Zanimljivo je koliko analiza dvaju pojmova može zahvatiti analizu stanja u hrvatskom društvu. To je učinio hrvatski jezikoslovac Marko Alerić čije je promišljanje o pojmovima »socijalne distance« i »procijepljenosti« prenijela u Večernjem listu Dijana Jurasić. Distanca ili procijepljenost. Zapazila je da baš u godini posvećenoj čitanju, koju prati slogan »čitajmo da ne ostanemo bez riječi«, u javnom prostoru vlada jezična nepismenost. Tako je prof. Alerić pojasnio da pojam »socijalna distanca« uopće ne znači fizičku udaljenost nego sociološku udaljenost jedne društvene skupine od druge. Jezikoslovac ističe da je socijalna distanca negativan pojam jer zapravo znači marginalizaciju te druge skupine od koje se izoliramo, te ne znači tjelesnu udaljenost – kako bi trebalo izgovarati na hrvatskom jeziku, ili barem koristiti pojam »fizička udaljenost«.
Nadalje je izrazio čuđenje da je u javni govor i pismo ušao i pojam »procijepljenosti« koji nema veze s »cijepljenjem«. Alerić smatra da se greške događaju kada nešto treba brzo imenovati, a ne pita se za to jezične stručnjake. Prije korona-krize u svim medicinskim tekstovima pravilno se rabio glagol »cijepiti se« te je u medicini korišten izraz cijepljenja, a onda je netko tko ne razumije dvovidne glagole izmislio izraz »procijepljenost« koji dolazi od imenice »procijep« koja doslovno znači: »zabiti i razdvojiti«.
Kod cijepljenja se pak ne zabija i ne razdvaja koža na dva dijela. Išao je i korak dalje, protumačivši da ljudi ne razumiju dvovidne glagole pa imaju potrebu stvoriti svršen glagol i tako je netko izmislio »procijepljenost«, a ne zna da glagol »cijepiti se« dolazi od imenice »cijep« i da je to dvovidni glagol koji iskazuje nesvršenu i svršenu radnju. Kada bi se uveo glagol »procijepiti«, narušila bi se dvovidnost glagola »cijepiti« i moralo bi se mijenjati i riječ »cjepivo« u »procjepivo«, pa ne bi bilo više »idemo se cijepiti«, nego »idemo se procijepiti«, objasnio je jezikoslovac. Smatra da je taj primjer pokazatelj opterećenosti drugim i brojnijim narodima te upozorio na nekritično prihvaćanje svega što dolazi iz razvijenih, bogatijih zemalja i nepromišljanje da se u hrvatskom jeziku to isto može iskazati vlastitim jezikom. Naveo je i primjer da su Francuzi, koji su uzeli u koncesiju Zračnu luku Franje Tuđmana, tražili da se sve prevede na hrvatski pa je tako preveden »boarding pass« kao »ukrcajna propusnica«, što smatra jako dobrim prijevodom. Sa žalošću je primijetio da se u javnom govoru često ne njeguje hrvatski standardni jezik, uključujući i političare koji nerijetko govore lokalnim jezikom ili u standardni jezik ubacuju engleske riječi i rečenice. »Svi javni govornici i političari moraju upotrebljavati hrvatski standardni jezik jer je to jezik hrvatskoga društva i zajednice, a ne svoj lokalni jezik. Zastupnici u Saboru nisu samo predstavnici svog mjesta nego i svih građana Hrvatske, pa se trebaju potruditi govoriti standardnim jezikom. Svi političari trebaju biti dobri poznavatelji hrvatskoga standardnog jezika jer je to jezik javne komunikacije«. Ozbiljno je njegovo upozorenje: ako se sve manje rabi hrvatski standardni, može doći do raspada šire jezične zajednice, to jest opće dezintegracije.
Nemoguće je promišljati o hrvatskom jeziku a da se ne otvori tema školovanja. Boris Beck je u Večernjem listu zapazio da se u pedagoškoj teoriji točno zna kakva bi trebala biti dobra škola, a kakva loša. Dobra je škola, smatra, pokretna i dinamična, potiče napredak svih učenika, u njoj se surađuje i vlada uzajamna briga te se zajednički, motivirano i kompetentno radi na napretku svih učenika. Loša je škola, opisao je Beck, neučinkovita, izolacijska, nekompetentna, demotivirajuća i svi u njoj optužuju jedni druge. Žestoko je njegovo promišljaje da mogu hrvatski đaci biti najbolji na svijetu, i upisati najbolji fakultet na svijetu, i biti na njemu najbolji, ali kad završe školovanje i počnu raditi u Hrvatskoj, brzo bi mogli i domovini pripisati da je neučinkovita, izolacijska, nekompetentna, demotivirajuća i da svi u njoj optužuju jedni druge. Sadašnju je vlast i birokraciju usporedio sa školom iz 19. stoljeća u kojoj prevladavaju formalizam, rutina i nepristupačnost. To ga je dovelo do teme cijepljenja. »U atmosferi straha svatko reagira iz straha – tko se cijepi – cijepi se iz straha zbog sebe; tko se ne cijepi, ne cijepi se zbog straha za sebe. Svatko se okreće protiv svakoga jer i inače ondje vlada nizak osjećaj zajedništva. Uprava sve radi antipedagoški. »Cijepljene će se, tumači Beck, ubrojiti u miljenike, dobit će pohvalnicu i peticu iz vladanja, a necijepljene će se poslati u kut i prepustiti njihovim fobijama i anksioznostima. U državama gdje se stvari kritički propituju, građani zajednički rade na ostvarenju svoje vizije. Postoje visoka očekivanja, otvorenost, povjerenje, kolegijalnost i suradnja. »Možemo pogledati Veliku Britaniju, gdje su odrasli uvelike cijepljeni, pa i ako raste broj zaraženih, ne pune se ni bolnice ni mrtvačnice, ili Njemačku gdje su, po svojem običaju, pretjerali u oprezu i normiranju, ali su itekako uspjeli zaštititi svoje starije sugrađane. Oni su svoju životnu školu ozbiljno shvatili, ondje se ne docira da bi se dociralo, nego se želi napraviti bolji svijet za sve…«
