Svako oruđe može poslužiti za borbu, a svaka tehnologija dade se iskoristiti u ratne svrhe. Nožem se reže kruh, ali i ubija, eksplozivom čovjek oblikuje zemlju u skladu sa svojim potrebama, ali i čini zločine, otrovom se tamane ne samo insekti nego i ljudi, nuklearna tehnologija predstavlja istodobno neiscrpan i čist izvor energije, ali i kataklizme. Kad je švedski kemičar Alfred Nobel sredinom 19. stoljeća strastveno radio na razvoju eksploziva, koji će poslije dobiti naziv dinamit, nije se bavio mogućim posljedicama.
Poslije je čak kupio tvornicu oružja jer je vjerovao da će gomilanje naoružanja stvoriti strah koji će dovesti do mira. Naposljetku, shvatio je da mira nema pa je osnovao zakladu koja će nagrađivati one koji se barem za njega zauzimaju, i tako je nastala Nobelova nagrada. No stotinu i pedeset godina nakon Nobelovih eksperimenata i tisuće godina nakon prvih borba i ratova smišljaju se novi načini kako zastrašiti i poraziti protivnika. Na početku 21. stoljeća računalno ratovanje sve više prožima međunarodne odnose, ali najveću prijetnju sigurnosti svijeta predstavlja nuklearno oružje. Sjeverna Koreja nedavno je izazvala šok prijetnjom atomskim napadima, a Iran sa svojim nuklearnim programom ovih je dana ponovno u središtu svjetske pozornosti zbog njegova velikoga utjecaja na prilike na Bliskom istoku.
Razvitak tehnologije utjecao je na povijest ratovanja. Uporabni predmeti u kućanstvu i poljodjelstvu dugo su imali pričuvnu, borbenu funkciju. Eksploziv je uvelike povećao borbenu učinkovitost, a industrijalizacija je dovela i do razvoja industrije oružja. Tehnološki razvitak nije donio samo boljitak jer strojevi, vozila, letjelice i plovila razvijali su se i za borbu. Dvadeseto je stoljeće svijetu podarilo neiscrpni izvor nuklearne energije, ali i eksplozije atomskih bomba u Hirošimi i Nagasakiju i utrku u nuklearnom naoružanju. Kako politika reagira na te opasnosti? Ona ih prati, služi se njima, razvija ih i naposljetku nastoji ograničiti štetu i spriječiti najgore posljedice.
Prije nekoliko mjeseci Sjeverna je Koreja zakuhala pravu svjetsku krizu kad se nakratko progurala u red svjetskih nuklearnih sila. Zasad još nije moguće točno reći što to Pjongjang opasno ima u rukama, ali ipak ohrabruju najave da će odustati od nuklearnoga programa i dopustiti inozemnim stručnjacima da to provjere. Sjevernokorejski potez očito je bio na tragu prokušane metode očajnika i bezobzirnih lupeža: Dočepaj se nečega ubojitoga, zaprijeti svima, a onda obećaj da ćeš se povući ako važni igrači pristanu razgovarati s tobom i usput ti ponude nešto novca. Čini se da je daleko teže izići na kraj s pitanjem iranskoga nuklearnoga programa, jer je, prvo, riječ o državi koja, bez obzira na svoj nedemokratski karakter, ima težinu u međunarodnim krugovima i, drugo, jer je Iran na Bliskom istoku pa time natezanje s njime pokreće i usmjerava prilike u najvećem svjetskom kriznom žarištu.
Ovih je dana Iran ponovno u središtu pozornosti nakon što je američki predsjednik Donald Trump zaoštrio svoja stajališta zatraživši popuštanje Irana i u protivnom zaprijetio obnovom sankcija. Mali podsjetnik: već više od pola stoljeća traju iranski pokušaji pokretanja vlastitoga nuklearnoga programa, s time što vlasti u Teheranu tvrde da on ima mirnodopski cilj, što znači proizvodnju struje, a zapadne sile pak vjeruju da Iran pokušava proizvesti atomsko oružje. Iran na vlastitom nuklearnom programu radi još od kraja pedesetih godina prošloga stoljeća, što mu je napokon pošlo za rukom 2011. kad je pustio u rad prvu nuklearnu elektranu.
