Kada si civilna osoba ili svećenik oduzmu život (objesi na uže), smije li na ispraćaj pokojnika doći svećenik Katoličke Crkve? Ja se kao mala sjećam da svećenik, ako se netko objesio u mom selu, nije dolazio na ispraćaj pokojniku jer je bilo sramota oduzeti si život. Je li to bila osobna odluka nekoga svećenika ili postoji crkvena odluka? Ovo mi se pitanje postavlja već duže vrijeme jer sam čula da se jedan svećenik objesio, a da mu je na sprovod došlo puno drugih svećenika. Znam i da ljudima koji se objese svećenici dolaze na sprovod.
N. Mesarić
Vjernički pokop samoubojica po crkvenom je zakonu dopušten premda je samoubojstvo »hotimično ubojstvo samoga sebe kao plod radikalnoga odbijanja života«, piše talijanski moralni teolog Bruno Marra u Enciklopedijskom teološkom rječniku, pojašnjavajući da taj čin zapravo otkriva stanje čovjekove društvene, ali isto tako etičke i religiozne krize. »Danas se većina samoubojstava događa zbog patološkoga sužavanja psihičke svijesti (depresije) zbog kojega se poteškoće, koje objektivno još uvijek nisu teške, doživljavaju katastrofalnima«, piše Marra i navodi da se ta ugroza egzistencije redovito ne može nadvladati samo vjerom, nego zahtijeva pomoć psihoterapije. Unatoč brojnim književnim opisima u kojima se samoubojstvo prikazuje kao smrt u koju se ide slobodno i suvereno, Crkva je svjesna da je istina kako je samoubojstvo prije svega izraz dubokoga egzistencijalnoga razočaranja, neka vrsta bolesti duše, a često i psihičke patologije, pa zbog toga upozorava da je samoubojstvo moralno nedopušten čin, ali se čuva osuđivanja osoba koje za njim posegnu.
Katekizam Katoličke Crkve upozorava da samoubojstvo proturječi »naravnomu čovjekovu nagnuću da čuva i trajno održi svoj život« te ističe da se samoubojstvo »teško protivi ispravnoj ljubavi prema sebi«. »Ono istodobno vrijeđa ljubav prema bližnjemu jer nepravedno kida veze uzajamnosti sa zajednicom obiteljskom, narodnom i ljudskom, prema kojima imamo obveza. Samoubojstvo se protivi ljubavi živoga Boga« (KKC, 2281). U sljedećem se katekizamskom broju upozorava i na drugu važnu činjenicu vezanu uz samoubojstvo. Ako je ono, naime, »počinjeno s namjerom da posluži kao primjer, osobito mladima«, onda se također opterećuje »težinom sablazni«, a dragovoljna se suradnja pri samoubojstvu protivi moralnomu zakonu. U istom se broju 2282 ističe da »ozbiljni psihički poremećaji, tjeskoba ili težak strah od iskušenja, trpljenja ili mučenja mogu ublažiti samoubojičinu odgovornost«, a u sljedećem se broju 2283 navodi da »ne treba očajavati glede vječnoga spasa osoba koje su same sebe usmrtile«. »Bog im može, putovima koji su samo njemu znani, pružiti priliku spasonosnog kajanja. Crkva moli za one koji su si oduzeli život.«
Upravo u tom duhu pišu i naši (nad)biskupi u »Direktoriju za pastoral sakramenata u župnoj zajednici« koji vrlo konkretno navodi što i kako činiti – i u slučaju samoubojstva. O kršćanskom sprovodu – koji nije sakrament ni blagoslovina (sakramental) biskupi u broju 245 pišu: »Da se izbjegne zbunjenost vjernika, u nekim slučajevima bilo bi prikladno obaviti sprovod veoma trijezno pa i bez mise: npr. u slučaju samoubojstva ili u slučaju pokojnika, formalno odijeljenog od crkvene zajednice, koji nije očitovao nikakvu volju pomirenja.« U sljedećem se broju 246 pojašnjava da je »primjena tih općih smjernica povjerena pastoralnoj razboritosti župnika, koji se u slučaju neizvjesnosti može obratiti biskupu«. »Neka se kršćanski sprovod uskraćuje samo u slučajevima koje predviđa Zakonik kanonskog prava« (kann. 1184 i 1185).
Crkveni zakonik pak određuje sljedeće: »Crkveni sprovod treba da se uskrati, osim ako su prije pokazali neke znakove kajanja: 1. općepoznatim otpadnicima od vjere, krivovjernicima i raskolnicima; 2. onima koji su izabrali spaljivanje svoga tijela zbog razloga protivnih kršćanskoj vjeri; 3. ostalim očitim grešnicima kojima nije moguće dopustiti crkveni sprovod bez javne sablazni vjernika. Ako ima neke dvojbe, neka se traži savjet mjesnoga ordinarija, čijeg se suda treba držati«, piše u kanonu 1184, a kanon 1185 ističe: »Onomu kome je uskraćen crkveni sprovod treba da se uskrati i sprovodna misa.«
Dakle, u novom crkvenom zakoniku iz 1983. među onima kojima bi trebalo uskratiti ili kojima se uskraćuje kršćanski sprovod ne navode se oni koji su počinili samoubojstvo. Međutim, ni u kojem se slučaj ne smije zaboraviti ono što je zapisao sveti papa Ivan Pavao II. u svojoj enciklici »Evanđelje života« o vrijednosti i nepovrjedivosti ljudskoga života: »Samoubojstvo je trajno moralno neprihvatljivo kao i ubojstvo. Tradicija Crkve uvijek ga je odbacivala kao veliki zločin. Premda određeni psihološki, kulturni i društveni uvjeti mogu dovesti do izvršenja nekoga djela koje protuslovi prirodnomu nagnuću svakoga prema životu, smanjujući ili poništavajući subjektivnu odgovornost, samoubojstvo je, prema objektivnom sudu, težak nemoralni čin, jer prezire ljubav prema samom sebi i odriče se dužnosti pravde i ljubavi prema bližnjemu, prema različitim zajednicama čiji je on dio i prema društvu općenito. U svojoj najdubljoj jezgri ono odbacuje apsolutnu vlast Boga nad životom i smrću, tako proglašenu u molitvi starog izraelskog mudraca: ‘Ti imaš vlast nad životom i smrću, ti dovodiš do vrata Podzemlja i opet izvodiš’ (Mudr 16,13; usp. Tob 13,2).«
Na kraju valja podsjetiti na ono što je istaknuo i naš moralni teolog Marijan Biškup podsjećajući da je čovjek društveno biće koje se rađa, raste i razvija se unutar zajednice, pa je i na svima nama da pomognemo onima koji se nalaze u poteškoćama kako ne bi digli ruku na sebe.
