Od 20. do 23. ožujka u Hrvatskoj je boravio 31. vrhovni poglavar Družbe Isusove u njezinoj gotovo pet stoljeća dugoj povijesti o. Arturo Sosa. U vrlo zbijenu rasporedu boravka u dva grada, Zagrebu i Osijeku, o. General – tako se, naime, običava zvati isusovački vrhovni poglavar, među ostalim i zato što mu služba, kad je jednom izabran, traje do završetka života ili do odreknuća – rado je pronašao vremena za intervju za Glas Koncila. I pokazao se kao vrlo zahvalan i zanimljiv sugovornik, jedan od onih koji bez obzira na službu imaju mnogo toga reći te ostaje žaljenje što za razgovor nema više vremena.
O. SOSA: Što se tiče Družbe Isusove, trenutačno nas ima oko 16 tisuća članova u 112 zemalja svijeta. Družba je podijeljena na 78 provincija / regija / apostolskih područja. No treba reći da uz članove ima na stotine tisuća vjernika koji s nama dijele našu misiju, tako da brojem članova isusovačke jezgre ni izdaleka nije rečeno sve što Družba čini. U nekim ustanovama Družbe velika većina su laici.
Među velikim područjima djelovanja Družbe na prvom je mjestu odgoj i obrazovanje. Najveći dio članova Družbe formalno je ili neformalno uključen u rad na odgojno-obrazovnom polju, na svim razinama, uključujući i sveučilišnu. Pod odgovornošću družbe djeluje više od 200 visokoškolskih ustanova, fakulteta ili sveučilišta. Škole na nižoj razini obrazovanja, koledži i slično vrlo su brojne, a mnoge od tih ustanova otvorene su siromašnim ljudima, tj. besplatne su. Kad je riječ o odgoju i obrazovanju, jedno od najznačajnijih opredjeljenja Družbe u novije vrijeme jest okrenuti se izbjegličkim logorima te tamo nuditi mogućnost za odgoj i obrazovanje djeci i mladima kojima bi to inače bilo nemoguće.
Sljedeće veliko područje djelovanja jest socijalno djelovanje, bilo izravnim radom bilo neizravno, kroz intelektualni doprinos. U novije vrijeme Družba je otvorena ekološkomu djelovanju. Potom, kao što je uvijek činila, Družba i danas pridonosi duhovnoj izgradnji vjernika nudeći im duhovne vježbe i obnove. I konačno, mnogi članovi Družbe služe narodu Božjemu i mjesnim Crkvama kao župnici ili njihovi pomoćnici u župama.
To bi bio redoviti rad družbe. Uz njega postoje i posebni oblici služenja. Mislim da Družba daje velik doprinos Crkvi na intelektualnom polju, poglavito na području filozofskoga i teološkoga istraživanja, ali i na drugim područjima kao što su ekonomske, političke i druge znanosti.
O. SOSA: Da, najveća muška zajednica.
O. SOSA: U posljednje je vrijeme i kod isusovaca došlo do izrazite demografske promjene. Još prije sto godina Družba je bila, može se tako reći, Europa i Sjeverna Amerika, potom je postignuta izvjesna ravnoteža, a danas se rast Družbe događa poglavito u Aziji i Africi. Samo u južnoj Aziji, dakle u Indiji, Bangladešu i Šri Lanki, imamo 36 posto svih skolastika (skolastikat, razdoblje u formaciji od prvih jednostavnih, ali vječnih, zavjeta do svećeničkoga ređenja, nap. Da. G.), a 25 posto ih je u Africi. Dakle, više od 60 posto mladih isusovaca dolazi iz Azije i Afrike.
O. SOSA: Nosim se s njom tako što imam pouzdanje da će se ona nastaviti, svjestan da ne ovisi o generalu, nego da je gradi sama Družba kao takva. Štoviše, čak je ne gradi ni Družba sama po sebi, nego se, što je isticao moj prethodnik o. Pedro Arrupe, pouzdajemo u Gospodina. Družba čini ono što čini ako se otvara milosti koju joj Gospodin daje. Mislim stoga da je ono što činimo mnogo veće i više od onoga što kao Družba jesmo. Mi smo, naime, instrumenti djelovanja Duha Svetoga. U tom smislu moja je želja da se Družba, uključujući sve njezine članove, još više otvori Duhu Svetomu i da se baci u ruke Gospodinu.
O. SOSA: Mislim da je papa Franjo izborom imena bio vrlo jasan, tj. želio je tim izborom naglasiti važnost siromaštva i skrbi za siromašne u svojem pontifikatu i Crkvi općenito. Papa Franjo je, smatram, prije svega čovjek Drugoga vatikanskoga koncila, a tom gestom i sličnim gestama dao je do znanja da je za njega Crkva prije svega Božji narod za koji je odgovoran zajedno s kolegijem biskupa. Također mislim da Papa želi da njegova poruka, tj. poruka Crkve, bude svima razumljiva, a da pritom ne izgubi svoju intelektualnu dubinu. Čini mi se da je to Papina osnovna nakana te da je to posve na tragu Drugoga vatikanskoga koncila.