Amerika i druge zapadne sile pak tvrde da Iran pokušava napraviti atomsku bombu. Tu tvrdnju pokrjepljuju navodima o obogaćivanju uranija na visokoj razini, što za nuklearnu elektranu nije potrebno, ali za nuklearnu bombu jest. Iran to uporno opovrgava. Prije nepunih dvadeset godina počela su natezanja o tom pitanju između Irana i Međunarodne organizacije za atomsku energiju koja Teheranu uporno zamjera nedostatak suradnje u nadzoru i razmjeni informacija. Nakon niza pregovora i napetosti, praćenih sankcijama Zapada Iranu, 2015. godine došlo je do dogovora kojim Iran dopušta nadzor nad svojim nuklearnim programom, a Zapad ukida sankcije. No neki zapadni izvori tvrde da Iran unatoč poštivanju sporazuma ne odustaje od atomskoga oružja, a američki predsjednik Trump zatražio je pooštrenje uvjeta, u protivnom zaprijetivši ponovnim uvođenjem sankcija. Problem nije samo u tome što bi iransko nuklearno oružje predstavljalo još jedan problem u međunarodnoj (ne)sigurnosnoj arhitekturi, nego što je Iran jedna od ključnih sila u kaosu Bliskoga istoka. Iran predstavlja sve veću konkurenciju silama koje imaju svoje interese na Bliskom istoku. Skupine povezane s Iranom vrlo su utjecajne, politički i vojno, ne samo u Libanonu, nego i u Iraku, Siriji i Jemenu. Ne treba zaboraviti ni ulogu Izraela, koji s Iranom gaji takve odnose da bi jedni druge najradije izbrisali s lica zemlje. Stanje ne čini ništa boljim ni to što sve umiješane strane uz diplomatska natezanja vode i medijski rat, u kojem se činjenice često zamagljuju i krivotvore.
Nuklearne sile imaju ključnu ulogu u međunarodnoj politici, a to je i jedan od razloga što ljubomorno štite svoj krug od uljeza. Doduše, među utjecajnima ima i onih koji ne posjeduju atomsko oružje, to je primjerice Njemačka, a neke, poput Indije i Pakistana, svoje nuklearne arsenale rabe u prvom redu kao ulog u sređivanju međusobnih odnosa ili prilika na užem području. Velika je sreća što to oružje zasad služi samo za zastrašivanje. Nije, naime, problem u tome što ga ima previše ako je poznato da samo jedna atomska bomba može izazvati veliko uništenje. Utrka u naoružavanju neobična je po tome što se oružje gomila, a time se na neki način doista osigurava nekakva ravnoteža, pa time i mir. Zapravo, svaka ratna tehnologija ima ulogu u očuvanju ili remećenju ravnoteže. Zato je i nuklearna politika, kad već postoji zlo u vidu atomskoga oružja, važna poluga u međunarodnim odnosima. A ona se, kao i u slučaju svakoga drugoga oružja, sastoji od prijetnja, protuprijetnja, zatim od utrke u naoružavanju koja se pretvara u pravu spiralu nadmetanja, od kriza i incidenata i, u konačnici, popuštanja. I onda opet sve kreće od početka.
Postoje brojne teorije, scenariji o tome kako bi se svijet mogao uništiti nuklearnim oružjem, i ta je opasnost doista realna. Samo što se svijet naviknuo na nju kao na život na rubu vulkana pa se prestao svako jutro buditi u strahu od opasnosti. Na sreću, atomsku bombu nije jednostavno aktivirati, a osim toga, unatoč neprekidnomu plesu po rubu katastrofe, nitko nije toliko lud da stvarno pokrene mehanizme uništenja, jer bi to značilo i samouništenje. Nadalje, svjetske sile, ma koliko se igrale vatrom u utrci u naoružanju i borbi za utjecaj, ipak se skrbe da nuklearno oružje ne dođe u ruke nepouzdanih, onih koji bi bili laki na nuklearnom okidaču. To je najvidljivije na primjeru Sjeverne Koreje i činjenice da je svijet zasad odahnuo kad je čuo da Pjongjang odustaje. Nije, naime, isto nalazi li se takvo opasno oružje u američkim ili ruskim rukama, ili pak u rukama režima koji ničim ne ulijeva povjerenje.
Slično kao i dinamit i, u konačnici, kao i nož, i atomska energija nastala je kao posljedica ljudske znatiželje, potrebe za nečim korisnim, nečim što će olakšati život. Prve pokuse s ciljem istraživanja mogućnosti razbijanja atoma izveli su krajem 19. stoljeća znameniti znanstvenici Antoine Henri Becquerel te Marie i Pierre Curie. Negdje uoči Drugoga svjetskoga rata napokon je potvrđeno da je moguće razbiti atom uranija i izazvati lančanu reakciju tako što se uz pomoć neutrona razbije atom i time oslobađaju novi neutroni. A onda je vojska preuzela stvar u svoje ruke. Najprije je u reaktoru u Chicagu za vrijeme rata izvedena prva kontrolirana nuklearna lančana reakcija, a 16. srpnja 1945. Amerikanci su prvi put uspješno aktivirali atomsku bombu. Civilna je primjena kaskala za vojnom. Prvi atomski reaktor proizveo je struju 1951. također u Americi, a nakon toga atomske su elektrane nicale diljem svijeta, obećavajući čist izvor energije, bez onečišćenja okoliša i prije svega bez prijetnje da će izvor presušiti. U međuvremenu, nuklearne su sile praktički na tekućoj vrpci proizvodile atomske bombe. Uzgred, pod dojmom eksplozija atomskih bomba u javnosti se sve češće počeo koristiti izraz »nuklearna« umjesto »atomske« energije. Krajem travnja 1986. eksplozija nuklearnoga reaktora u Černobilu u Ukrajini, tadašnjem Sovjetskom Savezu, izazvala je paniku posebice u Europi. I mnogo godina prije toga, javnost je postala svjesna opasnosti te energije i onda kad ona nema vojnu svrhu.
