U sadašnjem političko-gospodarskom trenutku, u kojem je hrvatska javnost, doslovce, izmrcvarena beskrajnim međustranačkim prepucavanjima, gospodarskim problemima, povijesnim kontroverzama, medijskim manipulacijama, pritiscima susjednih država, demografskom katastrofom i slično, razgovarati i razmišljati o traganju za istinom, s ciljem prevladavanja svih spomenutih objektivnih problema, ali i mnoštva subjektivnih poteškoća, zvuči pomalo »izvan prostora i vremena«, kao svojevrsna »znanstvena fantastika«. No s time se ne slaže o. Hrvoje Lasić, dominikanac, filozof, umirovljeni profesor Filozofskoga fakulteta Družbe Isusove u Zagrebu i Hrvatskih studija Sveučilišta u Zagrebu te još uvijek pozvani nastavnik više filozofskih disciplina kao što su povijest novovjekovne filozofije, fenomenologija religije i filozofija religije. Naime, za njega traganje za istinom nije tek puka teorijska djelatnost, nego je ono bitno povezano s konkretnom egzistencijom, po uzoru na njegova duhovnoga učitelja, velikana ljudske misli – sv. Tomu Akvinskoga. Da bi čovjek mogao ispravno odlučivati, prosuđivati i vrjednovati sve, pa i spomenute vremenite i konkretne probleme, mora – stalno ističe dr. Lasić – tražiti, naći i što više upoznati istinu, jer istina čini čovjeka slobodnim!
Rođen je g. 1942. u Širokom Brijegu u BiH, klasičnu je gimnaziju završio u Bolu na Braču, filozofsko-teološki studij započeo je u Dubrovniku, nastavio na KBF-u Sveučilišta u Zagrebu, a završio na Teološkom fakultetu Sveučilišta u Fribourgu u Švicarskoj, gdje je i doktorirao. Najprije je u Fribourgu bio asistent, a od 1981. predavao je filozofiju i religijsku kulturu na Filozofskom fakultetu Družbe Isusove u Zagrebu. Član je i Stručnoga vijeća Hrvatskih studija Sveučilišta u Zagrebu. Sudjelovao je na međunarodnim simpozijima u domovini i inozemstvu, znanstveni je suradnik Ministarstva znanosti i tehnologije, Leksikografskoga zavoda »Miroslav Krleža« i časopisa »Filozofska istraživanja«. Objavio je knjige »Čovjek u svjetlu transcendencije. Nadnaravno određenje ljudskog bića«, »Fenomenologija i filozofija religije« i »U potrazi za istinom. Korespondencija Blondel – Garrigou-Lagrange«, a koautor je i urednik knjige »Dominikanci u svijetu i na hrvatskim prostorima«. Više od 80 znanstvenih stručnih radova objavio je u znanstvenim i stručnim časopisima, povremeno nastupa na III. programu Hrvatskoga radija, član je Matice hrvatske, Hrvatskoga filozofskoga društva i uredničkoga vijeća nekoliko znanstvenih časopisa. Pročelnik je i Odjela za dijalog s nekršćanima Instituta za ekumensku teologiju i dijalog »Juraj Križanić«, više puta bio je ravnatelj studija Hrvatske dominikanske provincije, a g. 1998. pokrenuo je međunarodni projekt »Studijski tjedan« u Dubrovniku – permanentno obrazovanje studenata dominikanske obitelji pod pokroviteljstvom europskih provincijala.
DR. LASIĆ: Geslo Dominikanskoga reda je »Veritas«. Sveti je Dominik sa svojim suradnicima prije osamsto godina osnovao Red braće propovjednika sa svrhom da naviještaju ljudima Božju riječ, radosnu vijesti spasenja, evanđelje, upućenu svim narodima. Za dominikance bi se moglo reći, iako malo preuzetno, da im je Istina strast, a vjera u Boga neprocjenjiv dar koji su od Boga primili da šire Istinu koja jedina čovjeka čini slobodnim i omogućuje mu da pravo spozna sebe, svoje podrijetlo, svoje dostojanstvo, smisao i svrhu svoga postojanja. U tome su se posebno isticali Albert Veliki i Toma Akvinski.
DR. LASIĆ: Teško je povući određenu crtu u traganju za istinom i svim što je povezano s istinom. Pitanje što je Istina povezano je s pitanjem spoznaje bića i Bića, biti i Bitka, kontingentnih bića i Bića po sebi, Stvoritelja i stvorenja. Tražeći odgovor na tri ključna pitanja: što čovjek može spoznati, što treba činiti i čemu se može nadati, Kant je zapravo želio znati istinu o čovjeku u odnosu na svijet u kojem živi.
