Jedan od velikih problema u životu kršćana bio je, a čini se uvijek će i biti, vršenje Božjega zakona koji je stavljen pred vjernika, i to njegovo vršenje srcem. Tako se nerijetko može čuti da netko ide na nedjeljnu misu jer time izvršava crkvenu zapovijed. Na jednak način netko pridonosi za crkvene potrebe jer je to crkvena zapovijed. Drugi pak redovito ne jede meso petkom jer je to crkvena zapovijed.
Svi su takvi oblici vršenja religijskih čina hvalevrijedni, no uvijek će se postavljati pitanje o nečijoj nutarnjoj motiviranosti za te čine. Dakle, ne treba dovoditi u pitanje činjenicu potrebe odlaska na nedjeljnu misu ili pak nemrsa ili posta petkom, nego je pravo i istinsko pitanje uvijek o motivima vršenja tih norma. Upravo na tom tragu jest i Isus kada u evanđeoskom ulomku komentira razne religijske prakse i običaje židovskoga naroda te u njima želi pronaći istinski smisao.
Valja uočiti da ni jednu navedenu religijsku praksu židovskoga zakona u evanđelju Isus ne želi dokinuti, nego joj želi dati dublju duhovnost. Drugim riječima, Krist u Markovu evanđeosku odlomku smjera na pounutrašnjenje norma koje zakon propisuje kako bi se ostalo istinski vjernim Bogu. Iz toga razloga u polemici s farizejima o važnosti pranja čaša i posuđa prije blagovanja Isus se ne želi zadržati tek na vanjskoj obrednoj čistoći posuđa, nego smjera na čistoću ljudskoga srca koje se sprema blagovati.
Bogu, dakle, nije toliko važno je li čaša čista na izvanjski način, nego je važnija čistoća misli i nakana onoga tko pristupa štovanju Boga koristeći se istim posuđem. Kao da Isus želi reći da nije toliko važno koliko su dobro oprane ruke i čaše, nego koliko je dobro čovjek spremio srce za štovanje Boga.
Evanđelist Marko referira se na tekst proroka Izaije u kojem prorok na vrlo oštar način daje kritiku svojemu narodu kada ga opominje da nije presudno usnama častiti Boga, nego mu se prije svega klanjati svim svojim srcem (usp. Iz 29). Tek će, dakle, nutarnja otvorenost i spremnost duše biti garancija istinskoga odnosa s Bogom. Naravno, valja biti oprezan pa taj tekst ne dovesti do krajnje banalizacije. Naime, Isus nigdje u tekstu ne govori da ne treba voditi brigu o čišćenju posuđa ili pranja ruku prije blagovanja, nego jednostavno pogled usmjerava prema onomu što je još dublje i istinski smisao blagovanja.
Nakon pada potrebno je zadobiti novo srce
U daljnjem tekstu Marko tada donosi cijeli niz nutarnjih stanja u koje može zapasti čovjek ako ne mari o čistoći svojega srca. Srca koje je za biblijskoga pisca i Staroga i Novoga zavjeta središte čovjeka. Svega onoga što istinski pokreće čovjeka i daje smisao svemu što on čini za vrijeme svojega ovozemaljskoga života. U čovjeku srcu, odnosno nutrini, rađaju se misli o činima koji, ako se nastave gajiti, i dalje mogu dovesti do istinskoga prekršaja Božjega zakona te time raskinuti vezu s Bogom i čovjekom. Tako ni jedan ubojica ili pak bludnik, kradljivac ili jednostavno opaki čovjek nije to tek na van, nego je to odraz njegovih nutarnjih uvjerenja.
Ono što dolazi na van jednostavno je odraz njegovih nutarnjih stanja. U nemogućnosti nošenja sa svojim nutarnjim uvjerenjima, odnosno ne puštajući Božji Duh u svoju nutrinu (srce), čovjek ostaje zatvoren u uži ili širi spektar svojih misli te ne vidi izlaz iz njih. I tada čin koji je izravna potvrda njegove nutrine samo je konačno očitovanje njegove nutarnje nesređenosti.
Puštajući nakon svega ponovno Boga u svoju nutrinu, čovjek će trebati prvotno zadobiti novi pogled na stvarnost koja ga okružuje ili pak, kako će reći prorok Ezekiel, novo srce (usp. Ez 36, 23-28). Brojni su primjeri ljudi u našem narodu koji su to istinski iskusili na svojem osobnom planu života u vjeri. I iskustvo pada, ali i iskustvo ponovnoga podizanja u snazi Duha Božjega. Iz toga razloga važno je još jednom naglasiti kako je u vjerničkom životu prije svega važno voditi brigu o nutrini, tj. srcu. I čini se da su drevne religijske metode iz prošlosti još aktualne, a jedna od njih je egzamen, odnosno ispit savjesti.
Važno je biti molitelj
Tko sam; kamo usmjeravam svoj život; što me istinski pokreće u životu; kakve se misli rađaju u mojem srcu i čime su motivirane; jesam li se istinski usmjerio na dublji odnos s Bogom ili još uvijek nastojim tek na puki vanjski način prikazati svoju vjeru; zašto se uporno odlučujem za nešto što duboko u sebi osjetim da nije dobro?
U jeku toga procesa preispitivanja važno je isto tako biti molitelj jer isti proces preispitivanja bez Božjega vodstva bit će uzaludan. Jer ne dajući Bogu da vodi njegovo preispitivanje u svjetlu njegova Zakona koji je svet jer mu je izvor Bog koji je svet, čovjek sam sebi postaje jedino mjerilo istoga zakona te samim time i prosudba njegovih čina biva ostavljena njemu na osobnu procjenu. A tada je teško uvidjeti što je grijeh jer se čovjeku može učiniti da grijeha jednostavno i nema budući da je sebe sam stavio kao procjenitelja svojih svjesnih, slobodnih i voljnih čina. Čineći tako, on ne dolazi do Boga, nego ostaje uvijek pri sebi, a od Boga se sve više udaljava.
Krist – temeljna norma moralnoga djelovanja
Nije bez razloga da je Katolička Crkva na Drugom vatikanskom koncilu kao temeljnu normu moralnoga djelovanja proglasila ljudsku savjest, ali savjest koja je ništa drugo nego jeka Božjega glasa u ljudskoj nutrini (usp. Gaudium et spes, br. 16). To je najintimnije mjesto osobnoga susreta s Bogom.
Osim toga, istu savjest treba uvijek voditi Krist kao temeljna norma moralnoga djelovanja. Ako pak nije tako, čovjek stvara moral po vlastitoj mjeri, no tada je već kasno budući da je nastupila religija antropocentrizma, odnosno religije po osobnoj mjeri čovjeka. A tada ljudske uredbe čine se puno važnijima od autentičnoga odnosa s Bogom.
