Vjerojatno je u pravu bila i moja baka kad je na pojavu dugokosih muškaraca prije pola stoljeća vrištala da »sve to treba ošišat i obrijat jer ne bu dobro«, i djed koji je samo mrmljao »duga kosa – kratka pamet«. Mrvu premlad da baš cjelovito kosmat budem »pravi hipi«, čudom sam se čudio zašto baki to smeta, a nije joj smetao dugokosi i bradati Isus, koji je i meni bio glavni argument da postanem »bitls« i pustim kosu do te mjere da mi je popadala puno ranije nego tati ili djedu koji su urednim ritmom, baš kao po liturgijskoj godini, bili »košeni« po cijeloj glavi pa im se staračka ćelavost ukazala kao prirodni slijed, za razliku od mene koji se već od tridesetih dovijam ne bih li dva pramena s područja maloga mozga uredno rasporedio po cijeloj glavi.
No vratimo se na pravu temu, odnosno zašto su djed i baka imali pravo, predosjećajući da mali koraci u individualnoj slobodi vode prema velikim glupostima u društvenim slobodama. Što su nam (što smo vam) »djeca cvijeća«, koja sad sve ubrzanije s pozicija vlasti prelaze pod majčicu zemlju, ostavila u naslijeđe? Kad su, konačno, neprimjetno stavila kravate i fazonirala brade, ta »dječica« s vrhova svijeta i država – zasjevši na mjesta svojih uštogljenih otčeva – i dalje su zagovarala i podarila nam »sve slobode svijeta«. Zadržavši neke ipak samo za sebe. Pa su i dalje brižno pazili da svoje potomke šalju u prilično uglađene, klasične i »starinske«, škole i učilišta, a sav ovaj društveni »raspašoj« nazvan »slobodom izbora« ostavili su »ulici«, širokim mnoštvima željnima velikih i pravih »sloboda« da odlučuju o vlastitom tijelu, spolu, rodu i porodu… O tome kad počinje ljudski život, o tome kad ga je pametno i potrebno završiti, o tome jesmo li muško ili žensko i koliko puta u životu spol možemo promijeniti pa »iz ormara u ormar« prelaziti kako sezona diktira, koliko rodnospolnih podvrsta možemo imati, koje sve kombinacije od njih mogu djecu usvajati i preosvajati… Ukratko, prpošno su nam dali, dopustili da možemo »odlučivati« o svemu što je već davno odlučeno, na nebesima. No zar i nije dobro da se raja bavi pobačajima, eutanazijom, spolovima i rodovima, da se malo u svojoj samovažnosti »igra« Boga svemoćnoga? Sve je to puno bolje nego da pomisli, poželi odlučivati o gospodarstvu, zdravstvu, valuti, materijalnim bogatstvima, raspodjeli sredstava, o viškovima i profitima, benefitima i dobitima… O svemu onome o čemu bi se doista dalo i moglo odlučivati. I zato, dragi moji čitatelji, samo »Peace«, samo »Love«, samo »dugine boje«, »samo zaaabava«… Sve može, samo dok se one koji zbilja odlučuju ne ometa. Da slučajno pogrješkom nešto ne odluče i u našu korist.
