Nadolazeći blagdan Svih svetih uvijek je dobra prilika da se čovjek zamisli nad svetošću, nad tom stvarnošću koja mu se često čini dalekom i nedostižnom, predodređenom za one druge, one bolje i posebnije nego što je on sam. Svete se ponekad u posve iskrivljenoj percepciji doživljava kao one čija su imena ispisana po starim, požutjelim katoličkim kalendarima i čiji su životi od života današnjega čovjeka udaljeni stotinama godina. I koliko god im se ljudi divili, oni nerijetko ostaju zaključani u romantici daleke prošlosti jer uza sve ono što se o događajima iz života svetaca zna, ona poruka koju bez iznimke pronosi svaki svetački život, poruka o tom daru svetosti koji Bog nesebično nudi svakomu svojemu stvorenju, nekako, pored zdravih očiju i ušiju, vješto uspijeva promaknuti. Međutim, životi svetoga Ivana Pavla Drugoga i svete Majke Terezije svjedoče da čovjek može postati svet i danas, a reakcije ljudi nakon njihove smrti svjedoče i da je svetost dar kojim Nebo dotiče zemlju i koji se ne može ni skriti ni zatomiti.
Prepoznavanje života koji je okončan na glasu svetosti zbilo se i prije četiri godine, kada je Glas Koncila objavio knjigu Rođeni smo i nikada ne ćemo umrijeti o životu Chiare Corbelle Petrillo, koju su kao svjedočanstvo o iznimnom životu jedne supruge i majke zapisali njezini prijatelji Simone Troisi i Cristiana Paccini. Šest godina nakon Chiarine smrti, 21. rujna ove godine, službeno je pokrenut postupak za njezino proglašenje blaženom. Tu smo. Mi smo među svjedocima, riječi su autora knjige kojima potvrđuju da je svetost živa i da živi i da je jednako prisutna danas kao što je bila prisutna i stotinama godina unazad.
Tvoja smrt, ljubavi, bila je potrebna. Doista jest. I to zato da slijepi progledaju, žedni se napoje, umišljeni oholice budu raspršeni i da Njegov narod prepozna da je ropstvo dokinuto i da Kralj dolazi u slavi, piše Enrico Petrillo, Chiarin suprug, u pismu na samom početku knjige. Snaga koja je potrebna da suprug prihvati smrt voljene žene, i ne samo da ju prihvati nego i da u njezinoj smrti i njihovu rastanku prepozna neizbježnost koja će dovesti drugoga do Boga, nije snaga koja dolazi od čovjeka. I nije slučajno da je Chiarino svjedočanstvo o veličini, ljepoti i svetosti majčinstva došlo u vrijeme u kojem se to isto majčinstvo degradira, a djetetov se život svodi na prazne »humanističke« parole o ljudskim pravima i slobodama izbora.
Ljudi koji pronose svetost ovim svijetom ne žive, kako se to također voli posve krivo zamišljati, pod staklenim zvonom. Chiara i Enrico živjeli su svakodnevicu običnih mladih ljudi; u njihovu je odnosu, koji je započeo u Međugorju, bilo i uspona i padova, a u jednom trenutku svoju vezu opisali su kao nasukani brod koji je izgubio kurs. Unatoč tomu, uspijevaju prebroditi sve poteškoće i sklapaju brak. U vrijeme prve trudnoće Chiara je na jednom od pregleda doznala da njihova djevojčica, koju su odlučili nazvati Maria Grazia Letizia, nema lubanju i da će umrijeti neposredno nakon poroda. U takvim slučajevima zakon dopušta tzv. terapeutski pobačaj i u tim okolnostima logika je veoma jasna. No Chiarina i Enricova logika bila je drukčija, oni su se opredijelili za svjetonazor koji mnogima smeta. No upravo u taj svjetonazor Crkva vjeruje. (…) Svaki njezin pokret koji sam osjetila, svjedočila je Chiara, bio je za mene veliki dar. Svojim udarcima u trbuhu stalno nas je podsjećala da je među nama, da nam je darovana. Djevojčica je nakon rođenja živjela 40 minuta. Nisu smatrali da je trebala biti drugačija. Bila je savršena za sve vjekove. (…) Nisu imali potrebu pod svaku cijenu razumjeti smisao Marijina rođenja, ni zašto je Bog dopustio njezinu bolest. Oni su ju, jednostavno, prigrlili i prihvatili, bez puno pitanja i očekivanja. Zahvaljivali su, i to obilno, a nisu propitkivali. U trenutcima u kojim bi mnogi očajavali, Chiara i Enrico zahvaljivali su na daru roditeljstva koji su primili po svojoj Mariji Graziji Letiziji jer su zahvaljujući njoj oni postali otac i majka.
