Pripreme za proslavu obljetnice odvajanja od Rima prije 500 godina napreduju velikim koracima. Na ulicama gradova, pa i u jednom izrazito katoličkom Münsteru u kojem je 1648. godine sklopljen mir nakon Tridesetogodišnjega rata, postavljaju se Lutherove gipsane figure na ulicu kako bi podsjetile prolaznike na tu veliku obljetnicu. Slavlje se organizira ubrzanim koracima, obnavljajući i one zapuštene Lutherove crkve u Wittenbergu i ne obazirući se mnogo na to da jedva tko od mladih ljudi i zna tko je bio Luther i zbog čega se zapravo sukobio s papinstvom. Za razliku od nezainteresiranih prolaznika, među intelektualcima je sve više onih koji se vrlo kritično sučeljavaju s Lutherovim prvotno dobrim namjerama u sukobu s papinstvom, ali i posljedicama koje je taj čovjek, ponekad ispunjen čak i mržnjom prema neistomišljenicima, ostavio iza sebe.
Kao što to biva kod jubilarnih sjećanja, govornici će uglavnom upućivati na uspjehe reformatora, prešućujući onu drugu stranu, bez koje se međutim Luthera uopće ne može razumjeti. Rijetko će tko spomenuti činjenicu da je Luther, koji je kritizirao papu zbog raskošnoga života, i sam živio u golemom zdanju nekadašnjega augustinskoga samostana u Wittenbergu. Napuštajući svojedobno zgradu u kojoj je Luther živio s obitelji, nije izostalo pitanje putnika dami na recepciji je li moguće da je reformator živio sam sa svojom obitelji u toj impozantnoj građevini. Odgovorila je potvrdno. Na upadicu posjetitelja da mu onda nije nedostajalo prostora kao ni papi u Rimu pomalo je odbrusila, shvaćajući cilj upita, da je Luther često primao goste. Izlazeći, namjernik joj je uzvratio da je i papa imao mnoštvo posjetitelja.
Tada su se nametnula razmišljanja o tome da će potpuno zapuštene crkve u Wittenbergu, što upućuje na vrlo slab utjecaj protestantizma u Lutherovu gradu, sljedećih godina zablistati, u iščekivanju jubilarne godine; da će hvalospjevi Lutheru počinjati s njegovom hrabrošću da se suprotstavi papi i svjetovnoj vlasti, što je potvrdio i pred samim carem Karlom V. u Wormsu 1521. godine, kad je izgovorio onu glasovitu rečenicu: »Stojim ovdje i ne mogu drugačije. Neka mi Bog pomogne.« Moglo se također pretpostaviti da će biti malo govora o onoj drugoj strani Martina Luthera, o njegovu temperamentu i uvjerenju da jedini posjeduje istinu, što će se s vremenom pokazati ne samo u njegovu odnosu prema papinstvu, nego i prema Židovima i islamu.
Teško je bilo vjerovati da će netko od govornika spomenuti da Luther nije štedio nikoga tko bi se suprotstavio njegovu razmišljanju, pa ni jadne seljake koje je svojim govorom o slobodi svakoga pojedinca djelomično potaknuo na pobunu protiv nepravedne vlasti (takozvani »Bauerkrieg«, Seljački rat). Car kao zaštitnik kršćanske vjere u Wormsu osudio je Luthera. Ipak mu je ostavio mogućnost da se izvuče iz neprilike, ne zadržavajući ga u pritvoru kao što je to bio slučaj s drugim osuđenicima zbog hereze. Poslije toga bez sumnje hrabroga svjedočenja pred carem sakrit će se reformator pod okriljem kneza Friedricha III. Mudroga u Wartburgu, iščekujući rasplet situacije. Luther je bio i ostao vrlo zagonetna osoba, puna suprotnosti, čovjek duboke pobožnosti, ali i velike nesnošljivosti prema onomu što se nije uklapalo u njegovu viziju kršćanske vjere.
