Kada je papa Franjo u svom apostolskom pismu »Aperuit illis« (Otvori im oči) proglasio treću nedjelju kroz crkvenu godinu Nedjeljom Božje riječi, još je jednom uputio na to da je Sveto pismo sredstvo kojim Bog odgaja čovjeka stvarajući u njemu novo srce i nov duh. Da biblijska iskustva – na pravilan način shvaćena i protumačena – u ljudi mijenjaju tijek njihovih života iz korijena, posvjedočio nam je i svećenik dr. Ivan Benaković, povjerenik Đakovačko-osječke nadbiskupije za biblijski pastoral. U tom je svojstvu započeo hod po župama istočne hrvatske nadbiskupije. Potvrđuje da su »ljudi gladni Božje riječi« i da postoji »velik interes vjernika za proučavanje Svetoga pisma«.
Od mladoga bibličara, koji ima pastoralno iskustvo te predaje na đakovačkom KBF-u, htjeli smo doznati je li drevna monaška metoda čitanja Svetoga pisma »lectio divina« najizvrsniji put za kušanje Božje riječi. »Posredovanjem te metode za čitanje Svetoga pisma čovjek se u intimi svoga bića stavlja u prostor u kojem sam Bog govori te se daje oblikovati od toga Božjega govora. U trenutku osluškivanja biblijskoga teksta mi čujemo tekst, a s druge strane sam Bog osluškuje titraje naše duše te se događa ono što je temeljno u duhovnom životu, a to je susret osoba: osobe Isusa Krista koji govori u Pismima i moje osobe koja žudi da ga pobliže upozna«, kaže svećenik Benaković, ističući da korijeni »lectio divina« sežu u 6. stoljeće te vode prema benediktinskim zajednicama, gdje je ta metoda bila instrument za istinski susret s Bogom.
Da je ta metoda čitanja i meditiranja Svetoga pisma prihvaćena u krilu Katoličke Crkve na univerzalnoj razini, složit će se bibličar Benaković, ali i dometnuti: »Ipak sam dojma da bi trebala biti više popularizirana kao vid pristupa Svetomu pismu. Koliko je meni poznato ona se često prakticira u životu i radu redovničkih skupina u krilu Crkve. No isti način čitanja Svetoga pisma trebalo bi, kako i rekoh, više popularizirati jer će na taj način i naša kršćanska duhovnost biti snažnija.«
»Lectio divina« sastoji se od pet »etapa«: lectio, meditatio, oratio, contemplatio i actio, a naš sugovornik detaljnije je opisao svaki od njih te dao upute vjernicima na koji ih način primijeniti u svakidašnji život. »’Lectio divina’ kao metoda čitanja Svetoga pisma odvija se na etapni način. Prvi korak je ‘lectio’, odnosno čitanje (osluškivanje) biblijskoga teksta koji je izabran za razmatranje. Isti tekst treba odjeknuti u ušima, ali još više u srcu onoga tko ga čita. Nakon toga treba dopustiti da tekst odjekne u čovjeku, a istodobno odgovoriti na neka pitanja koja je u čovjeku pobudilo osluškivanje biblijskoga teksta. Treba se pitati koja bi bila prvotna nakana sastavljanja biblijskoga teksta te što taj tekst istinski poručuje onomu tko ga čita, današnjemu čitatelju. Na taj se način i prelazi u drugi korak koji je ‘meditatio’, tj. meditacija teksta na način da se čovjek pita što biblijski tekst govori njemu, njegovoj obitelji, zajednici i sl. Samim time isti tekst potiče možda i na promjenu nekih životnih stajališta i uvjerenja. U sljedećem koraku koji se naziva ‘oratio’ započinje vrijeme molitve jer se tada ono o čemu je čovjek promišljao stavlja pred Gospodina, koji čuje i razumije. Nakon toga ostaje se jednostavno u šutnji, odnosno kontemplaciji, što je sljedeći korak. Ništa se ne govori, nego se jednostavno stavlja u prisutnost Boga, za kojega se vjeruje da je živ i odjekuje u čovjekovoj nutrini preko svoje riječi. Na kraju, okrijepljen meditacijom nad biblijskim tekstom, onaj tko razmatra vraća se u svakidašnjicu te se taj završni dio metode naziva ‘actio’ budući da podrazumijeva odlazak u život i konkretiziranje biblijskoga tekst u okvirima života«, kaže dr. Benaković.
Opis tih etapa doveo je do novih pitanja, primjerice koji odlomak Svetoga pisma prvo uzeti za čitanje i razmatranje. Dok se bira biblijski tekst koji će se čitati, odnosno meditirati, važno je da se čovjek ne boji biblijskoga teksta, poručuje dr. Benaković.