Jasno, za Družbu je činjenica da je Papa došao iz naših redova poseban izazov. Naposljetku, i sam nam je Papa u jednoj prigodi dao smjernice. Prije svega da budemo ljudi molitve, jer ako to nismo, sve ostalo ne vrijedi ništa. Poručio nam je da tražimo utjehu Gospodnju kako bismo uistinu mogli dijeliti Gospodinov križ s ljudima današnjice. Sveti se Otac bez daljnjega želi služiti Družbom i znade što od nje može tražiti i očekivati kako bi uistinu bila u službi Crkve danas.
O. SOSA: Dokument je nastao po želji 36. generalne kongregacije koja je održana 2016. godine. Kongregacija je zapravo zatražila veliku novost: da »preferencije« izrastu iz zajedničkoga razlučivanja čitavoga tijela Družbe, a u taj su se proces uključili i oni koji dijele njezino poslanje a nisu članovi Družbe: laici, redovnice i drugi redovnici koji rade na izvršavanju našega poslanja. Uzeli smo si podosta vremena za taj proces, 16 mjeseci, kako bismo na svim razinama – u zajednicama, u apostolskim djelima, provincijama, u provincijalnim konferencijama – razlučili što bi to bile naše preferencije, naša povlaštena opredjeljenja i usmjerenja. Nastao je dokument koji smo potom podastrli Svetomu Otcu. Naime, Družba ne daje poslanje sama sebi, nego ga prima od Pape. Papa nas je utvrdio u tom razlučivanju. Također je rekao da su preferencije do kojih smo došli u skladu s prioritetima njegova pontifikata i s prioritetima Crkve, kao i to da je zadovoljan procesom koji je urodio preferencijama.
Četiri su velike preferencije. Prva je upućivati na put prema Bogu uz pomoć duhovnih vježba i razlučivanja. Druga je hoditi zajedno sa siromašnima, s onima koji su u ovom svijetu isključeni. Treća je zajedno s mladima, polazeći od njihovih motrišta, izgrađivati budućnost. I četvrta je razvijati ekološki stil življenja kako među nama unutar Družbe tako i s drugima.
Da bi se preferencije provele u praksi, treba osigurati određene uvjete. Prvi je uvjet apostolsko planiranje. Treba napraviti konkretan plan. Zato se kaže da se preferencije određuju za konkretno razdoblje od sljedećih deset godina. Drugi je uvjet njegovati suradnju, unutar Družbe i s drugima, jer nitko ne može sam ostvariti preferencije. Sljedeći je uvjet razvijati rad u mreži (»network«) kako bismo bili djelotvorniji. I konačno – što je za Družbu vrlo važno – sve to treba činiti uz intelektualnu dubinu. Vrlo je važno reći da za tim preferencijama trebaju težiti mnoge i vrlo različite aktivnosti koje Družba promiče diljem svijeta te da nije moguće dati univerzalni recept kako će ih pojedina zajednica, pojedino djelo ili mjesto provesti u praksu.
O. SOSA: Prije nekoliko godina bio sam pozvan u Milanu predstaviti knjigu kardinala Martinija o političkim pitanjima. Tada sam rekao nešto što je silno začudilo publiku. Rekao sam, naime, da mi u Latinskoj Americi, barem mi koji se bavimo političkim znanostima, sa zavišću gledamo u Europu. Zašto? U Latinskoj Americi učinjeni su silni napori oko integracije tih zemalja. Naime, kulturno-povijesna stvarnost u Latinskoj je Americi na prvi pogled jednostavnija nego u Europi. Sve zemlje, primjerice, imaju istu kolonijalnu prošlost. No nijedan od ne znam koliko projekata – pet, šest, sedam ili osam – koji su išli za stvaranjem zajedničkoga tržišta ili za većom političkom integracijom nije uspio. U Europsku smo uniju, kao kulturno, političko, gospodarsko i društveno iskustvo gledali s udivljenjem.
Stoga nas je pomalo začudio euroskepticizam koji se postupno širi. Čudi nas da je ta veličanstvena prigoda, koja je zaživjela unatoč povijesti punoj rana, sada u opasnosti, ugrožena od struja za koje se vjerovalo da su prevladane, tj. od uskih nacionalizama koji se očituju, primjerice, u nostalgiji za starim valutama i sl. Također nam je čudno zatvaranje imigraciji, unatoč činjenici da su upravo u Ameriku, kako Sjevernu tako i Južnu, milijuni Europljana otišli za boljim životom te našli svoju domovinu, dajući ujedno svoj obol njihovoj izgradnji, u različitim zemljama od Aljaske do Ognjene zemlje. Sada se ista ta Europa zatvara imigrantima, za kojima zapravo ima potrebu. Mislim da Europa može i treba produbljivati te svoje velike temeljne vizije: jedinstvo koje podnosi različitosti, štoviše različitosti ga obogaćuju, i otvorenost drugima. Mislim da tom širinom vizije Europa može biti putokaz ostatku svijeta u izgradnji svojevrsnoga univerzalnoga građanstva koje međutim poštuje pojedine identitete. Štoviše, čini mi se da upravo zahvaljujući takvoj vrsti jedinstva pojedini narodi mogu očuvati svoj identitet i svoju opstojnost u globaliziranu svijetu.
