Današnji bi svijet mogao naučiti puno iz grčke mitologije, koja na svoj način govori o tome kako je ono vanjski lijepo često iluzorno. To se odnosi na poseban način na prividnu ljepotu koja danas proizlazi iz tehnoloških mogućnosti. Grčka mitologija, među ostalim, donosi i poučnu priču o Ikaru i njegovu ocu Dedalu, koji pokušavaju pobjeći s otoka Krete. Budući da su morali prijeći veliki vodeni put, odluči Dedal napraviti sebi i sinu krila od voska i perja. Prije nego što su pošli na let, savjetovao je sinu da ne leti previsoko jer bi mu toplina mogla otopiti vosak, ali ni prenisko jer bi mu morska pjena mogla svojom vlagom otežati rad krila. Oduševljen ljepotom onoga što je vidio iznad sebe, ali i sposobnostima koja mu pružaju krila, krenuo je Ikar u visine. Kad se približio Suncu, otopio se vosak i Ikar se strovalio u more. Današnji bi svijet s pogledom na tragediju Ikara mogao izvući pouku koja upozorava da vanjska ljepota krije u sebi i opasnost, kao i to da nije sve korisno što čovjek može stvoriti zahvaljujući tehnološkim mogućnostima.
Moderni čovjek pridaje previše pozornosti vanjskoj ljepoti, onomu što ga na prvi pogled fascinira, a malo ljepoti koja dolazi iz dubine duše i plemenita srca, koja ga dugotrajno čini zadovoljnim i sretnim. Istina, ljudsko je stvorenje oduvijek bilo fascinirano vanjskim. Različita vremena i kulture definirale su što je lijepo, tako da je o duhu vremena ovisila definicija privlačnoga za čovjeka. Pa ipak ona nutarnja ljepota, koja dolazi iz dobra srca i plemenite duše, uvijek je bila na cijeni, čak i u vremenima u kojima je sila dominirala nad moralom. Na to upućuju mnogi filozofi iz antičkih vremena, poput rimskoga stoika Seneke, koji daju prednost nutarnjim vrijednostima pred vanjskim.
Zahvaljujući tehnološkim mogućnostima, danas se pridaje prevelika pozornost vanjskoj ljepoti. Pri tome se sve više potiskuje osjećaj za ljepotu koja povezuje ljude. Učestali su pokušaji da se fizičko učini savršenim, vanjski gledano, lijepim i perfektnim. To se ne odnosi samo na ljudsko tijelo, nego i na stil života, pa i sam pojam onoga što definira kulturu. Unatoč prevelikomu davanju važnosti vanjskoj ljepoti, i čovjek postmoderne, možda i podsvjesno, pravi razliku između vanjske i nutarnje ljepote. U svakodnevnom žargonu čuje se kako su određeni muškarci i žene lijepi. Kad se spominje nutarnja ljepota, govori se o lijepoj osobi kod koje vanjska ljepota ne igra toliku važnost koliko nutarnja, ono što zrači iz srca i duše.
Da i nutarnja ljepota, moralne vrijednosti, koja karakterizira jednu osobu, može i danas utjecati na promjenu mišljenja o lijepom i ugodnom, pokazuju i znanstvena istraživanja. Antropolozi Kevin Kniffin i David Sloan potvrdili su to jednim eksperimentom. Studentica koja svojim vanjskim izgledom nije privlačila kolege postala je s vremenom vrlo simpatičnom i lijepom nakon što su kolege studenti upoznali njezin plemeniti karakter. Jan Teunen, autor knjige »Schönheit rettet die Welt« (U ljepoti leži spas svijeta), upozorava na važnost razvijanja sposobnosti za uočavanje istinski lijepoga. To se može samo ako se čovjek uspije osloboditi nametnute prosječnosti, koja često djeluje poput otrova. Nažalost prosječnost, koja nalazi uporište u sve jačem medijskom pritisku na pojedinca i njegovu životnu orijentaciju, protežirajući vanjsko, udaljava ga od onoga istinski lijepoga.
