»Glede toga želim ponovno istaknuti ono što je svojedobno rekao sv. Pavao VI.: mi smo spremni prihvatiti svaki prijedlog do kojega se zajednički dođe. Godina 2025. je važna: slavi se obljetnica prvoga ekumenskoga koncila (u Niceji), ali je također važna kako bismo Uskrs slavili na isti dan. Imajmo, dakle, hrabrosti završiti s tom podjelom koja je kadgod smiješna… Znak koji valja dati jest: jedan Krist za sve nas. Budimo hrabri i tražimo zajedno. Ja sam spreman, ali ne ja, nego Katolička je Crkva spremna nasljedovati ono što je rekao sv. Pavao VI. Složite se i mi ćemo ići kamo kažete.« Tako je govorio papa Franjo primivši 19. studenoga 2022. katolikosa i patrijarha Asirske Crkve Istoka Mara Awu III.
Te nas riječi upućuju na sadašnjost, na ovaj Uskrs. Ove se godine, naime, u svibnju slavi 1700. obljetnica Koncila u Niceji, koji je, osim što je utvrdio i definirao vjeru Crkve, odredio i način na koji će se u čitavoj Crkvi utvrđivati dan proslave Uskrsa: na prvu nedjelju nakon punoga mjeseca (uštapa) koji dolazi nakon proljetnoga ekvinocija ili se poklapa s njim. Ta je odredba držala vodu više od 12 stoljeća, no danas se razmjerno rijetko događa da svi kršćani istoga dana, iste nedjelje slave najveći kršćanski blagdan. Providnost je htjela da ova obljetnička godina Koncila u Niceji bude jedna od onih kad svi Kristovi vjernici slave Uskrs na isti dan, u nedjelju 20. travnja. I tu su činjenicu prethodnih godina mnogi isticali kao poticaj da se ponovno pronađe rješenje da najveći kršćanski blagdan svi kršćani slave na isti dan.
U tom se smislu kao očitovanje frustracije zbog toga što se ništa važno u vezi s tim nije dogodilo mogu tumačiti riječi koje je ekumenski carigradski patrijarh Bartolomej I., veliki zagovornik zajedničke proslave Uskrsa, izgovorio 31. ožujka prošle godine: »Sablazan je odvojeno slaviti jedinstveni događaj uskrsnuća jednoga Gospodina.« Toga su dana, naime, zapadni kršćani slavili Uskrs, a pravoslavni i druge Crkve Istoka te su nedjelje jedva odmaknule s korizmom: za njih je tada bila druga korizmena nedjelja, a Uskrs su slavili tek 5. svibnja. Sličan će se scenarij ponoviti 2027. godine: na Zapadu će Uskrs biti 28. ožujka, a na Istoku 2. svibnja.
U početku su kršćanske zajednice slavile Uskrs na različite dane. Okvirno se može govoriti o dvjema tradicijama. Jedna je, u azijskom dijelu, polazila od evanđeoske tradicije prema kojoj je Isus umro na dan židovske Pashe 14. nisana pa su Uskrs kao Kristovu Pashu slavili na taj dan, što također znači da je mogao pasti u bilo koji dan u tjednu. Druge tradicije, u Rimu i Aleksandriji, držale su se nedjelje, premda ne uvijek iste.
Koncil u Niceji za utvrđivanje dana proslave Uskrsa povezao je tri elementa: nedjelju kao dan Isusova uskrsnuća i simbol novoga stvorenja, lunarni kalendar (uštap) i solarnu kategoriju (proljetni ekvinocij). Za izračun je, jasno, uzet tradicionalni rimski julijanski kalendar.
U stoljećima koja su uslijedila dogodilo se više podjela unutar kršćanstva, uključujući i dva velika raskola, istočni i zapadni, no kršćani su sve do 1582. godine slavili svoj konstitutivni događaj na isti dan, na istu nedjelju.
Te su godine stručnjaci Rimske zvjezdarnice shvatili ono što je danas općepoznato: da solarna godina (rotacija Zemlje oko Sunca) traje nešto duže, za 6 sati, 9 minuta i 9,76 sekunda, od lunarne godine koja 365 dana raspoređuje na 12 mjeseci, odnosno da lunarna godina brza u odnosu na solarnu. Tako su uvidjeli da stvarni ekvinocij te godine nije bio 21. ožujka (po julijanskom kalendaru koji je tada bio na snazi), nego deset dana ranije. Poduzeli su reformu kojom je nastao kalendar kakav danas mi na Zapadu uzimamo zdravo za gotovo, a po papi Grguru XIII. zove se gregorijanski kalendar. U međuvremenu su reformu kalendara prihvatile i protestantske zemlje, a s kolonijalnim se osvajanjima gregorijanski kalendar proširio na cijeli svijet postavši globalnom referentnom točkom mjerenja vremena.
