»Hej, Stari«, zaskočio me Jura nakon prošlonedjeljne mise, s koje je izostao kao 26. prase, »pročital sam da će ‘Glas Koncila’ bit u novom ruhu. To onda znači da budu tebe, ‘staru konzervu’, bacili tam gdi je konzervama i mjesto? Ili će te ipak čuvati kak antikvitet? Kao beskorisnu starinu koja se čuva samo zato kaj nikom živom ni jasno da takvo što još postoji, ha? Čuj, novo ruho i ti… Ne ide mi to baš skup’, osim ako to nije ‘novo carevo ruho’? Ha, sad buš konačno i ti saznal kaj je to ‘ropotarnica povijesti’!«
»Ma nemoj«, odgovorio sam mu kao što ću i svima, nema danas više »starih«! Pa gledajte me, radim do šezdeset i pete, i do »šezdeset i desete« ću čim reknu, vozim, biram, moji glasovi odlučuju izborne pobjednike, ma što… Pa ja sam novi predsjednik Amerike, premda, zapravo, ovaj novi skoro bi mi i tatek mogao biti, da nije katolik pa da je rano počeo švrljati s curama. Pa zbog nas starih je i cijeli ovaj karneval s pandemijom, jer budimo iskreni, samo nas seniore se tu doista čuva od najgorih posljedica u najvećim količinama. Zbog mene se nose maske, odgađaju svečanosti i skupovi, smanjuje broj na misama i okupljanjima, obustavlja rad kafića i noćnih klubova… Zato, ne priznajem da ovo više nije »moje vrijeme« i da bih trebao izgubiti svoje mjesto! Novo je doba, normalno il nenormalno novonormalno! Moja je baba Kata mogla u šezdesetoj reći da je ne zanima to čudo od vešmašine i da će radije prat na ruke nego učit gdje se to uključi. Ali kad je za pet godina umrla, već djed je morao početi učiti gdje se i kako taj »vrag« puni i kad se poklopac odigne da se rublje promiješa kao grah u loncu. Nema više tog luksuza da mi star…, »zreli« reknemo da nam novi izum ne treba. Pa gdje bih danas bio da sam rekao da ne ću kompjutor, nego ću i dalje tući strojopisom? Istina, svake dvije godine po jednu izgubim iznova učeći kako da s novim programom obavim što sam učas znao sa starim, al’ mora se »naprijed«! Ili, da sam odbio perilicu za suđe, pa bile bi mi ruke danas ko u morske kornjače, da nisam htio auto s klimom ili tražio da mi počupaju navigaciju iz njega… »Ili da sam, kao ti«, obraćam se opet samo Juri, jer tu sam ga čekao, »prije ohoho godina rekao ‘ne treba mi mobitel’, potezao bih sad za rukav prijatelje i moljakao da u moje ime nazovu ovoga ili onoga. Kog trebaš, rezultat covid-testa ili se Marici javiti? Evo, hoćeš da je na kameru stavimo?«
»Stari, ne pretjeruj, pa ne ćemo sad hororce…« brzo me prekinu Jura u mom modernizmu, a ja ga, staroga, satjerah u kut: »A sad u nedjelju, odmah da si uzeo GK u novom ruhu, pa ak’ ti se i ne svidi, bolje reci da je super, jer ne ćeš valjda ti jedini ostati star u cijelom svemiru!«