Fasciniranost vanjskim potisnula je u svagdanjem životu osjećaj za lijepo koje se veže uz dobrotu, istinu i duhovnost, o čemu govori filozof Platon, ali i kršćanstvo. Nažalost obuzetost vanjskim danas mijenja i odnos prema kulturi.
Sve je podređeno površnim emocijama. Moderni je čovjek toliko opčinjen onim što fizički vidi i čuje da ima malo vremena za ljepotu koja dolazi iznutra, koja ga istinski definira kao posebno stvorenje u poznatom svemiru. Njegova posebnost leži i u tome da se u slobodi može odlučiti za dobro i zlo, za ljepotu i destrukciju. U trenutku kad osjećaj za istinsko lijepo, koje protežira kršćanski duh, a koje filozof Kant povezuje s moralnim, pobijedi u čovjeku, život će na planetu Zemlji biti puno ljepši. Nažalost, današnjemu je čovjeku češće uzor ljepote onaj koji teži egocentričnomu životu nego povijesni junak koji je spreman zauzeti se za dobro drugoga. U modi nisu moralni junaci, na koje pozornost svraćaju mnogi poznati antički filozofi i religije, nego egocentrici čiji se smisao života sastoji u optimiranju osjećajnoga užitka. Ljudska »prosječnost«, koja je danas i uz tehnologiju, ili često i zbog nje, veća nego u nekim prošlim vremenima, diktira odnos prema lijepomu. U takvu životnom opredjeljenju na cijeni su često destruktivni i egocentrični junaci umjesto istinskih heroja poput Maksimilijana Kolbea, koji je u nacističkom logoru imao hrabrosti, zahvaljujući osjećaju za istinsku ljepotu, ponuditi svoj život kako bi spasio čovjeka pokraj sebe. Bez nutarnje ljepote, koja u prvi plan stavlja i dobro drugoga, čovječanstvo bi se moglo, zahvaljujući upravo znanosti i tehnologiji, naći pred velikim izazovima, pa i uništenjem samoga sebe.
Ako ne dođe do prihvaćanja nutarnje ljepote, koja daje prednost miru, solidarnosti, prihvaćanju drugoga i drugačijega, čovječanstvo bi se moglo naći pred velikim problemima. Kad su upitali jednoga znanstvenika treba li se plašiti izvanzemaljaca, odgovorio je da ih se ne treba bojati. Ako su uspjeli doći do našega planeta iz toga nepreglednoga svemira, posjeduju velike tehnološke mogućnosti. Ako se s tom tehnologijom nisu međusobno uništili, postali su miroljubivi poput anđela. Moglo bi se reći da su se pretvorili u bića koja imaju veliki osjećaj za istinsku ljepotu, koja se ne definira vanjštinom ili tehnološkim uspjehom, nego nutrinom. Nažalost, moderni je čovjek toliko fasciniran sjajem tehnologije i napretka da i ne razmišlja o tome kako upravo oni mogu biti pogubni za civilizaciju, pogotovo kad okreću čovjeka od nutarnje ljepote koja protežira mir, a ne nasilje. Mogli bismo se složiti s razmišljanjem Martina Oßbergera da se ono što je omogućilo napredak i olakšanje u životu može pokazati kao prokletstvo ako čovjek ne bude više sposoban stvarati ljepši i humaniji svijet, svijet u kojem ljepota kooperacije ima prednost pred egocentričnim načinom života. Problem današnjega zapadnoga čovjeka leži i u tome što često živi u kontinuiranom dualizmu, koji dovodi do svrstavanja u fizički lijepe i ružne, pobjednike ili gubitnike, ili što je još gore, u egocentrično stanje duha koji vidi samo sebe kao subjekt, a druge kao objekt koji mu stoji na putu optimiranja i ispunjenja što većega broja želja.