No istočne su Crkve nastavile određivati dan proslave Uskrsa prema starom kalendaru, koji sada već u odnosu na gregorijanski »kasni« 13 dana. Konkretno, padne li uštap unutar tih 13 dana, u pravoslavnim će Crkvama za određivanje uskrsne nedjelje relevantan biti tek sljedeći puni mjesec. Osim toga, pravoslavne se Crkve drže još jedne odredbe Koncila u Niceji, koja se na Zapadu više ne smatra relevantnom, da se, naime, kršćanski Uskrs ne smije poklopiti sa židovskom Pashom. Ako se to dogodi, slavlje se odgađa za još jednu nedjelju.
Više od tri stoljeća različiti kalendari gotovo nikomu nisu bili problem, nego je pitanje ponovno pokrenula politička instanca, Liga naroda. Crkvama različitih tradicija poslano je pitanje bi li se složile s najjednostavnijem rješenjem, čiji je prijedlog potekao iz protestantskoga miljea, tj. da se za proslavu Uskrsa odredi fiksni datum. Zanimljivo je da je Katolička Crkva tada odbacila taj prijedlog, a svoje je stajalište promijenila tek na Drugom vatikanskom koncilu i nakon njega. Ekumenski carigradski patrijarhat tada je odgovorio da je otvoren za taj prijedlog, pod uvjetom da taj dan bude nedjelja i da ga prihvate sve kršćanske Crkve. U međuvremenu je izneseno više prijedloga, no ni jedan nije naišao na opće prihvaćanje.
Opće je poznato da najviše problema s pomišlju na eventualnu promjenu vlastite tradicije imaju neke pravoslavne Crkve. Tako je Ruska pravoslavna Crkva u više navrata u posljednjim godinama dala do znanja da niti kani prihvatiti neku promjenu niti za to vidi razlog i potrebu. Ruski pravoslavni teolog Nikolaj Thon, glasnogovornik Pravoslavne biskupske konferencije u Njemačkoj, pokušao je kao gost novinar na internetskoj stranici kölnske postaje »Domradio« pokazati kako mnoge pravoslavne Crkve vide stvar te su sa svakim prijedlogom vrlo oprezne jer ih je pokušaj svepravoslavne reforme julijanskoga kalendara 1923. godine bio doveo na rub raskola.
Na drugoj pretkoncilskoj konferenciji 1982. godine revizija kalendara bila je odgođena za vrijeme »koje je po volji Božjoj za to prikladnije«. A na Koncilu na Kreti pitanje kalendara, a kamoli datuma Uskrsa, uopće nije bilo na dnevnom redu, primjećuje Thon. »Budući da pravoslavna strana u povijesti već ima gorkih iskustava sa šizmama koje su nastale zbog reforma kalendara, vlada oprez: reviziju kalendara na koju sada aludira patrijarh Bartolomej vjerojatno bi masovno odbacivale mnoge starokalendarske Crkve, nipošto samo Moskovski patrijarhat. Snažnijega bi otpora moglo biti u Jeruzalemu, Srbiji i Gruziji, pa i u dijelovima Ukrajine, gdje se već sada promjena datuma Uskrsa napada kao znak ‘nove unije’ s Rimom«, zaključio je pravoslavni teolog.
Opisano stajalište navodi neke na zaključak da bi jedini realan način uspostave zajedničke proslave Uskrsa bio da se sve kršćanske Crkve, barem kad je o određivanju datuma Uskrsa riječ, vrate julijanskomu kalendaru. No i to se ne čini lako ostvarivim, premda se s teološke perspektive ne čini da postoje dubinski razlozi koji bi tomu stajali na putu. Teško je međutim zamisliti da bi milijuni zapadnjaka lako zanemarili kozmičku činjenicu i prihvatili slaviti Uskrs u svibnju. Vjerojatnijim se za sada čini da će se uistinu i dalje čekati neko drugo, »prikladnije Božje vrijeme«.