Na samom početku i nije bilo nekoga velikoga antagonizma naspram papinstva. Štoviše, na povratku sa spomenutoga puta u Rim čak je i branio papu glede proširene prakse »otkupa grijeha« (Ablass), kritizirajući pohlepu mjesnih biskupa i klerika. Tako će izjaviti da bi papa, kad bi znao za masovnu zlouporabu, radije vidio crkvu sv. Petra u pepelu nego je gradio na izrabljivanju siromašnih vjernika. No kasnijim nastupima okrenut će reformator ploču svaljujući svu krivicu na papinstvo. Kako bi dodatno pojačao svoje argumente, opisat će Rim kao gnijezdo duhovne prostitucije. Takav isključiv odnos prema protivnicima pratit će Luthera cijeli život. Nažalost, Lutherov slučaj završava kao i mnogi drugi koji počinju malim prosvjedima, a završavaju velikim sukobima i tragičnim posljedicama. I to često zbog neshvaćanja ozbiljnosti problema onih gore, ali i gorljive želje onih dolje da sve promijene preko noći.
Za razliku od Luthera, Franjo Asiški je, nekoliko stoljeća ranije, shvatio da se mnogo toga lakše može promijeniti lijepim riječima i gestama, promjenom vlastitoga života i igrom na vrijeme. Svatko tko u Franjinoj potpunoj poslušnosti papinstvu ne bi vidio i djelomičnu ironiju na račun raskoši i silne moći Isusovih nasljednika, Franju bi doista proglasio naivnim i ograničenim. A on to sigurno nije bio. Shvatio je samo ono što mnogi pokretači reforma, pa i Luther, nikada nisu shvatili, da je najbolje oružje protiv moćnika i njihove raskoši promjena vlastitoga života.
U uspoređivanju te dvojice, od kojih je svaki na svoj način bio buntovnik protiv raskošnoga života klera – Franje Asiškoga i Luthera – zanimljivo je napomenuti da je isti onaj papa (Inocent III.) koji je odobrio Franjin red imao slično razmišljanje o otuđenom ljudskom stvorenju kao i Luther, nazivajući čovjeka, u spisu »De miseria conditionis humanae« (O bijednom stanju čovjeka), jadnim i prljavim, smrdljivim stvorom, nesposobnim da se bez Boga izvuče iz kaljuže u koju je pao. Upravo na toj ideji ljudske nesposobnosti da se izbavi iz grijeha gradit će Luther svoju teologiju. Tako će ustvrditi da to nerazumno stvorenje od krvi i mesa treba urazumiti evanđeljem. Jer to stvorenje nije kadro izbaviti samo sebe ni molitvom, ni dobrim djelima, ni bilo kakvim oprostima za novac. Sposobno je samo griješiti. Zato se čovjek spasenju može nadati samo po milosrđu Božjem (sola gratia).
Na temelju takvoga pristupa ljudskomu stvorenju protestantizam će potisnuti ono poznato benediktinsko načelo »ora et labora« (moli i radi), dajući radu prvenstvo pred molitvom. Sociolog Max Weber u svom istraživanju odnosa protestantizma prema kapitalu dolazi do zanimljivoga zaključka. Govor reformatora o predestinaciji, pogotovo Calvina koji kaže da će se spasiti samo oni marljivi i uspješni jer na taj način šire slavu Božju, ostavit će traga i u protestantskom odnosu prema kapitalu. Za protestantsku ideologiju nije grijeh biti bogat. Grijeh počinje tek kad se pojedinac u bogatstvu potpuno oda svjetovnim užitcima. Iz te ideje o potrebi neprestanoga rada i uspješnosti razvija se, prema Weberu, duh poduzetništva. Weber pritom upućuje i na to da je bilo i takvih protestantskih sekta čiji su članovi neprestano tražili ekonomski uspjeh, a pritom živjeli asketski.
