećima naviknuti na zakone koji će im zagorčati život, opet su se snalazili: sumanuto su postavljali klima-uređaje na mjestima koja će biti zabranjena od Nove godine. Prodavaonice klima bile su do plafona krcate, monteri su radili 24 sata, postavljali samo vanjske jedinice i kasnije se vraćali montirati unutrašnje, nastala je panika. Pitam neke iza prvi prvoga ima li posla. Ništa, sve je stalo. Tko je mislio na vrijeme postavio je klimu, a zakon će mu izvaditi džigericu ako nešto sada pokuša mijenjati. Ima i nekih kao olakotnih okolnosti: klime se mogu postavljati s dvorišne strane zgrade. Da, za stanove koji uopće gledaju na dvorišne strane. Podignite glave i pogledajte koliko stanova ima samo jednu stranu svijeta, ili su obje ili čak sve četiri strane ulične. Gdje će oni s klimom?« upitao je.
»Posebno okrutno zvuči najava da ako vam se pokvari vanjska jedinica, jednom kada je skinete, nema više povratka. Usudite li se, kazne su brutalne, za izvođače radova od pet do 10 tisuća eura, a za vlasnike od 1000 do 1500 eura. Zakon savjetuje i druge mogućnosti, ali su suludo preskupe, komplicirane ili neučinkovite. Kažu, postavite zajedničke klime na krov: razvedite po stanovima, što u naravi znači bužanje svih podnih ploča u zgradi i nabavu bolesno skupih uređaja, koji bi koštali i do osam tisuća eura po stanu. Kažu dalje: nabavite uređaj koji ima samo unutrašnju jedinicu, tko se s tom napravom ikad sreo, dobro zna da su totalno neučinkovite. Dalje: postavite jedinicu u lođu, što ujedno znači da je lođa ljeti neupotrebljiva jer je u njoj tisuću stupnjeva. I što sa stanovima koji ih uopće nemaju? Većina stambenih zgrada u Hrvatskoj iz doba su socijalizma, na rubu suvremenih standarda stanovanja…«
Egzistencijalna potreba
Šarac je potom upitao: »Što će biti sa starim i teško bolesnim ljudima kojima klima-uređaj doslovno znači i preživljavanje, a stanovi im gledaju baš na ulicu? Što sa stanovima koji se ne mogu rashladiti ni zagrijati samo jednim klima-uređajem? Što s kamenim kućama u starim povijesnim jezgrama i njihovim stanarima koji mahom žive u skromnim uvjetima; ta sorta građana imat će višestruko veće troškove zbog propisa o smještaju jedinice pod krov od sretnika koji se mogu uskladiti sa Zakonom. Klima-uređaj više nije luksuz, on je već godinama nužni standard stanovanja, a u paklenim vremenima koja su pred nama i ljuta, egzistencijalna potreba. Ovaj zakon očito nisu pisali ljudi koji imaju veze sa stvarnim životom, niti poznaju uvjete u kojima većina građana stanuje. Ajme nama kada se klima-uređaji počnu kvariti, a danas, sutra sve nas to čeka. Jer ovaj zakon nas je stavio na gradele. Bez ulja i začina«, zaključio je.
