Jedan od najpoznatijih ukrajinskih pjesnika Pavlo Tičina početkom dramatičnoga 20. stoljeća napisao je: »Kad se Gospodin ukazao u krvi moje braće, vjera je jecala u mom srcu i duša se moja užasnula.« Ovih dana, kada Ukrajina prolazi svoju kalvariju, u mnogim srcima javlja se iskonsko pitanje: »Gdje je Bog?« Zapravo Božja nazočnost izrazito je vidljiva u tome kako se narod ujedinio u molitvi i uzajamnom pomaganju, u svjedočanstvu vojnika koji kažu da u najtežim trenutcima osjećaju unutarnju snagu i nevidljivu pomoć.
Redovnice koje su ostale u Kijivu, najvećem ukrajinskom gradu, koji je prije rata imao 4 milijuna stanovnika, posvjedočile su ovih dana kako im je bilo teško s hranom. Prvih dana rata ljudi nisu imali kruha. Supermarketi su bili gotovo prazni. Od početka rata čeka se satima u dugim redovima. Sestre koje žive u stanu u deveterokatnoj zgradi nabavljaju hranu za sebe i za svoje susjede. Jednoga jutra na njihova vrata pozvonila je susjeda s gornjega kata i donijela kruh, ili kako se ona izrazila »hljebušek« (»kruščić«)
Sa suzama u očima pružila je sestrama kruh, grleći ih s ljubavlju i nježnošću. Sestre su sa zahvalnošću prihvatile taj dar ljubavi i dale ga susjedima dolje, koji su ga rado primili. Svjedoče kako su u tom činu dobrote doživjele nešto sveto i božansko.
Podrumi i pomoćni objekti glavne crkve grkokatolika Ukrajine, patrijaršijske katedrale Uskrsnuća Kristova u Kijivu, služe kao sklonište za ljude iz okolice. U gradu Hmeljnickiju isusovci u svojoj kući namijenjenoj za ignacijevske duhovne vježbe svakodnevno primaju izbjeglice s istočnoga i središnjega dijela Ukrajine. Pater Oleg drži na rukama malenoga dječaka koji još nema ni godinu dana: »Roman je došao iz Kijiva. Kod nas je i djevojčica iste dobi, došla je iz Harkiva, ali je užasno uplašena nakon svega što je proživjela posljednjih dana. Ne može joj se prići bliže od deset metara.« I samozatajno nadodaje: »Naši župljani donose hranu, naši volonteri ovdje rade dan i noć, a ja ništa ne radim. Samo slušam ljude koji nastoje izvući iz sebe ono što ih boli.«
Prijateljica s kojom smo zajedno studirali u Kijivu ovih je dana sa svojom jedinom 21-mjesečnom kćerju, čije je rođenje žarko iščekivala dugih deset godina, pješice prešla granicu. Piše da su joj za čitav put trebala četiri dana: »Četiri dana moja voljena 21-mjesečna kći morala je doživjeti posljedice rata – izbjeglički život. Pješice smo prešli granicu. Trebalo nam je sedam sati. Vani je bilo -2 °C. Moja kći je iscrpljena spavala na meni. Tada sam morala nositi 12 kilograma njezina dragocjenoga tijela dva kilometara preko granice jer je bila previše pod stresom i prestrašena da bi sama hodala. Kad me pita kada se vraćamo kući, moram izmisliti priču da idemo na uzbudljivo putovanje. A kad me pita za tatu, moram nešto izmisliti o tatinu poslu. Nemam pojma kada ćemo doći kući i vidjeti tatu. Jako sam zahvalna onima koji su za nas molili i pomogli na tom putu i koji se sada brinu o nama. Ljudi su jednostavno nevjerojatni.«
Možda jedan od najtežih događaja u kojem se jezovito utjelovila evanđeoska rečenica »dati svoj život za druge« bila je smrt gradonačelnika Gostomela, grada u blizini Kijiva, Jurija Prilipka koji je ubijen u trenutku kada je potrebitima u svom opkoljenom gradu dijelio hranu i lijekove. Dao je svoj život za druge, kao i radnici pošte koji su išli dijeliti mirovine, otac koji je želio izvesti svoju obitelj na sigurno, civil, ubijen na prosvjedu protiv ruske okupacije. Pred svjedočanstvom tih nedužnih mučenika pitanje »gdje je Bog« nestaje: pa evo ga ovdje, evo Jaganjca Božjega, razapeta u nama i među nama, uplakana i prestrašena, u pretvorbi u tamnom skloništu i u kruhu koji je donijela susjeda iz gornjega kata. »Djevojčice, koja si upucana jučer na izlasku iz svoga grada, trči u Božji zagrljaj. On te već čeka, vidiš?.. Mladi oče vojniče, čija je kći rođena jučer, i ti si rođen jučer za vječni život… Tvoja će kći nacrtati tisuće slika za tebe… Volonteru, hvala ti… Ne samo što si nekomu dobrovoljno služio, nego si i dobrovoljno otišao u raj…« riječi su ukrajinske psihologinje koja se godinama brinula za djecu izbjeglu iz Donbasa, a sada je morala i sama pobjeći iz Kijiva. A onda gledam onoga koji je prije dva tjedna naredio stravični genocid mirnoga naroda u srcu Europe – kako se na slici križa u crkvi – i razumijem da od sada govor o Bogu više ne će biti isti. »Kad se Gospodin ukazao u krvi moje braće, vjera je jecala u mom srcu i duša se moja užasnula.«
s. Myroslava Mostepaniuk