U traženju istine i njezine biti nužno je istražiti različita polazišta u shvaćanju naravne i nadnaravne zbilje, kao i mogućnosti i teškoće u spoznaji i definiranju istine u adekvatnim pojmovima koji bi realno i cjelovito izrazili samu istinu i njezinu bit. Naime, uvijek se iznova postavlja pitanje: »Što je istina? Zašto uopće nešto jest, a ne ništa?« Pitanje je otvoreno i uvijek se ponovno postavlja na ovaj ili onaj način, da bi se došlo do konačnoga odgovora. Zadaća je filozofije upravo u tome da sazna kakva je istina stvarnosti, samu stvarnost, a ne što su o njoj filozofi mislili. Filozofsko-teološka mišljenja mogu nas približiti spoznaji istine, ali samu istinu i bit istine ne mogu nam potpuno otkriti.
Riječ je o filozofsko-teološkim aspektima u definiciji istine, o filozofskim istinama u odnosu na vjerske istine, o razumskoj spoznaji bića i biti, o počelu prirode i pojedinjenju, o razumskoj i vjerskoj spoznaji Boga, o izvoru i počelu svih bića. Važno je dobro razlikovati iskonsko nužno Biće, Bitak – Boga (s)tvoritelja koji oduvijek »jest« po sebi, od drugih ne nužnih, kontingentnih bića, stvorenja koja »jesu« po iskonskom Biću, Bitku – Bogu, koji ih omogućuje, osvjetljuje, u kojima se otkriva i objavljuje sebe samoga i svoju bit na više načina. Nužno je otkriti razliku između bitka i biti, bića i biti, de ente et essentia, da bi se uočila njihova bitna povezanost.
DR. LASIĆ: U povijesti filozofije zapisane su neke ideje i mudre misli o biću i biti, o bitku i biću, o istini, o biti istine, o istinitosti i lažnosti, koje su filozofi izrekli ili im se pripisuju tijekom povijesti. One zapravo pokazuju da je ljudsko biće razumno i slobodno, sposobno opažati i spoznavati zbilju, razlikovati biće od nebića, istinu od neistine, istinitost od lažnosti, slobodno izricati svoje misli i sudove. Stoga se nameće opravdano i utemeljeno pitanje: Govori li čovjek istinu i na temelju čega možemo biti sigurni u istinitost njegovih riječi, izričaja, predodžaba, sudova? Gdje se može kriti pogrješka? U umu? Za Tomu Akvinskoga to je jasno ne samo na temelju Svetoga pisma, nego na temelju zdravoga razuma, koji je sposoban razlikovati istinu od neistine, istinitost od lažnosti, svjetlo od tame. Je li nijekanje istine zapravo prikrivanje istine, potvrđivanje istine samo na negativan način. Tomin pojam istine ne može se svesti isključivo na »podudarnost između stvari i uma«; istina je utemeljena u bitku, a njezin je učinak u mišljenju i djelovanju. Po Tomi istina je razasuta posvuda; treba je tražiti i prihvatiti bez obzira otkuda dolazi i tko je govori.
DR. LASIĆ: U potrazi za istinom o svemu što postoji, o biću kao biću, o bićima, ponajprije o čovjeku i svijetu u kojemu živi, u povijesti općenito, nailazimo na razna polazišta i odgovore kako u filozofiji tako i u teologiji i religijskim znanostima. Ljudsko biće po naravi je religiozno biće jer nema trajne postojanosti u sebi. Od samih početaka povijesti ljudskoga roda religija je prisutna, bilo da se radi o naravnim/prirodnim religijama, bilo o nadnaravnim/objavljenim religijama.
U povijesnim religijama Bog se objavljuje čovjeku posredno i priopćuje mu se na čovjeku razumljiv način u granicama njegovih spoznajnih mogućnosti, ostajući i dalje skriveni Bog svojom biti. O Božjem objavljivanju ljudima izvještavaju Sveti spisi, na temelju kojih vrsni tumači iznose svoja filozofsko-teološka mišljenja o Bogu i svemu što »jest« i što se pokazuje u svijetu i u ljudskoj svijesti u raznim oblicima i na mnogo načina. Riječ je o vjerskim istinama.
Augustinovo poimanje istine bitno je povezano sa životnim okolnostima u kojima se našao te osobnim iskustvom koje je stekao u potrazi za smislom svoga postojanja, u potrazi za srećom i mirom, za spoznajom sebe i svijeta, podrijetla i svrhe svega što postoji, što nastaje i nestaje, s obzirom na fenomenalni svijet i njegove uzroke, s obzirom na zlo i dobro u čovjeku i svijetu. Augustinova čežnja za pravom spoznajom istine o sebi i svekolikoj zbilji, o tvorcu i zakonodavcu vidljive i nevidljive stvarnosti, o žudnji za puninom života, za vrhovnim dobrom, za potpunom srećom dolazi do izražaja u njegovim religijsko-religioznim djelima. U tim djelima Augustinovo poimanje filozofije povijesti utemeljeno je na metafizičkoj spoznaji, na vlastitom obraćenju, otkrivanju i prihvaćanju kršćanske vjere kao »prave religije«.
