Korizma traga za povjerenjem. Ako se čovjek tijekom korizme odlučuje promijeniti, mora za tu promjenu postojati dovoljan razlog. Upravo je Bog Otac pokazao veliku promjenu kada je obraćenje čitavoga svijeta prepustio Sinu, koji ga nije iznevjerio. Kaže sveti Pavao u Drugoj poslanici Korinćanima: »Bog je u Kristu svijet sa sobom pomirio ne ubrajajući im opačina njihovih.«
Krist čovjeka pomiruje s Bogom Ocem. Svi starozavjetni napori Boga Oca, Stvoritelja svega stvorenja, koji je izveo izraelski narod iz ropstva i darovao mu obećanu zemlju, sada se konačno ostvaruju po događanjima njegova Sina Isusa Krista. Sveti Pavao, koji je nekoć bio židov, osvježena je razuma shvatio: »Bog je u Kristu svijet sa sobom pomirio.« Dugačka je bila ta Božja korizma! Nije to samo četrdeset godina pustinje do ulaska u obećanu zemlju, ma ne, to su brojna stoljeća u kojima je ponovno pokušavao narodu objasniti da želi s njim imati savez povjerenja. Kao da su uvijek nanovo tražili nešto više, a istodobno stajali u svojim opačinama.
Dolaskom punine vremena, tek po njegovu Sinu, narod shvaća Božju blizinu. Nije Bog više daleka figura, nego Bog koji je među narodom, Bog koji počinje hodati usred naroda, usred opačina svijeta, istodobno ostajući netaknut grijehom. Jedno novo lice Boga, Isus Krist! Kako je samo jedna novost Božja unijela tolike promjene, Bog kao da se promijenio prema čovjeku jer je na nov način iskazao svoju ljubav koju naraštajima pokazuje!
Korizma je put takve novosti. Pa ako je sam Bog iskazao svoju ljubav na nov način, može li i čovjek ove korizme pokazati ljubav prema svojemu bližnjemu? Bog Otac sve je nade položio u Sina: darovao mu je stvoreni svijet, položio ga usred ljubljenoga Jeruzalema, obogatio ga čudima, ulio mu blagu riječ koja podiže nemoćne, uložio je sve u Jedinorođenoga. Isus svojega nebeskoga Oca nije iznevjerio. Hodao je usred opačina naroda, naviještao je kraljevstvo Božje, svojim stopalima popločio je ljubavlju čitavo područje Svete Zemlje.
Sada to isto povjerenje traži od čovjeka. Može li čovjek imati povjerenja u drugoga? Je li moguće poput samoga Boga Oca prepuštati odgovornost mlađima, onima koji će na nov način iznijeti poruku pomirenja? Može li iskustvo starosti donijeti plodove tek po mladosti? Bog se usudio, poziva sada i čovjeka. Korizma je vrijeme iskušenja koje traži uvijek nova lica. Drugačiji način promatranja svijeta jest sudjelovanje u stvarnostima koje čovjeka okružuju. Iako se može činiti da su ljudski problemi identični stoljećima, svježi odgovori čovjeka iznenađuju. Uvijek postoje nadahnuti načini kako priskočiti u pomoć bližnjemu, kako iskoristiti suvremene tehnologije, kako ne zaboraviti one koji tuguju. Nova lica mogu donositi nova osvježenja.
Novost koju je Bog Otac pokazao u svojem Sinu ostavljena je na poseban način svima koji vjeruju. Ivan Zlatousti izabrani redak iz Poslanice ovako tumači: »Razmislite kako nam je velike stvari Bog dao. Bilo bi značajno da je i grešnik umro za bilo koga. Ali – kada je onaj koji to proživi istovremeno i pravedan i umire za grešnike; i ne samo da umire nego i kao da biva proklet, već nam tako slobodno daruje ona velika dobra koja nikada nismo tražili. Razmišljajući o tim stvarima, bojimo se ovih riječi više nego pakla. Da nas Bog i ne kazni, trebali bismo se osvetiti sami sebi, mi koji smo bili tako nezahvalni prema našem Dobročinitelju.«
Budući da je povjerenje Bog na drugačiji način upravo po svojem Sinu donio ljudima, korizma postaje primamljivo kršćansko vrijeme u kojem vjernik Božje povjerenje može opravdati. Novost polaganja povjerenja u svojega Sina postaje novost i za onoga koji u Sina vjeruje. Tako kršćanin nije više neki puki zarobljenik prošlosti! Upravo suprotno. Bog je u Kristu pokazao još jednom svoje svježe lice, lice koje ne samo da bdije nad čovjekom, nego sudjeluje u oblikovanju ljudske budućnosti.
Dok vjernik razmišlja o sebi, dok se dvoumi, dok strepi je li vrijeme upitati mlađe ili sposobnije ili okretnije, u Isusu ima odgovor. Bog se nije sustezao ući ukorak s vremenom. Vjernik također nema razloga da strahuje. Bog je donio novost prosudbe, sada isto očekuje i od vjernika. Nema više grčevitoga držanja samo vlastite mudrosti, upravo u korizmi uči se poslušati mudrije mišljenje.
Gospodine, Onoga kojega si najviše volio predao si ljudima jer si želio
pokazati svoju novost, a sada tražiš od nas da se otvaramo prema novosti,
stoga nam ulij svoje odvažnosti za vijeke vjekova. Amen.
