Pogrješno je shvaćanje da su lokalni izbori za gradonačelnike i župane manje važni. Naprotiv, lokalni su izbori dan odluke o odabiru načina života i ostvarivanja zajedničkih interesa u vlastitoj lokalnoj zajednici. Eventualna razočaranost nekim neostvarenim obećanjima ne smije biti razlog za bojkot izbora. Isto tako građanima nije razborito povoditi se za nerealnim i neodgovornim obećanjima koje će im nuditi pojedine liste ili kandidati za gradonačelnike i župane. Trebamo se nadati da je prošlo vrijeme zaboravljanja lažnih obećanja.
Međutim, i kod neizvršenih obećanja treba praviti razliku prosudbom o tome jesu li obećanja bila stvarno lažna ili su neke objektivne okolnosti utjecale na mogućnost ostvarenja ili samo na odgodu, poput pandemije koronavirusa ili gospodarske krize kao posljedice rata.
Opće je poznato da sve stranke i nezavisne liste, uključujući i pojedince, nastoje ostaviti dojam sposobnosti kojom će voditi lokalnu zajednicu uspješnije od drugih. Nude se obećanja »šakom i kapom« pa je običnomu građaninu teško odoljeti toj vrsti zavođenja. Nažalost u praksi pod parolom »u interesu općega dobra« najčešće se ostvaruju pojedinačni interesi ili interesi neke skupine.
Nakon izbora dogovaraju se neprincipijelne koalicije koje najčešće nemaju veze s davanim obećanjima ni programima, nego se radi o »diobama kolača«. Na lokalnoj razini to se očituje kod izglasavanja proračuna.
Običan građanin više ne može prepoznati ljude za koje je glasovao. Kada pojedinac ili skupina građana prosvjedima traže odgovornost, odgovara im se da su odlučivali na izborima te da su na dan izbora iskoristili svoja prava odlučivanja, odnosno da tek na budućim izborima mogu ponovno odlučivati.
U brojnim slučajevima u kojima je došlo do promjene vlasti, ali ne i promjene ponašanja, odgovornost za promašaje prebacuje se na njihove političke protivnike koji su obnašali vlast u nekom prethodnom razdoblju, makar to bilo prije desetak ili više godina. Tako se to ponavlja od izbora do izbora, što se najbolje objašnjava narodnom poslovicom: »Čekaj, magare, dok trava naraste.«
Poseban su problem gradonačelnici i župani koje prati čitav niz afera, pa i kaznenih djela, zbog kojih u nekim zapadnim demokracijama budu smjenjivani i kazneno kažnjavani, ali ne samo radom za opće dobro »guljenjem krumpira«. U svakom slučaju njihove su političke karijere u stvarno demokratskim državama okončane. Kod nas u lokalnim politikama očito nema političkih mrtvaca. Dovoljno je pokajati se pa ići dalje istim putom, umjesto da se pokorom i odricanjem od nezakonite koristi isprave nepravde.
Danas je u hrvatskom ozračju uočljivo da većina kandidata za gradonačelnike i župane nudi sebe, a manje programe. Ako neki nude programe, neki su previše uopćeni bez objašnjavanja kako će i kojim sredstvima biti realizirani. Neki idu tako daleko da se čak odriču sebe sugerirajući biračkomu tijelu: »Ako već ne želite glasovati za mene, glasujte protiv sadašnjega gradonačelnika ili župana.« To je nova pojava ruganja zdravoj pameti birača. Zato takva poruka podsjeća na prve vestern-filmove kada je vrijedilo nakazno pravilo da je »samo mrtav Indijanac dobar Indijanac«.
Prosječan čovjek građanin, često deprimiran, s pravom si postavlja pitanje dokle će to trajati, odnosno kamo ide hrvatska demokracija. Očito je da opsjednutost vlašću koči razumno zaključivanje. Tako primjerice jedna u posljednje vrijeme glasna stranka umirovljenika kao potporu za izbor župana predlaže da se ponovno uvede za izračun mirovine prosjek plaća od najpovoljnijih deset uzastopnih godina. Ali u svim naprednim zapadnim zemljama osnovno je pravilo da visine mirovina moraju ovisiti o ukupno ostvarenom mirovinskom stažu i ukupnom prosjeku plaća tijekom cijeloga radnoga vijeka. Sve ostalo protivno je jednakosti svih osiguranika pred zakonom. Uostalom, lokalni izbori ne rješavaju nedostatke mirovinske reforme. Dakle, takav prijedlog ne može biti dio programa za lokalne izbore jer lokalne vlasti trebaju rješavati socijalne probleme, a ne mirovinske.
Prikrivene lokalne silnike koji, dočepavši se vlasti, prijete sugrađanima: »Znaš li ti tko sam ja«, lako je prepoznati. Zato su posebna opasnost oni koji sebe veličaju kao uglađene i uspješne gospodarske genije, koji će svoje znanje iz gospodarstva primijeniti na vođenje lokalne zajednice, bilo grada bilo županije. Došavši na vlast, često pokazuju svoju nasilničku grabežljivost bez ikakva pokazivanja suosjećanja za probleme svojih sugrađana, posebice radnih prava, ili za ekološke probleme.
Kod davanja povjerenja takvima upozorava se da pravila i metode iz gospodarstva nisu identični pravilima upravljanja gradom, županijom ili državom. Za takve razlike također vrijedi jedna stara već zaboravljena zagorska poslovica: »Svaki osel, za svoj posel.«
