NOVOIMENOVANI GOSPIĆKO-SENJSKI BISKUP MONS. MARKO MEDO »Želim biti jednostavan i ponizan u odnosu prema drugima, a vojničku stegu i disciplinu provoditi nad sobom«

Sjedište Gospićko-senjske biskupije, koja uskoro slavi srebrni jubilej, katedrala Navještenja Blažene Djevice Marije druge prosinačke subote svjedočit će po drugi put biskupskomu ređenju. Dosadašnji svećenik Vojnoga ordinarijata 52-godišnji Marko Medo bit će zaređen za trećega ličkoga biskupa po rukama vojnoga biskupa Jure Bogdana uz suzareditelje zagrebačkoga nadbiskupa Dražena Kutlešu i riječkoga nadbiskupa Matu Uzinića. U intervjuu Glasu Koncila mons. Medo uoči svojega ređenja rado je govorio o službi koju mu je povjerio papa Franjo i prioritetima biskupskoga djelovanja te poručio da Crkva u Lici može biti pokretač nade i povjerenja.

Kad me je apostolski nuncij u Republici Hrvatskoj nadbiskup Giorgio Lingua pozvao i priopćio vijest da me Sveti Otac želi imenovati gospićko-senjskim biskupom, prve misli koje su mi se javile bile su: nedostojnost i malenost. Uzeo sam vremena za razmišljanje i molitvu kako bih donio odluku. No nikada dovoljno vremena, molitve i sigurnosti u ispravnost odluke koja se mora donijeti. Tko može biti potpuno uvjeren i siguran u donošenju takve odluke? Mislim malotko! Odbiti biskupsku službu ili ju prihvatiti, trebalo se odlučiti i nositi taj teret do kraja života. Nije mi bilo jednostavno. Prihvatio sam tu službu u vjeri da to Bog traži od mene, unatoč osjećajima nedostojnosti, nespremnosti koji su me tada ispunjali. Dakle, nema onoga konačnoga i čvrstoga »da« u donošenju takve odluke. Moje prihvaćanje službe ispunjeno je nesigurnim »da« punim strepnje i straha. Na dan imenovanja u svojem obraćanju zamolio sam sve da mole za mene. Uz ljudske sposobnosti i darove koje nam je Bog dao, potrebna nam je snaga i mudrost koja dolazi od Boga. »Uzalud se muče graditelji ako Gospodin kuće ne gradi«, kaže psalmist. To je temelj na kojem trebam i želim graditi svoju biskupsku službu. To je bila jedina svijetla i sigurna točka na kojoj sam temeljio svoj odgovor »da«, uz ostale razloge u mojoj savjesti koji bi bili opravdani za neprihvaćanje. Kad već govorim o temelju, citirat ću sv. Tomu Akvinskoga koji je u malo riječi rekao sve: »Bog je posljednji beztemeljni temelj svekolike stvarnosti koji sve nosi i pokreće: on je najveće dobro koje utemeljuje i na kojem participiraju sva konačna dobra; on je posljednji cilj i svrha koja sve vodi.« Velika je odgovornost pred Bogom i Crkvom koju uzimam biskupskom službom, koju sada treba vršiti ponizno i strpljivo oslanjajući se na Boga.

Radi točnosti, dobro je reći da nisam bio generalni vikar za vrijeme biskupske službe Jurja Jezerinca. Tada sam bio vojni kapelan u Ministarstvu obrane i Glavnom stožeru Oružanih snaga u Republici Hrvatskoj. Istina, intenzivno smo surađivali svakodnevno i živjeli u istoj kući. Službu generalnoga vikara vršio sam od 1. travnja 2018. do imenovanja biskupom Gospićko-senjske biskupije. Zakonik kanonskoga prava točno određuje službu generalnoga vikara kao onoga koji biskupu pomaže u upravljanju biskupijom (usp. Kan. 475 – 1). To sam nastojao činiti kroz ovo vrijeme službe generalnoga vikara pomažući vojnomu ordinariju u Republici Hrvatskoj Juri Bogdanu. Puno sam toga naučio kroz trinaest godina, pogotovo ovih zadnjih osam godina kao prvi suradnik, intenzivno živeći i radeći s biskupom. Mogao sam izbliza promatrati i učiti. Ipak, u odlučivanju i donošenju odluka biskupova je odgovornost najveća. Do sada sam mogao govoriti: »Biskup je tako odlučio«, a sad se bitno mijenja kada moram preuzeti odgovornost i reći: »Ja sam tako odlučio.«

