Ovih se dana po medijima prilično pisalo o tome da je papa Franjo savjetovao »ispravak« riječi »Ne uvedi nas u napast« u Otčenašu, mnogi su se dobronamjerni uključili u raspravu o tome, ne samo teolozi i jezikoslovci, nego i vjernici laici različitih profila, kojima je stalo do dobrobiti Crkve i njezina poklada, usmene i pismene baštine. U tom kontekstu ne treba nikoga čuditi da je tomu svojim iznimno kvalitetnim promišljanjem i plodnim zaključcima pridonio i glasoviti dominikanac o. dr. Stjepan Krasić iz samostana u Dubrovniku. Premda je poznat kao briljantan povjesničar, koji je obogatio (ne samo) hrvatsku historiografiju brojnim znanstvenim otkrićima, on je u biti, razumije se, i teolog, koji ima što reći o aktualnim teološkim pitanjima i prijeporima.
»Posljednjih tjedana u našim dnevnim medijima pročitali smo više ‘senzacionalnih’ vijesti da je papa Franjo naredio da se ispravi, bolje reći točnije izrazi smisao riječi ‘Ne uvedi nas u napast’ u kršćanskoj molitvi Otčenaša. S pravom se ne od jučer postavlja pitanje je li to izvorni smisao molitve koju nas je sam Isus Krist ne samo naučio, nego i preporučio moliti? Ideja da te riječi nisu točno prevedene stara je gotovo koliko i prijevod Novoga zavjeta na latinski i moderne jezike. Odgovor na to pitanje može dati jedino znanstvena egzegeza izvornoga grčkoga teksta na kojem su napisana tri evanđelja. Zato bi prije bilo kakve izmjene trebalo čuti mišljenje uvaženih egzegeta kojih, hvala Bogu, i danas ima dosta u svijetu, da ne bismo u najboljoj namjeri da ispravimo jednu pogrješku pali u drugu.«
Međutim, proširujući Papino razmišljanje, dr. Krasić upozorava i na druge nedovoljno precizne riječi u prijevodu Otčenaša na hrvatski jezik: »Iako se ne radi o mojoj struci, odlučio sam se javiti ne da bi se unio spomenuti ispravak, nego da se usput, i to upravo u molitvi Otčenaša, isprave dvije druge jezične ili gramatičke nepravilnosti koje, nažalost, nitko nije zapazio niti o tome vodi računa. U molitvi Otčenaša u obliku kako su je prihvatili svi dosadašnji prijevodi nalazimo ne na jednu, nego na dvije velike gramatičke pogrješke: ‘dođi kraljevstvo tvoje, budi volja tvoja…’. Riječ je o molitvi, želji, preporuci, što se, kada je riječ o 3. licu jednine i množine, u hrvatskom jeziku izražava riječju ‘neka’. Dakle, ‘neka dođe kraljevstvo tvoje’, ‘neka bude volja tvoja’ itd. Vrlo je čudno da toliki naši jezikoslovci i bibličari nisu osjetili ‘bilo’ elementarnih gramatičkih oblika svoga jezika. Takvih primjera ima podosta, no njihovo navođenje izlazi iz okvira ovoga kratkoga osvrta. Nadamo se da će naši današnji bibličari i jezikoslovci, uz ispravak teksta ‘i ne uvedi nas u napast’ ispraviti i te i neke druge više nego očite gramatičke pogrješke, koje svaki dan toliko puta ne svojom krivnjom izgovaramo i ponavljamo.«
Dakako, dr. Krasić svjestan je zahtjevnosti i poteškoća na koje nailaze prevoditelji: »Nije nikakva tajna da nema savršenoga prijevoda s jednoga jezika na drugi, bez obzira na njihovu bliskost. U svakom prijevodu s jednoga jezika na drugi nešto se doda čega u izvornom jeziku nema ili oduzme nešto što u njemu ima. To poglavito vrijedi kad se radi o nesrodnim i arhaičnim jezicima, kao što su indoeuropski, semitski i slični, u kojima jedan izraz ima ili može imati više značenja. U takvim slučajevima prevoditelj osim svoje prevoditeljske službe postaje i komentator ili interpretator izvornoga teksta, pri čemu je lako pogriješiti. Talijani kažu: ‘traduttore – traditore’ / ‘prevoditelj – izdajnik’! Zato je svako prevođenje svetopisamskih tekstova veoma složen, delikatan i nadasve odgovoran posao. Činjenica je da i najbolji prijevodi, što se hrvatskoga jezika tiče, nisu baš besprijekorni. Dovoljno je uzeti u ruke najnoviji prijevod sadržan u Zagrebačkoj Bibliji Staroga i Novoga zavjeta, čiji su urednici Bonaventura Duda, Jure Kaštelan, u izdanju ‘Stvarnosti’ u Zagrebu g. 1968., i sva izdanja ‘Kršćanske sadašnjosti’, od g. 1972. i dalje. Unatoč svim zvučnim imenima koja su u tome, bez ikakve namjere za podcjenjivanjem, sudjelovala, nitko od njih nije primijetio da u njoj ima ne samo jezičnih, nego i sadržajnih, odnosno dogmatskih pogrješaka. Mislim da je važno upozoriti i na te pogrješke, propuste i netočnosti kada se bude odlučivalo kako će biti formuliran novi tekst Otčenaša.
Kao primjer navodim jedan od najvažnijih citata Staroga zavjeta u kojem Bog kaže zmiji: ‘Neprijateljstvo ja zamećem između tebe i žene, između roda tvojeg i roda njezina: on će ti glavu satirati, a ti ćeš mu vrebati petu’ (Post 3, 15). Glagolski oblik ‘satirati’ po svom je značenju dugotrajan i nesvršen čin. Znači i da se radnja odvija ili može odvijati neograničeno dugo bez postizanja željenoga cilja, umjesto glagolskoga oblika ‘satrti’, što znači svršenu, jednokratnu i učinkovitu radnju. Upotrijebljeni glagolski oblik sugerira smisao suprotan od onoga koji mu je htio dati sveti pisac i kao takav ‘miriše’ na herezu u dogmatskom pogledu. Nije to jedini pogrješan prijevod.«
U tom nizu problematičnih prijevoda pojedinih pojmova na koje upozorava dr. Krasić posebno je zanimljivo nazivlje otoka koji se spominje u Svetom pismu: »Drugi je sličan slučaj pitanje imena otoka na kojem je sv. Pavao apostol doživio brodolom. (Dj 28, 1-16). U grčkom izvorniku taj se otok zvao ‘Melita’. Na Sredozemlju su tri otoka koja su nosila to ime: jedan u Grčkoj, drugi je bio Malta, a treći je bio naš Mljet. Još se i danas među egzegetima i geografima vode prijepori o kojem se od tih triju otoka radi. Naši su se prevoditelji bez ikakva obrazloženja, i rekao bih razloga, odlučili za Maltu. S kojim pravom? U svetom tekstu se kaže: ‘Pavao nakupi naramak granja i baci na krijes kadli zbog vrućine iziđe zmija i pripije mu se za ruku…’ Na Malti, koliko se zna, nikada nije bilo zmija, a nema ih ni danas.«