Luther, koji je inzistirao na emancipaciji svakoga vjernika od papinske vlasti i njegova posredništva pred Bogom, ostat će čitav život, izgrađujući svoju reformiranu kršćansku zajednicu, pod utjecajem civilne vlasti. Sva tragedija hrabroga reformatora i njegov sukob s onima koji u danom trenutku nisu shvatili nužnost vraćanja Crkve u okvire evanđelja i Isusova milosrđa pokazat će se već nakon nekoliko godina. Duboko pod utjecajem svjetovne vlasti, svjestan da daljnji uspjeh njegove reformacije ovisi o kneževima, vrlo će se oštro suprotstaviti izmučenim, gladnim i potlačenim seljacima. On koji traži više pravednosti i slobode i koji je time oduševio bespomoćne seljake, uvjerene kako bi se i u njihovu slučaju mogla ostvariti ona pravednost o kojoj reformator govori, u kritičnom će ih se trenutku odreći. Štoviše osudit će ih i pozivati na njihovo ubijanje.
Lutherova isključivost naspram seljaka može služiti u prilog tezi o njegovu neobuzdanom karakteru i nespremnosti za dijalog. Nigdje to ne će doći tako dobro do izražaja kao u njegovoj polemici protiv papinstva, Židova i Turaka. Za Luthera je glavni protivnik bio uvijek utjelovljenje zla, koje se barem teoretski moralo dotući. Odbojnost prema papinstvu eskalirat će do te mjere da će u papi vidjeti samoga Antikrista kojemu je cilj uništiti kršćanstvo. Nove opasnosti od Turaka i islama s vremenom će utjecati na Lutherovu polemiku. Isto kao što su poznati bizantinski autori u strahu od apokaliptičnih vremena polemizirali protiv arapskoga islama, u Lutherovo doba to će s istim žarom činiti poznati Europljani, od književnika preko filozofa do teologa, protiv turskoga islama. Strah pred Turcima bit će tako velik da će dovesti do pokušaja izmirenja istočnoga i zapadnoga kršćanstva. Nažalost, susreti u Baselu (1433.) i Firenci (1439.) propali su. Polemika protiv Turaka i islama postaje s vremenom još jača. Padom Carigrada u turske ruke (1453.) strah od Turaka potisnuo je sve druge probleme. Paniku će pojačavati sve uspješniji turski prodor na rubni prostor zapadne Europe. A kad su Turci i islam zaprijetili i ozbiljnim prodorom i u zapadnije europske zemlje, među kršćanima se počinje širiti neopisiv strah. Sredinom 16. stoljeća Europa još uvijek drhti pred sve većim uspjesima turskih osvajača. Svi pokušaji zajedničkoga, katoličko-pravoslavnoga otpora propali su.
Luther još uvijek polemizira s papinstvom. U svom napisu »Magnifikat – Vorlesungen über Johannesbrief« (Hvalospjev – predavanja o Ivanovoj poslanici) stoje sljedeće riječi: »Zato je carstvo pape uistinu carstvo Antikrista.« Papina izvanjska vjernost evanđelju i Kristu za Luthera je samo lažno predstavljanje u službi Sotone. Onaj pravi Antikrist će na kraju i sam zasjesti na prijestolje papinstva, prognozira Luther. I taj pravi Antikrist konačno će »pod imenom kršćanske Crkve pogaziti nogama sav Isusov nauk«.
No vremena se mijenjaju. Turci su nakon osvajanja Budimpešte 1541. godine gotovo pred Bečom. Sada je i Luther uznemiren. Ima osjećaj da su na pomolu ona apokaliptična vremena o kojima su u svojoj polemici protiv islama govorili i bizantinski autori. Zajedno s istomišljenikom Melanchthonom 1542. godine traži tiskanje Kurana kako bi se kršćanstvo upoznalo s velikom opasnošću koja mu prijeti. No Luther u opasnosti od islama vidi i priliku za obraćenje mlakih kršćana, za širenje njegova protestantizma. U tom će duhu naglasiti kako su osvajanja Turaka i širenje islama samo Božja kazna za slabo kršćanstvo.
NASTAVLJA SE