Nakon blagopokojnoga biskupa Mile Bogovića i potom Zdenka Križića dolazim kao treći biskup Gospićko-senjske biskupije. Iduće godine proslavit ćemo srebreni jubilej ustanovljenja biskupije koja je uspostavljena 25. svibnja 2000. Prošle godine, kada je gospićko-senjski biskup mons. Križić imenovan za splitsko-makarskoga nadbiskupa, biskupija je ostala bez svojega pastira. Biskupijom je upravljao dijecezanski upravitelj mons. Richard Pavlić, koji je ujedno generalni vikar. U upravljanju mu je pomagao Zbor savjetnika koji se redovito sastajao tjedno. Oni su se trudili i mislim da su to dobro radili. To je jedna vrsta, nazovimo to tako, »tehničke vlade« dok se ne izabere nova vlada. Uz postojeća ograničenja koja nameće Zakonik kanonskoga prava, postoji ona psihološka teškoća iščekivanja novoga biskupa. U razdoblju iščekivanja, koje se može nazvati »hladni pogon«, ne donose se neki važni projekti, odluke, važno je sačuvati da se »vatra ne ugasi«. Ipak, smatram da je predugo razdoblje od 14 mjeseci bez pastira. Unatoč svemu tomu oni su bili organizatori Susreta hrvatske katoličke mladeži u Gospićko-senjskoj biskupiji i to su napravili odlično. Dakle, dobro funkcioniraju i bez biskupa.

Od proljeća 2014. do kraja ljeta 2015. godine bio sam gvardijan samostana Krista Kralja i župnik župe bl. Alojzija Stepinca u Ogulinu. U isto vrijeme i dalje sam obnašao službu vojnoga kapelana u Ministarstvu obrane i Glavnom stožeru Oružanih snaga. Bilo je to teško i zahtjevno razdoblje, s dvije različite službe, dva grada udaljena jedan od drugoga stotinu kilometara. Nastojao sam činiti koliko sam mogao na jednom i drugom mjestu. Svakako, životni tempo bio je ubrzan s puno aktivnosti i malo sna. Često sam bio na cesti od jednoga grada prema drugom kako bih izvršavao svoje dužnosti. I prije obnašanja službe u Ogulinu taj mi kraj nije bio nepoznat. Često sam dolazio u naš samostan i župu u Ogulinu. Uz navedene teškoće i zahtjevno razdoblje kroz tih godinu i pol, ipak moram priznati da se rado sjećam toga vremena i ljudi kojima sam služio. To su dobri i plemeniti ljudi koji vole Crkvu i svećenike. Određenu sliku pastoralnih potreba Like imam, ali ona nije u potpunosti jasna ni cjelovita. Trebat će vremena i zajedničkoga suživota kako bi ta slika bila jasnija i cjelovitija. Općenite okolnosti poznate su, ono što znaju svi: demografski problemi, iseljavanje, mali broj duhovnih zvanja, zapravo sve ono što muči gotovo sve krajeve Hrvatske.

Gospićko-senjska biskupija spada među najmlađe biskupije u Hrvatskoj. Biskupija na svojem području ima 86 župa, a djeluju 52 svećenika. Neki svećenici pastoralno djeluju na dvije ili više župa. Treba moliti Gospodina da pošalje novih radnika na njivu Božju. Treba puno moliti i raditi za nova duhovna zvanja. Mislim da je to prioritet. Zato treba poduprijeti, bodriti i pomoći mladim obiteljima da imaju više djece. Bez zdravih kršćanskih obitelji ne će biti novih duhovnih zvanja. Pastoralni rad s obitelju važan je na svim razinama, od one župne pa sve do biskupijske. Isto tako ne smiju se zanemariti sve druge pastoralne aktivnosti. U Gospićko-senjskoj biskupiji postoje dobri projekti i biskupija ima velik potencijal kao što su svetište Blažene Djevice Marije u Krasnom, crkva Hrvatskih mučenika na Udbini, pastoralni centar na Plitvicama i pastoralni centar Lički Osik. Ne treba izmišljati toplu vodu, treba raditi i sebe potrošiti za Boga.

Hoće li u Vašoj službi prevladati franjevačka jednostavnost ili vojnička stega?

Demografska opustošenost, iseljavanje i mali broj rođene djece te posljedice Domovinskoga rata odrazili su se možda više na Liku negoli na druge dijelove Hrvatske. Cijela Hrvatska ima slične probleme, negdje dolaze samo više do izražaja kao što je to slučaj u Gospićko-senjskoj biskupiji.

Malo gdje se tako jasno zrcali sva tragika 20. stoljeća kao na ovom malom prostoru naše Gospićko-senjske biskupije. Lika je hrvatski kraj koji je od davnine za hrvatstvo i krst časni najviše stradavao, od Krbavske bitke prije pet stoljeća pa sva stoljeća nadalje. Doživjeli smo poraz u Krbavskoj bitki, ali smo ostali na nogama. Povijest nam pokazuje da se golema većina pučanstva – usprkos svima strahotama – održala i opstala zahvaljujući djelovanju Crkve koja je bila svjetionik, koja je pokazivala ispravan put u tamnim danima ideologija i režima koje su rastakali tkivo hrvatskoga naroda. Na kraju, iako raspučena, Lika je dala velik prinos uspostavi i obrani slobodne i suverene Hrvatske herojskim držanjem tijekom Domovinskoga rata u dramatičnim danima kada smo bili ostavljeni od svih pred prijetnjom biološkoga nestanka cijeloga hrvatskoga naroda.

