Splitsko-makarska nadbiskupija posljednje listopadske subote dobit će novoga nadbiskupa Zdenka Križića, dosadašnjega gospićko-senjskoga biskupa. U novoj solinskoj crkvi sv. Obitelji u prasvetištu Gospe od Otoka mons. Križić preuzet će službu splitskoga nadbiskupa i metropolita, a uoči toga liturgijskoga slavlja za Glas Koncila progovorio je o tome kako vidi biskupsku službu te kako spaja karmelićansku duhovnost i upravljanje biskupijom.
Nažalost, moram reći da Splitsko-makarsku nadbiskupiju poznajem jako malo. Karmelićani od 1975. imaju samostan na teritoriju nadbiskupije, ali ja u tom samostanu nisam nikada živio i djelovao pa zato poznajem jako malo svećenika nadbiskupije, a još manje župa. Trebat će mi za to dosta vremena, ali to mi je na početku prioritet.
Prve susrete nakon imenovanja imao sam sa svećenicima. To je razumljivo. Prvi sam imao u Ordinarijatu s apostolskim upraviteljem nadbiskupije Želimirom Puljićem i nadbiskupom u miru Marinom Barišićem te svećenicima koji djeluju u Ordinarijatu. To su mi najbliži suradnici. Usputno sam pohodio i sve urede u Ordinarijatu i pozdravio one koje sam susreo. Bio je to posjet maloga upoznavanja, jasno, bez nekih jačih tema i projekata s obzirom na budućnost. Ostao mi je vrlo lijep dojam u nadi da će takav trajno ostati. U Vepricu je bio redoviti susret svećenika prije svega duhovnoga karaktera pa sam tu mogao pozdraviti i susresti se s velikim brojem svećenika i redovnika, ali je sve to bilo, rekao bih, u prolazu bez jačega poznanstva i mogućnosti da dodirnemo važnije teme naše suradnje i pastoralnoga djelovanja. I tu su mi dojmovi bili veoma lijepi.
I to hodočašće Gospićko-senjske biskupije Gospi Sinjskoj, koje je planirano davno prije, dalo mi je priliku da se susretnem s redovnicima franjevcima koji su, od svih redovnika, najprisutniji na teritoriju Splitsko-makarske nadbiskupije i najzastupljeniji u pastoralu. Bilo je to jako lijepo iskustvo – i za mene i za vjernike Gospićko-senjske biskupije. Tjedan dana prije toga imao sam oproštajni susret sa svećenicima Gospićko-senjske biskupije u Marijinu svetištu na Krasnu, gdje sam htio, zajedno sa svećenicima, iskazati posebnu zahvalnost Majci Mariji za mnoge milosti koje sam, njezinim zagovorom, primio kroz ovih sedam i pol godina služenja u Gospićko-senjskoj biskupiji. Htjelo se da moja prva dva euharistijska slavlja od moga imenovanja u Splitsko-makarskoj nadbiskupiji budu u dvama glavnim svetištima nadbiskupije: u Vepricu i u Sinju. Tu sam, na poseban način, preporučio Marijinu srcu svoju novu biskupiju i svoje djelovanje u njoj. Objava moga imenovanja gospićko-senjskim biskupom bila je na blagdan Marijina navještenja, a objava imenovanja splitsko-makarskim nadbiskupom na blagdan Marijina rođenja. U toj podudarnosti iščitavam mnogo toga.
Istina je da su se u nepune dvije godine promijenila čak četiri nadbiskupa na čelu Splitsko-makarske nadbiskupije. Uz tri ordinarija tu je i jedan apostolski upravitelj. Nisam siguran da se i ovdje može primijeniti ona izreka »varietas delectat«, da promjena veseli, ili da je ugodna. S druge strane znamo da se neke stvari mogu prihvatiti samo vjerom, jer ljudska logika nije uvijek dostatna.
Za odgovor na to pitanje morat ćemo malo pričekati. Kao redovnik, zbog svoje redovničke formacije i stila života, neke stvari zasigurno gledam malo drugačije, ali o tome ću ja i još više drugi moći govoriti tek kasnije.
