Cesta između rimske Siscije (Sisak) i Aemone (Ljubljana), koja je prolazila Samoborom, odredila je povijesnu važnost mjesta, koja se nastavila i kroz 13. st. u odredbama kralja Bele IV. On je Samoboru dodijelio status slobodnoga trgovišta i pravo biranja svećenika. Tako je i samoborska župa postojala još od g. 1093. (prvi pisani spomen je g. 1242.) kod utemeljenja Zagrebačke biskupije, a župna crkva sv. Anastazije, zajedno s crkvom sv. Helene i sv. Ane, potječe od g. 1334. Te se crkve spominju u zborniku Ivana arhiđakona goričkoga. One su zapisane kao »Item ecclesie sancte Anastasie (župna crkva) et sancte Elene (na posjedu cistercita) et sancte Anae (u Starom gradu) de Zamobor«.
Titular sv. Anastazije, svetice iz Dioklecijanova vremena vladanja Rimom g. 304., jedini je na tlu Zagrebačke nadbiskupije. Tijelo svetice u 9. st. preneseno je iz Carigrada u Zadar.
Podatci za prvu župnu crkvu, koja je bila mala i trošna, zapisani su tek u 17. st. u kanonskim vizitacijama. U tom stoljeću g. 1622. i 1630. spomenuta su tri oltara i njezinih osam gotskih prozora s rešetkama, a g. 1668. prvi kip sv. Anastazije, okolno groblje i kapela sv. Fabijana i Sebastijana na tlu današnjega župnoga vrta. Današnji izgled crkve u stilu ranoga baroka zadržala je od vremena njezine izgradnje g. 1675., uz preinake i obnove koje su slijedile najviše u 19. i 20. st. (g. 1975. za 300. obljetnicu gradnje), te u novije vrijeme s uređenjem okoliša i postavljanjem spomenobilježja herojima samoborskoga kraja iz Domovinskoga rata na zidu perivoja. Na prilazu perivoju postavljen je kip Majci Božjoj na spomen tisuću godina hrvatskoga kraljevstva. Kip je izradio g. 1934. franjevac Elert Maruzzi, a blagoslovio ga je 12. kolovoza te godine bl. Alojzije Stepinac.
Mise su od ponedjeljka do petka u 18 sati, subotom u 8, a nedjeljom i blagdanom u 8, 9.30, 11, 17 i 18 sati.