Jedan od najsjajnijih govornika starine Ciceron davno je objasnio kako je narod koji upadne u očaj osuđen na propast, dakle na nestanak. Najbolji lijek protiv očaja jest nada – i to nada koja dolazi od Gospodina. Treba paliti svjetla nade koja ne razočarava. Upravo tako glasi bula proglašenja Jubilarne 2025. godine koju je papa Franjo proglasio na svetkovinu Uzašašća 9. svibnja ove godine. Nada je središnja poruka Jubileja u kojoj papa Franjo poziva vjernički puk da to bude trenutak živoga i osobnoga susreta s Gospodinom Isusom kojega Crkva diljem svijeta posvuda i svima mora naviještati »kao nadu našu« (usp. 1 Tim 1, 1), ponavljati sebi i drugima poziv na povratak nadi jer »Bogu ništa nije nemoguće!« (Lk 1, 37). U takvoj situaciji kako ste postavili u pitanju – demografske opustošenosti, što zbog raseljavanja i rađanja sve manje djece, ali i stradanja ljudi na tom području… – svim ljudima dobre volje želim, upirući pogled u Gospodina Isusa, poslati poruku nade. A program je ocrtan u riječima praoca Abrahama: »U nadi protiv svake nade povjerova Abraham« (Rim 4, 18). Ipak, danas tinja jedna nada kao mali plamen svijeće, jedna spoznaja postaje očita, kako svijet bez Boga postaje neizdrživ. Ovomu trendu tjeskobe i straha pred nestajanjem treba ponuditi nadu koja ne vara. Ne treba se umoriti u naviještanju te nade koju nam je ostavio Raspeti Gospodin. Treba kucati na svaku školu i bolnicu, na sve nositelje političke vlasti, kao i na svaku župu moje biskupije. Posebno na naše mlade koji su nada Crkve i naroda. Sigurni je znak nade sklapanje novih brakova i rađanje djece koji su izravni glasnici nade njihovih roditelja koji su se usudili donijeti na svijet novi život i time posvjedočiti nadu koja je u njima da će to dijete odrasti i uz Božju providnost naći svoj put. I na kraju u ime cijele Gospićko-senjske biskupije upućujem poziv Ličanima i svima drugima koji se nalaze na svim kontinentima svijeta: od dalekoga Čilea, Argentine, Paragvaja, Kanade, Sjedinjenih Američkih Država, Australije i Novoga Zelanda, pozivam ih da se vraćaju u svoju Hrvatsku.

U zahtjevnu periodu života iskusio sam snagu koju molitva krunice ima te sam krunicu odlučio staviti u svoj biskupski grb. Dvojio sam se između dvaju gesla: »Zdravo Marijo« i drugoga koje sam odabrao: »Gospodine, ti znaš da te volim.« Uzeo sam riječi sv. Petra jer svoj život prepoznajem u životu Petra. Petra koji je morao naučiti da njegova jakost ne leži u njegovu karakteru, nego samo u Isusu. Kada ga je Isus pozvao, Petar nije bio svetac. Petar je ribar, čovjek čiji je život obilježen naporom, zatvoren u zanat koji ga potpuno zaokuplja i iscrpljuje, nepoznat tzv. građanskoj, civilnoj povijesti. Krist izabire toga Petra jer Bog čini velike stvari s malenima i poniznima. Petar je nagao, impulzivan: brz na oduševljenju, ali brz i na izdaji, čije je gorko iskustvo imao u večeri Isusove muke; za Petra je to trenutak istine, poniznosti i najvećega čišćenja srca. Upravo u tom čišćenju srca i iskustvu trostruke izdaje odgovara kroz suze na postavljeno pitanje: »Gospodine, ti znaš da te volim.« Petar postaje novi čovjek, ne svojom snagom, nego milošću Isusa Krista. Isus izabire toga neodlučnoga čovjeka kako bi od njega napravio temeljni kamen Crkve: to je Božji izbor, izbor Svemogućega. Moj izbor za biskupa teško mi je shvatljiv i razumljiv bez te dimenzije Božje providnosti i milosti koja uzima slabe i grješne ljude i stavlja ih da svjedoče za njega. Vjerujem da Bog zna što čini. U Petrovu primjeru i mnogim drugim primjerima biskupa vidimo i možemo učiti da je istinski i pravi apostol onaj koji se ne boji zaprjeka, koji ne vidi zaprjeke, koji ne osjeća boli, koji prezire opasnost, koji ne sumnja, koji ne oklijeva, nije neodlučan, koji ne gubi povjerenje jer sve odgovore ima u rukama Jakoga.