Zagovornici zaštite života od začeća u raspravama o pobačaju često se s neistomišljenicima susreću s argumentima i pitanjima kako se postaviti u slučajevima silovanja žena, je li tada prihvatljiv pobačaj. O tim se primjerima ne govori učestalo ni u crkvenim krugovima, iako je nauk crkve jasan: vrijednost i nepovrjedivost ljudskoga života ispred svega.
Amerikanka Rebecca Kiessling već više od dva desetljeća zauzima se za zaštitu života začetih silovanjem, a moto svoje udruge »Spasi jedno« (»Save the 1«) odabrala je prema evanđeoskoj pripovijesti o izgubljenoj ovci kako bi pokazala da pravda zahtijeva da počinitelj plaća za vlastite zločine, a da se pritom ne smiju kažnjavati nevina djeca zbog tuđega zločina. Tako se ona snažno protivi zakonskim iznimkama za dopuštanje pobačaja, a udruga ima misiju štititi, podržavati i osnaživati žene koje su začete silovanjem te njihovu djecu, kao i one začete u incestu. Oko sebe je okupila više stotina osoba koje dijele isto mišljenje, pa mnogobrojnim predavanjima i motivacijskim govorima iznose vlastite priče i zahtjevima za pobačaj »suprotstavljaju« lica i glasove onih koji sada žive život punim plućima, a začeti su silovanjem.
Danas 50-godišnja odvjetnica sretna je što je dobila priliku živjeti, a to može zahvaliti – kako često ističe – zakonodavnom okviru donesenom 1846. i 1931. godine, koji je još krajem šezdesetih godina prošloga stoljeća u Michiganu bio na snazi te nije bio dopušten pobačaj u slučaju silovanja. Posljednjih se tjedana u Americi razvila velika rasprava i mnogi iz društvenih krugova optužili su je da promiče silovanje.
Kada je u Zagrebu gostovala na međunarodnoj pro-life konferenciji, spremno je za Glas Koncila ispričala svoju priču te iznijela za što se zauzima njezina udruga koja već u imenu otkriva da joj je svaki ljudski život jednako vrijedan, neovisno o načinu na koji je začet…
»I silovanje i pobačaj pogrješni su iz istoga razloga, oboje su čin agresije prema drugoj osobi. Ako je nekomu stvarno stalo do žrtava silovanja, trebao bi ih zaštititi od silovatelja i pobačaja, a ne od rođenja djeteta. I u takvim nesretnim slučajevima silovanja ima pomoći, podrške i nade. Dijete nije najgore što se može dogoditi žrtvi silovanja, a pobačaj zasigurno jest jer ostavlja velike i dugotrajne posljedice. Činiti dodatno nasilje pobačajem u tijelu žene ne može biti dobro rješenje. Bitno je da sva začeta djeca budu zaštićena zakonom i prihvaćena od društva, bez iznimke i bez kompromisa, ne mogu postojati građani drugoga reda. Sva su djeca stvorena na Božju sliku, ne možemo stigmatizirati ljude prema tome jesu li oni plod silovanja ili incesta«, kazala je Rebecca Kiessling, koja je svojim djelovanjem, unatoč osporavanjima, uspjela utjecati i na donositelje odluka, a posebno ističe slučaj kongresnika Stevea Kinga.
Odgovarajući na najčešće kritike s kojima se suočava – a predbacuje joj se da su njezina stajališta ekstremna – kaže: »Mislim da je ekstremno reći da su živa ljudska bića smeće, da ne zaslužuju živjeti i da nisu vrijedna zaštite. Često se govori da će rođeno dijete začeto silovanjem biti stigmatizirano kao ‘silovateljevo dijete’. No to dijete nije silovateljevo, nego dijete majke. Nakon svega što je žrtva silovanja pretrpjela ne treba joj još dodatno prišivati tu etiketu i djetetov osnovni identitet predstavljati kroz prizmu silovatelja. Umorna sam od takvoga demoniziranja i marginaliziranja djece u našem društvu. Naše riječi, stajališta i djela trebaju pokazivati vrijednost u svakom ljudskom biću, a ne služiti daljnjemu obezvrjeđivanju djece bez njihove vlastite krivnje. Žene su sposobne za veliku ljubav prema svojoj djeci i za to im treba stvarna pomoć od države i društva – materijalna, ali i pravna da se silovatelju ne mogu dati roditeljska prava.«
Prošlo je više od trideset godina otkada je doznala da je začeta silovanjem, a od 1995. godine dijeli svoju priču na predavanjima i u javnosti – ustrajući kako bi spasila druge koji se nalaze u sličnoj situaciji, a koji su vrijedni života i zaštite.
»Kada sam sa 18 godina doznala da sam začeta u brutalnom činu silovanja, pod prijetnjom serijskoga silovatelja, osjetila sam kako ću morati opravdavati vlastito postojanje, da ću morati dokazati svijetu da me se nije smjelo pobaciti i da zavrjeđujem živjeti. Također se sjećam da sam se osjećala poput otpada zbog ljudi koji su običavali govoriti da se moj život mogao odbaciti.«
»Najvažnije što sam naučila jest da silovatelj nije moj stvoritelj, u što su me neki htjeli uvjeriti. Moja vrijednost i osobnost nisu uvjetovani činjenicom da sam začeta silovanjem, nego time što sam dijete Božje. U Novom zavjetu čitamo da smo u duhu posinjenja postali djecom Božjom po Kristu našem Gospodinu. Mora da Gospodin ima prilično visoko mišljenje o posvajanju kada se poslužio tim institutom da nam dočara svoju ljubav prema nama.« Majka ju je htjela pobaciti, ali ju je na kraju ipak odlučila roditi i dala je posvojiti. »Naučila sam da vrijednost ne ovisi o okolnostima nečijega začeća, njegovim roditeljima, braći i sestrama, suprugu, materijalnim uvjetima, izgledu, kvocijentu inteligencije, zanimanju, uspjesima ili padovima – to su laži koje su se uvriježile u našem društvu«, kaže Rebecca i ističe da se nikomu ne mora dokazivati vlastita vrijednost. »Pogled prema Križu – to je cijena kojom je otkupljen život. Bog smatra da smo prilično vrijedni.«
Govoreći o odnosu s biološkom majkom, Rebecca – koja je i sama doživjela silovanje u studentskim danima, a danas je majka petero djece – rekla je da je njezina majka zahvalna što ju je tadašnji zakon zaštitio. »Kada je bila oteta i brutalno silovana, rekla je da je prvo izabrala pobačaj, čak je dva puta – u prosincu 1968. i siječnju 1969. već bila na pragu da me pobaci, ali je odustala jer bi to morala napraviti ilegalno i brinula se za svoju sigurnost. Danas je sretna što me upoznala i što smo povezane, iako je prvih godina ponavljala da bi pobačaj trebao biti njezino pravo i izbor. Od njezinih troje djece, ja se danas brinem za nju budući da su njezini sinovi koje je odgajala otuđeni.«