»Naime, čini mi se da se u našem vjerničkom puku nekako uvriježilo da je Biblija teška i da ju ne može svatko razumjeti te su ljudi u startu obeshrabreni i ne žele često ni posezati za Biblijom kao načinom za izgradnju svoje duhovnosti. Stoga je prvi korak razbijanje stereotipa da je Biblija ‘knjiga sa sedam pečata’ te je rezervirana samo za svećenike i časne sestre ili pak one koji su školovani teolozi. Jer Biblija je prije svega knjiga iskustava Božjega hoda s čovjekom, gdje su ljudi opisali svoja svjedočanstva o životu s Bogom u povijesti. Ako na taj način pristupamo Svetomu pismu, nije nam toliko važno koji odlomak čitamo. Jasno, uvijek vodeći računa da se biblijski pisci koriste, upravo zato što pišu ljudima, poetskim i narativnim izričajima, koji su onda dužni biti i shvaćeni u kontekstu toga načina izražavanja«, kaže mladi bibličar, koji tvrdi da vjernik ne će pogriješiti za kojim god dijelom Svetoga pisma posegne. »Ako je pak netko neodlučan u svom izboru, uvijek savjetujem da se zadrži na evanđeljima koje nam Crkva nalaže čitati na nedjeljnim misnim slavljima. Samim time i misna ćemo slavlja doživjeti na snažniji način«, poručio je dr. Benaković.
Kada se spominje meditiranje nad biblijskim tekstovima i drugi korak u »lectio divina«, zanimalo nas je treba li »konzultirati« nekoga za pojašnjenje, tumačenje ili je dovoljno osloniti se na vlastito vjersko znanje i tumačenje Božje riječi. »Dok čitamo biblijske tekstove, važno je osluškivati ono o čemu oni govore jer ni jedan biblijski tekst ne bi do nas došao bez razloga. Zato će od presudne važnosti kod čitanja biblijskih tekstova biti otkrivanje nečega što u teologiji nazivamo ‘intentio auctoris’, odnosno ‘temeljna nakana autora’ koji prezentira neki tekst. Zato uvijek treba nastojati koristiti se svim sredstvima koja pomažu u otkrivanju temeljne nakane autora prilikom sastavljanja biblijskih spisa. U tome zasigurno pomažu znanja biblijskih stručnjaka na tom planu. Ako je primjerice neki izričaj ili neko mjesto u kontekstu nastanka nekoga biblijskoga spisa imalo posebno značenje, današnjemu će čitatelju biti od velike važnosti doći do znanja o tome. S druge strane ne treba zaboraviti ni da je Sveto pismo izvorno pisano na hebrejskom, grčkom i aramejskom jeziku te da će nekada hrvatski prijevodi Svetoga pisma uistinu biti nezgrapni te time nejasni. Stoga je uvijek važno da nakon što vjernik pročita neki tekst zastane te se pita što je pisac uistinu htio reći i na koji je način to učinio znakovima i simbolima kojima se služio. Opet, s druge strane to ne znači da se Pismo ne može čitati i na temelju iskustva proživljene vjere. Međutim, treba biti oprezan da vjerska iskustva ne dovedu u pitanje samu biblijsku istinu te time odmognu u kreiranju istinske slike Boga koja se gradi na temelju Pisama u kojima sam Bog o sebi govori«, kaže Benaković.
Treba li naposljetku svako čitanje Božje riječi dovesti do neke odluke, promjene, akcije? Što zapravo znači ta akcija iz posljednjega koraka »lectio divina«? Naš sugovornik odgovara da bi svako čitanje Svetoga pisma trebalo biti formativnoga karaktera. »To će reći da Sveto pismo nije tek informativni tekst o vjeri i Bogu, nego je prije svega sredstvo po kojem Bog odgaja čovjeka. Na taj način shvaćeno čitanje Svetoga pisma uvijek je čitanje koje će, stvorivši novoga čovjeka po Bogu, kako će to reći sv. Pavao u svojim poslanicama, ići za tim da čovjeka učini živim svjedokom biblijskih istina te time i čovjekom akcije i promjena u društvu u kojem živi kako bi sve društvo uzraslo do mjere uzrasta punine Kristove (usp. Ef 4, 13). Ta promjena pak, da budemo još konkretniji, očitovat će se u ponašanju na radnom mjestu, u obitelji i društvenoj zajednici«, zaključuje povjerenik za biblijski pastoral dr. Benaković.