I u drugoj su se trudnoći pojavile komplikacije koje, na temelju svih pretraga kojima su se supružnici podvrgnuli, nisu bile povezane s komplikacijama u prvoj trudnoći. Chiara je sada nosila dječaka Davida Giovannija kojemu je zbog malformacija koje nisu imale ni ime također predviđena smrt neposredno nakon poroda. Opet je Chiarina i Enricova logika bila posve drukčija od logike svijeta. Chiara je rodila sina koji je živio 38 minuta. David Giovanni je rođen da dadne smisao svemu što odbacujemo i proglašavamo beskorisnim. A upravo to radimo sa svojim životom kada ga promatramo ljudskim kriterijima. Kao i nama, Davidu ništa ne nedostaje. Bog se nije ni u čemu prevario, niti pogriješio. (…) Ljubav stvara ono što je savršeno.
Napokon, u trećoj trudnoći Chiara je nosila zdravo dijete, dječaka kojemu će nadjenuti ime Francesco. Ali tada ona više nije bila zdrava. Ispostavilo se da je afta koja joj se pojavila na jeziku zapravo vrlo agresivan karcinom. Za većinu doktora Francesco je bio samo fetus u šestom mjesecu razvoja. Mene se moralo spasiti. Prijevremeni porod radi moje operacije povećavao mi je šanse u liječenju. Ali meni nije bilo ni na kraj pameti da zbog nekih varljivih statistika ugrozim Francescov život. Chiara svoj čin nije doživljavala kao umiranje za Francesca, nego kao davanje života za njega. Kao svaki čovjek od krvi i mesa, Chiara je u svojim kušnjama postavljala pitanja, bojala se, plakala, bila neraspoložena, obeshrabrena, ali nismo bili ljuti na Boga, jer smo znali da se iza svega što smo prolazili on nalazio. Spoznati da se Bog nalazi iza svake stvari, to je nešto prekrasno, neopisivo. O tome piše i Enrico u već spomenutom pismu: …jer u tvojim očima, u povoju na tvom oku, u tvom osmijehu, u cjelokupnoj tvojoj ljepoti On je prisutan. Povjerenje koje oni imaju u Boga istovremeno i zapanjuje i potiče i nadahnjuje. Ljudi koji su izgubili dvoje djece i koji će uskoro izgubiti i jedno drugo, žive u čvrstom uvjerenju da Bog zna što radi jer ih on nikada dosad nije razočarao. I zaista je velika istina sadržana u riječima da je lude svijeta izabrao Bog da posrame mudre jer upravo su ih tako, kao lude, doživljavali oni koji nisu mogli prihvatiti činjenicu da dvije sretne osobe u radosti proživljavaju svoju patnju. Nakon Francescova rođenja sljedećih je godinu dana sve polako pripremalo Chiaru za njezin rastanak s obitelji i s prijateljima, ali otišla je tek onda kada su svi oko nje bili spremni prihvatiti njezin odlazak, kada su bili spremni pustiti ju da ode. Sveti Franjo rekao je da suprotno od ljubavi nije mržnja nego želja za posjedovanjem. Tek kada je te želje nestalo, tek kada je u svima koji ju vole zaživjela spoznaja da odlazi tamo gdje pripada, Chiara je mogla umrijeti spokojna i radosna. I u tome je vidjela Božju milost. Zar da budem nesretan ako moja žena odlazi nekomu tko ju voli više od mene, pita se Enrico znajući već odgovor na postavljeno pitanje.
Svjedočanstvo o Chiarinu životu i više je nego inspirativna priča o ženi čija djeca, kao ni ona sama, nisu doživjela čudesna ozdravljenja, ali su se zato u njezinu životu svakodnevno događala iznimna čuda: čuda vjere, čuda prihvaćanja, čuda potpunoga predanja Božjoj volji, u dobru i zlu, u zdravlju i bolesti. Smatrala je da brak u sebi nosi sposobnost stvaranja svetaca, i nije se prevarila. Svojom smrću tu je snažnu poruku poslala u svijet. Bez obzira na to hoće li jednoga dana biti proglašena blaženom i svetom, njezina će priča sigurno utjecati na mnoge žene koje još nisu spoznale koliki se blagoslov nalazi pod njihovim srcem i kako je taj dar, to dijete, bez obzira na, ljudskim očima gledano, nedostatke s kojima se može roditi, uvijek savršeno jer je takvim zamišljeno u očima svojega tvorca, čija ljubav može iznenaditi, ali ne i iznevjeriti.
Život se, svjedoči Chiara, nalazi izvan nas samih. I zove se Isus. A taj se život, također prema njezinim riječima, ne živi zato što se diše, nego zato što se ljubi. Zato čovjek koji voli, kao što kaže naslov knjige, ne će umrijeti nikada. Jer ni ljubav nigda ne prestaje.