To što papa Franjo veli posve je istinito, ali opet godine čine svoje, oslabljeno zdravlje uvjetuje podosta toga, ali znam da je u svemu najpresudnija glava pročišćena vjerom i ljubavlju. Molim Gospodina da mi toga ne uzmanjka.
Biskupsku službu vidim kao veliku odgovornost i nikada ne ću razumjeti da bi netko mogao za njom čeznuti. Jako dobro razumijem sv. Augustina koji je rekao: »Dok me straši ono što sam vama, ipak me tješi ono što sam s vama, jer sam vama biskup, a s vama sam kršćanin. Ono je ime službe, ovo je ime milosti; ono je ime pogibli, a ovo spasenja.« Biskupska je služba prije svega odgovornost za vjeru povjerenoga naroda. Bog od nas pastira očekuje da budemo svjedoci i uzori u vjeri. Ako to budemo, ispunili smo Božja očekivanja.
Sve kršćanske duhovnosti, pa i karmelska, imaju svoj izvor u evanđelju, a evanđelje je jednako za sve kršćane. Vjernici se prepoznaju i u karmelskoj duhovnosti i otvoreni su joj. Oni očekuju da im se pomogne živjeti i utjeloviti duhovnost u svoju životnu svakidašnjost. To znači ostvariti jaču kršćansku zrelost. Istina je da sam s biskupskim ređenjem promijenio stil života i to nije bilo baš lako. Imao sam i kao redovnik različite odgovornosti i službe koje su mi pomogle da se mogu lakše snaći i u odgovornostima koje dolaze s biskupskom službom. Ali opet, svaki je problem poseban i treba mu pristupiti na nov način, a za to je potrebno puno razboritosti i strpljivosti, što nije uvijek lako. Trudim se da nikada sam ne donosim rješenja za određene probleme, nego zajedno sa Savjetom biskupije ili nekim užim krugom osoba koje imaju bliskosti s dotičnim problemima.
Svi mi dobro znamo da su i patnje sastavni dio života, a kršćaninu je križ nešto prirodno. Prvi su kršćani govorili da je svaki kršćanin mladica križa i bez križa nema kršćanina. S tim moramo računati. Čovjek se u patnji rađa, u patnji umire, s patnjom se kroz život neprestano susreće i zato je nemoguće da patnja, koja je bitan dio čovjekova života, bude besmislena. Znamo dobro da ništa čovjeka ne može oplemeniti i posvetiti kao patnja koja se nosi s vjerom i pouzdanjem u Boga. Jednako je tako poznato da su mnogi ljudi susreli Boga u patnji kao nigdje drugdje. Preko patnji mnogi su ljudi isprosili našoj zemlji neizmjerno blago Božjega blagoslova. Zato patnju ne gledamo samo kao nesreću.
Nisam dostatno upoznat s prijedlozima vjernika Splitsko-makarske nadbiskupije i svakako da ću se o tome informirati. Bilo bi jako neodgovorno prijedloge vjernika ignorirati jer kamo bi nas to dovelo? Zahvalni smo svojim vjernicima što nam dolaze s prijedlozima jer to je znak da se osjećaju Crkvom i da im je stalo da Crkva bude što bliže idealu koji je želio Isus. Zato će prijedlozi Božjega naroda biti itekako pažljivo razmatrani i vrjednovani.
Obiteljski je pastoral, uz pastoral mladih, naša najurgentnija potreba. Kompleksno je to pitanje i nije lako odgovoriti na sve izazove. Svi znamo koliko se danas obitelj rastače, potiskuje, gotovo da joj se želi oduzeti njezina glavna uloga, a to je odgoj vlastite djece. Bez solidnih obitelji budućnost naroda jako je neizvjesna. Osim toga dobro znamo kako nam obitelji imaju sve manje vremena za sebe, za biti zajedno. Na sreću, Vlada je ograničila rad nedjeljom barem u nekim djelatnostima pa se nadamo da će to pomoći obiteljima da budu više zajedno. Iz iskustva znamo kako teško možemo dobiti veći broj obitelji kada za njih u župama organiziramo neki program, ali ne smijemo odustati od programa. Svaka nam je obitelj dragocjena. Obiteljima trebamo nuditi ono što obitelji zaista trebaju, odgovore na teškoće s kojima se suočavaju, a to je nekada vrlo različito od mjesta do mjesta. Kada se okupljaju i razgovaraju, obitelji često same iznalaze rješenja za neke teškoće. Zato su obiteljski susreti tako važni. Ali je uvijek prevažna i pratnja dobroga svećenika.