DR. LASIĆ: U proučavanju ateizma nezaobilazna su dva osnovna polazišta. Prvo je hebrejsko-monoteističko polazište da je ateizam ontološki misliv samo u odnosu na »teizam«, s kojim je bitno povezan i koji je ustvari samo odrični oblik njegova potvrđivanja, kako to zastupaju svi oni koji priznaju postojanje Boga, osjećaju ovisnost o njemu i smatraju da je čovjek po naravi »religiozno biće«, tj. da je od Boga stvoren i na njega upućen, o njemu bitno ovisan i nezamisliv sam po sebi, te da uzroke i korijene ateizma valja tražiti u čovjeku samom, ponajprije u njegovoj slobodnoj volji s obzirom na prihvaćanje odnosno poricanje postojanja Boga stvoritelja, što. Drugo je materijalističko-monističko polazište da je ateizam misliv jedino u odnosu na čovjeka, kao misaonoga, ali nedovršenoga bića, koji nastoji postići svoje ostvarenje vlastitim silama bez pomoći izvana, tj. koji isključuje bilo kojega stvoritelja ili postojanje bilo čega drugoga izvan ovoga svijeta, kako to zagovaraju pristaše filozofije prirode, uzimajući kao polazište nestvorenost materije, vječnost svijeta i samodostatnost čovjeka.
Međutim, u proučavanju ateizma, ako se želi steći pravi uvid u genezu ateizma koji prati ljudsko biće od početka njegova postojanja, valja imati na umu činjenicu da je fenomen ateizma bio uvijek prisutan u praktičnom životu ljudi, o čemu svjedoče prvi pisani znakovi ljudske povijesti, i da je pitanje izvornosti ateizma došlo do izražaja ponajprije u posljednje vrijeme zahvaljujući filozofskim i teološkim raspravama u okviru religijskih znanosti.
Uzroci ateizma su razni i mnogovrsni: filozofski, teološki, politički, psihološki, moralni, i svi oni nastaju zbog nedovoljnoga poznavanja monoteističke doktrine i jednostranosti tumačenja vjerskih istina.
Za razliku od ateizma, agnosticizam je religiozno i filozofsko učenje koje niječe mogućnost postojanja metafizičkih i religijskih istina. I u grčkoj filozofiji bilo je agnostika, npr. Protagora. Religiozni agnosticizam odbacuje analogiju bića kao jedinoga načina na koji se Boga može razumom spoznati. Ateizam niječe postojanje Boga i božanstva. Postoji teoretski i praktični ateizam i više oblika ateizma. Govoriti opširnije o toj temi zahtijeva više vremena.
DR. LASIĆ: Zabrinjavajuća je i tragična sama pomisao da u Hrvatskoj postoji netko ili neka skupina, narod koji se pomiruje s nezadovoljavajućim stanjem u zemlji. Većina ljudi danas, nažalost, ne razmišlja o smislu i svrsi života. Danas većina ne razmišlja o uzrocima i razlozima postojećega stanja u društvu. Dakako da su najpozvaniji intelektualci da otkriju uzroke i istinu o lošem stanju u društvu i potaknu narod na promjenu takvoga stanja. U tom svemu najgore je to što je čovjek pojedinac izgubio nadu u bilo kakvu promjenu u načinu vlastitoga življenja ili promjenu u društvu koje je nezadovoljno postojećim stanjem.
DR. LASIĆ: Čovjek, kao razumno i slobodno biće, u mogućnosti je tragati za istinom o sebi i svijetu u kojemu živi; kao slobodno biće također je u mogućnosti slobodno se opredijeliti za istinu o sebi i svijetu u kojem živi; ali mogućnost i njezino ostvarenje bitno se razlikuju. Mi smo u mogućnosti spoznati istinu o sebi i svijetu u kojem živimo, nešto ili nekoga upoznati ili ne upoznati, znati da mi postojimo i da svijet postoji, ali znati što smo i tko smo ili što je svijet, ovisi o uporabi razuma i slobodne volje u spoznavanju sebe samih i svijeta u kojem jesmo. U tom smislu svi smo pozvani trajno otkrivati istinu o sebi i svijetu, smisao i svrhu svega postojanja, svjesni činjenice da sve što postoji ima dovoljan razlog postojanja, da upućuje na razumno i slobodno biće koje oduvijek jest i ima život u sebi, i slobodno ga daje drugim bićima koja nisu po sebi.
DR. LASIĆ: Ne zaboraviti da smo po naravi razumno i slobodno biće, nedovršeno biće, biće u nastajanju, nepostojano biće u sebi, »religiozno biće«, upućeno prema svomu Iskonu, Apsolutu, Bogu, savršenomu, razumnomu i slobodnomu Biću. Da bismo spoznali smisao, razlog i svrhu svoga postojanja, potrebna nam je ne samo ljudska mudrost i razboritost, nego Božja mudrost, izvor svega nastajanja i opstojanja.
