»I anđeli bi okusili«, nutkaju roditelji djecu što nevoljko mrljaju po tanjuru ukusne hrane. No ne jedu anđeli tek u izreci. Na duhovno podrijetlo najslavnije biblijske hrane – mane koju očevi »jedoše u pustinji« – Pavao je u svojoj poslanici podsjetio Korinćane, svjestan da je jelo koje psalmist naziva »kruh jakih« ujedno »hrana anđeoska« iz Knjige Mudrosti. Pa iako Uskrsnuli apostole jedući upozorava da duh »tijela ni kostiju nema«, a Božji čovjek što je pohodio Samsonova oca Manoaha odbija s njime blagovati, prvi je biblijski »recept« posvećen upravo – anđelima. »Tri mjerice najboljega brašna! Zamijesi i prevrtu ispeci!« nalaže Abraham Sari da pripravi okrjepu za tri nebeska posjetitelja njegova šatora. Arkanđeo će Rafael, doduše, Tobiji povjeriti da je anđeosko blagovanje tek privid, no Poslanica Hebrejima nagoviješta kako je Abraham svojim gostoljubljem doista ugostio same anđele.
Najznamenitija slika trojice Abrahamovih gostiju ujedno je jedina ikona koja se u cijelosti pouzdano pripisuje ruskomu monahu Andreju Rubljovu. »Prepodobni otac«, kako ga časti Ruska pravoslavna Crkva, na svoje se radove, naime, nije potpisivao; no i samo je njegovo remek-djelo osobito po onome čega na njemu – nema.
Uklanjajući iz prizora praoca Židova i njegovu podsmješljivu ženu, Rubljov je tradicionalnu ikonu Gostoljublja Abrahamova preobrazio u ikonu Trojstva. Kao što je i Abraham u ljudskom izgledu anđeoskih posjetitelja prepoznao jednoga Gospodina, istovjetna žezla i raznobojni plaštevi krilatih likova upućuju promatrača da u trima znakovima Abrahamova života ponad njihovih glava prepozna znakove triju božanskih osoba: drvo križa što premošćuje jaz između gore Tabora i kuće Očeve. Poslušni naklon Sina i Duha odgovor je pak na Očev naum: čašu krvi na stolu koji je zapravo – oltar.
Baš poput rukava Rubljovljevih anđela široki su bili i rukavi blaženoga Gonçala de Lagosa, Portugalca koji je s Rusom podijelio i nepoznato vrijeme rođenja – oko 1360. godine – i neprolaznu ljubav prema slikanju. Djeca koju je u uličnoj igri podučavao vjeri redovnika su augustinca, naime, često potezala baš za rukave u kojima im je uz sličice svetaca koje je sam izrađivao donosio i kruh i voće. No Gonçalo ih nije darivao od svojega suviška. Kako bi opskrbio svoju siromašnu redovničku braću, na vlastita bi leđa uprtio bisage u kojima im je donosio hranu isprošenu tijekom svakodnevnih propovjedničkih šetnja. Iako je bio priorom, često bi iz posvemašnje poslušnosti i čistio prostorije i njegovao bolesnike, ali i prao noge i pripremao hranu samostanskim posjetiteljima, baš kao nekoć Abraham. Jasno je zašto je – kažu – za misne žrtve vazda bio više među anđelima nego među ljudima.