Crkvena hijerarhija ne smije biti po strani kada su u pitanju stvari od općega interesa. Osobno sam se oglašavao nakon susreta s narodom kojega su određena pitanja izravno pogađala ili ugrožavala. To nisu bili i ne trebaju biti neki »ustanci« protiv vlasti, nego pomoć vlasti da iznađe bolje i pravednije rješenje. Treba uvijek inzistirati na dijalogu, a ne na sukobu. Suočavanja trebaju biti vođena snagom argumenata, a ne moći ili svjetonazora.
Stalno vijeće ima redovite susrete dva puta godišnje s Vladom ili samo s nekim članovima Vlade, ovisno o temama o kojima se razgovara. Moja iskustva s tih susreta vrlo su pozitivna. To su susreti na kojima razgovaramo o nekim aktualnim temama i uvijek u obliku zajedničkoga djelovanja i traženja najboljih rješenja. Radimo za isti narod pa je normalno da se sastajemo i sagledavamo mogućnosti gdje jedna ili druga strana može više poraditi oko zajedničkoga dobra. Nažalost, ima određen broj onih koji na te susrete gledaju negativno. Uvjereni su da mi biskupi na tim susretima od Vlade samo tražimo neki novac ili neke povlastice, a s druge strane Vlada od predstavnika Crkve traži neku potporu na različitim izborima da bi se održala na vlasti. Kada bi bilo tako, ti bi susreti bili obična manipulacija. Predstavnici Crkve trebaju u svemu i uvijek surađivati s Vladom, bez obzira na to tko je na vlasti, na dobrobit svih hrvatskih građana.
U sedam i pol godina na čelu Gospićko-senjske biskupije imao sam izvanredne odnose sa svima koji su bili ili jesu na pozicijama vlasti, kako na županijskoj tako i na gradskoj i općinskoj razini. I od svojih svećenika to tražim. Biti u dobrim odnosima ne znači šutjeti na sve što se događa, nego zdravom kritikom nuditi bolja rješenja, bilo Crkva svjetovnoj vlasti ili svjetovna vlast Crkvi. Na taj ćemo se način najbolje međusobno pomagati.
Nažalost, Gospićko-senjska biskupija u zadnjih se dvadesetak godina brojčano smanjila za četvrtinu svojega stanovništva. Ali nas još više zabrinjava što Gospićko-senjska biskupija tu nije iznimka, nego su se umnogome smanjile i mnoge druge naše županije i biskupije. Već se dugo govori o tom problemu, koji je najveća prijetnja našoj narodnoj budućnosti, ali nove statistike, bez obzira na određene mjere koje je poduzela Vlada, pokazuju da se problem bitno ne rješava. Svake godine slušamo kako nam je broj upisanih učenika u prvi razred sve manji, često za veličinu manjega grada. Kada tomu dodamo veliko iseljavanje mladih obitelji, zabrinutost postaje još veća. Nemamo, međutim, još odgovor na pitanje jesu li razlozi iseljavanja i manjega broja djece samo ekonomske naravi ili je posrijedi neki »trend«, kakav je prisutan u gotovo cijeloj Europi, da se ne želi više djece zbog pomanjkanja ljubavi prema životu, zbog sve manjega osjećaja za žrtvu, zbog sve veće sebičnosti obitelji i želje za komotnošću. Crkva se trudi u promicanju nataliteta i u sklopu svojih mogućnosti podupire ekonomski obitelji s brojnijom djecom, ali nema većih mogućnosti s obzirom na otvaranje radnih mjesta i rješavanje stambenih problema da bi se obitelji zadržale na svojim ognjištima. To je goruće nacionalno pitanje koje zahtijeva žurno rješenje u koje moraju biti uključene sve strukture: od vlasti do oporbe, od Crkve do svih drugih institucija naše zemlje.