Zaboravljena je filozofska i evanđeoska mudrost koja govori o tome da je čovjek uspješan i lijep ako mu je srce čisto, a želje u skladu s dobrom drugoga. Problem ne leži toliko u ljudskom osjećaju jedinstvenosti, njegovoj želji da bude ono što jest, pa i fizički lijepo stvorenje, koliko u gubitku osjećaja odgovornosti za ono lijepo iznutra koje ga povezuje s drugim. Svaki je pojedinac nešto posebno u ovom svijetu, pa ipak mora shvatiti »da jedan od drugoga nije udaljeniji, nego jedna kap vode od druge u oceanu«. Svaki dio svemira, svaka kap vode, svaki izvor i svaki čovjek nešto je posebno, ali istodobno i duboko međusobno uvezano, pa čak i u sklopu čitavoga svemira. Utoliko pojedinac mora imati na umu da ne živi samo za sebe, nego i za druge, pa čak i s obzirom na buduće generacije. U toj odgovornosti za sebe i svijet krije se prava ljepota. Sveti je Pavao poistovjećuje s ljubavlju, koja je za njega čak važnija i od sam vjere. Utoliko bi se moglo reći da pokretač u životu čovjeka nije strah od drugoga, kako je tvrdio francuski filozof Thomas Hobbes, ni u fizičkom optimiranju u duhu Friedricha Nietzschea, što se danas protežira, nego u ljepoti srca iz kojega izvire ljubav. Negativna događanja u svijetu, mržnja, ratovi i opasne klimatske promjene s razornim posljedicama upozoravaju da naša ljudska povijest ne teče linearno, kako je mislio filozof Hegel, nego se kreće u smjeru još opasnijih vremena nego što su bila u prošlosti, možda čak i u provaliju s obzirom na tehnološke mogućnosti.
Nade ima ako čovjek uspije svoj pogled usmjeriti više u nutrinu, spoznati ono što je istinski lijepo, a manje pridavati važnosti onomu vanjskomu, koje svojim sjajem često vara. Jedna od najvećih prijevara, koja krije u sebi veliku opasnost, jest ljudska zanesenost »ljepotom moći«. Biblijska priča o Adamu i Evi upozorava i modernoga čovjeka da se u ljudskoj želji da bude bog drugim krije velika opasnost. Opčinjenost »ljepotom moći«, koju protežira moderno društvo stavljajući previše naglasak na vanjski izgled i uspjeh, potisnula je toliko bitnu komunikaciju između mladosti i starosti. Kad bi mladi ljudi, opčinjeni željom za vanjskom ljepotom, koja uključuje i želju za egocentričnom dominacijom nad drugima, imali iskustvo starijih, shvatili bi lakše da ljepota života ne leži u moći, nego onom istinskom susretu s drugima, u plemenitoj duši koja obogaćuje. Upravo današnji ratovi u svijetu, poput onoga u Ukrajini i Gazi, upućuju na to da moderni čovjek, obuzet sobom i željom za »ljepotom vlasti«, nije sposoban učiti iz prošlosti, iz onoga što mu govori ljudsko iskustvo i mudrost. Kad bi bio sposoban, shvatio bi da opčinjenost vanjskom ljepotom, u što se može svrstati i opčinjenost »ljepotom tehnologije«, ne može spasiti svijet, nego ga učiniti još ružnijim. Istina, tehnologija je važna, ali samo ako stoji pod kontrolom razumskoga razuma i plemenita srca. Što preostaje? Preostaje nada u mogućnost da se dogodi ono neočekivano, da će čovjek smoći snage zaviriti u sebe i otkriti pravu ljepotu, ljepotu koja izvire iz plemenite duše i dobra srca. U duhu nade moglo bi se na kraju reći: »Expect the unexpected« (Očekuj neočekivano), ono što se može dogoditi, ali, nažalost, i ne mora. Sve ovisi o tome kojoj će se ljepoti u budućnosti prikloniti ljudsko stvorenje.