Pogubnost nuklearnoga u odnosu naspram svim ostalim oružjima sastoji se u tome što ono predstavlja opasnost i ako zastari i zamijene ga nove ratne tehnologije, odnosno u njegovoj neuništivosti. Kad bi računalno ratovanje, koje se i u ovom trenutku zbiva na brojnim nevidljivim bojištima po svijetu, učinilo nepotrebnim sve vrste dosad poznatoga oružja, ona bi se mogla uništiti. Sva osim nuklearnih. Moguće je uništiti tenkove, rastaviti i rastopiti topove, polomiti puške, rastaviti borbene zrakoplove i ratne brodove, ali ne može se uništiti radioaktivnu tvar. Bilo da je riječ o atomskoj bombi ili gorivu za nuklearni reaktor, iz njih se širi zračenje, pa je i njihovo uskladištenje, kad ih se prestane rabiti, povezano s nizom rizika i u konačnici čini mjesto skladištenja dugoročno neuporabljivim za bilo koju drugu svrhu. Danas se uz pomoć nuklearne tehnologije proizvodi struja, pokreću se podmornice i nosači zrakoplova, ali taj navodno čisti izvor energije dugoročno predstavlja sigurnosni rizik i izvor posebne vrste onečišćenja.
Kad je pak riječ o nuklearnoj politici, kao zbroju svih službenih napora u smislu reguliranja i koordiniranoga djelovanja, ona je kao i druga područja politike u međunarodnoj zajednici izložena različitim utjecajima. U formalnom smislu napori u oblikovanju nuklearne politike na svjetskoj razini događaju se u okviru Međunarodne organizacije za atomsku energiju (International Atomic Energy Agency – IAEA). Uzgred, ta je organizacija 2005. dobila Nobelovu nagradu za mir. Među njezinim statutom utvrđenim ciljevima nalazi se širenje i jačanje doprinosa nuklearne energije miru, zdravlju i blagostanju, kao i sprječavanje širenja nuklearnoga oružja. Kritičari joj predbacuju zastarjele ciljeve i neučinkovitost zbog nedostatka mehanizama zaštite od zloporabe nuklearne energije. Zapravo, kao i u drugim područjima međunarodne politike, stanje u svijetu uglavnom kontroliraju velike sile. One određuju uvjete, one odlučuju tko što smije, a tko ne smije.
Sjedinjene Države, Sovjetski Savez i Velika Britanija potpisali su 1968. Sporazum o ograničenju nuklearnoga oružja, kojemu je u međuvremenu pristupilo više od 190 država, uključujući i Iran. Nisu ga potpisale samo četiri države: Indija, Izrael, Pakistan i Južni Sudan. Sjeverna Koreja također mu je pristupila, ali ga je 2003. napustila. Sporazumom je utvrđena zabrana širenja nuklearnoga oružja, regulirano je civilno korištenje nuklearne energije, a pet nuklearnih sila (Francuska, Kina, Rusija, Sjedinjene Države i Velika Britanija) obvezalo se da će se nastojati dogovoriti o potpunom nuklearnom razoružanju. Sporazum nije ostao mrtvo slovo na papiru, ali se ne može reći ni da se dosljedno poštuje. Velike sile, umjesto razoružanja, neometano moderniziraju i šire svoje potencijale, a manje su države izložene strogim nadzorima i pritiscima u slučaju nepoštivanja odredaba sporazuma.
Nuklearno oružje predstavlja stvarnu opasnost, ne može se potpuno isključiti mogućnost da svi izgore u nuklearnoj eksploziji. Strah od toga zapravo nije pretjeran, svijet živi na rubu katastrofe. Međutim, u okolnostima postojećih svjetskih odnosa, vjerojatnost takve katastrofe ipak je mala. Razlozi za to nalaze se u složenim ali ipak učinkovitim mehanizmima kontrole, u pouzdanim sustavima političkoga i vojnoga odlučivanja unutar nuklearnih sila, kao i u strahu od samouništenja. Teško je zamisliti ograničeni nuklearni sukob, jer i najmanji predstavlja kataklizmu, pa oni koji bi se igrali time neizbježno imaju na umu i svoju sigurnost. Na kraju, velike sile zasad barem kontroliraju opasnost, ako je nisu u stanju ukloniti, pa stoga nije rijetkost i da se čeprkanje po atomskim bombama u određenim okolnostima opisuje kao mirovni napor. I Alfred Nobel davno je shvatio da je mirovna politika jednostavno politika, pa time nije lišena borba za utjecaj, manipulacija i različitih interpretacija i, u konačnici, mogućnosti katastrofalnih posljedica.
