Od navodnih 95 Lutherovih teza protiv pape na vratima dvorske crkve (Schlosskirche) u Wittenbergu 1517. godine pa do danas, kad se protestantski svijet jubilarno sjeća toga čina, prošlo je gotovo isto razdoblje kao od prvoga kršćanskoga raskola (1054.) do reformacije. Nekada burna događanja, koja će ostaviti velike tragove u europskoj povijesti, jedva da su danas u svijetu postmoderne od nekoga posebnoga značenja, osim kod onih koji na tim podjelama žele i dalje graditi svoj identitet. Za razliku od onoga iz 1054. godine, kad su se istočne Crkve odvojile od Rima zbog drugačijega shvaćanja papinskoga primata unutar kršćanske zajednice i nekih sakramentalnih razilaženja, taj se drugi razlaz dogodio, barem u početku, zbog novca, ali i zbog mnogih još uvijek nedovoljno proučenih teoloških shvaćanja.
Dok se prvi raskol teško mogao izbjeći, drugi se vjerojatno mogao zaustaviti da u igri nije bilo prevelike Lutherove tvrdoglavosti, rimskoga oklijevanja (papa) glede nužnih reforma u Crkvi, ali i svjetovne vlasti, koja se uvijek uspješno skrivala iza vjerskih sukobljavanja. Nešto o tome govori i poznata uzrečica koja se pojavljuje s protestantizmom: »čija vlast, njegova i religija« (»cuius regio eius religio«). Naime, ta uzrečica koja će nastati u procesu velikih sukobljavanja unutar zapadnoga kršćanstva izazvanih reformacijom – u čemu su svjetovni vladari, kneževi i carevi, imali presudnu riječ – jasno govori o tome tko je ipak bio glavni igrač u čitavom procesu razjedinjenja unutar zapadnoga kršćanstva.
Sva tragedija karaktera Marthina Luthera, iako mu se ne može zanijekati dobronamjernost u kritici novcem obuzetoga klera i papinstva, pokazat će se u njegovoj kasnijoj osudi pobune seljaka protiv kneževa. Koliko je sukob Luthera i papinstva bio opasan za mir u kršćanskom svijetu, pokazat će se također i u kasnijem Tridesetogodišnjem ratu, kojemu se i danas pripisuju obilježja vjerskoga sukoba, iako se iza njega krila civilna i crkvena politika te pokušaj jednih da ovladaju drugima. Jer kako bi se drugačije moglo shvatiti da je u tom sukobljavanju protestantskih i katoličkih vladara bilo i onih koji su stajali na strani druge vjerske grupacije?
Martin Luther, koji je 10. studenoga 1483. ugledao svijet u gradiću Eislebenu, postići će 1505. godine na poznatom sveučilištu u Erfurthu titulu »magister artium«, i to nakon temeljitoga izučavanja latinskoga u Školi sv. Jurja (St. Georgschule). Te iste godine upisuje, po nagovoru otca, studij prava. Čudne i nepredvidive okolnosti su, kako to često biva u životu ljudskoga stvorenja, spriječile Lutherov pravnički put. Prema njegovu osobnom svjedočanstvu, te će se iste godine dogoditi nešto što će u temelju promijeniti njegov život. Da se pri Lutherovu povratku iz Erfurtha nije dogodilo veliko nevrijeme, koje je u njega izazvalo paničan strah od smrti, možda nikada ne bi došlo do reformacije i podjela u zapadnom kršćanstvu, možda bi se neke reforme – koje su, objektivno gledano, u ono vrijeme u Katoličkoj Crkvi i života klera bile nužne kako bi se sve iznova približilo idealu evanđelja – ostvarile i bez podjela.
A Luther bi možda ušao u povijest kao dobar pravnik, a ne reformator. Izbezumljen od straha za vlastiti život, Luther će se za vrijeme oluje usrdno moliti sv. Ani, Marijinoj majci, da mu pomogne ostati na životu. U žaru molitve obećava da će, ako ostane živ, postati redovnikom i tako intenzivnije služiti Bogu. Nevrijeme je prošlo, a Luther ostao živ. Na razočaranje otca, Martin Luther želi pod svaku cijenu ispuniti zavjet te odlučuje postati članom reda augustinaca.
Nakon stupanja u taj red u Erfurthu mladi Luther, koji je po prirodi vrlo skrupulozna osoba, opterećen grižnjom savjesti zbog nemogućnosti da ostvari puninu kršćanskoga života, često odlazi na ispovijed. Opterećen stalnim osjećajem krivice pred Bogom, odlučuje se, potaknut svojim ispovjednikom Johannom von Staupitzem, na bolje upoznavanje kršćanskoga nauka. Nakon ređenja za svećenika 1507. godine već iduće godine upisuje daljnji studij teologije u Witennbergu, gdje će ubrzo, 1512. godine, doktorirati i preuzeti katedru za proučavanje i tumačenje Biblije (»Lectura in Biblia«), koju je do tada držao njegov ispovjednik Staupitz.
Prije samoga postizanja doktorata iz teologije Luther, u ime subraće u erfurthskom samostanu, odlazi na službeno putovanje u Rim. Još uvijek opterećen osjećajem grijeha i nesposobnosti da postane pravednikom pred Bogom, iskorištava boravak u Rimu te u Lateranskoj bazilici usrdno, na koljenima, moli za oprost vlastitih grijeha i grijeha predaka, u nadi da će im se Bog smilovati. Nakon povratka iz Rima, još uvijek opterećen osjećajem krivice pred Bogom, počinje intenzivnije meditirati, služeći se tekstom iz poslanice Rimljanima: »Jer pravednost se Božja od vjere k vjeri u njemu otkriva kao što je pisano: ‘Pravednik će od vjere živjeti’« (1, 17). Luther dolazi do zaključka da spasenje leži samo u Božjim rukama. Čovjek je pritom, što god činio, nemoćan. U tom duhu Luther kasnije razvija svoju tezu o »sola gratia« (samo milost), prema kojoj se vjernik ne može spasiti ni svojim zaslugama ni bilo kakvim otpustima grijeha preko darivanja novca Crkvi, nego samo voljom milosrdnoga Boga.
Upravo oko te teze, tj. oko slobode ljudske volje, razvit će se kasnije polemika između Luthera i poznatoga filozofa i humanista Erazma Roterdamskoga. Dok Erazmo ustraje na tome da je čovjek slobodan u svojim odlukama i da ga to čini posebnim i odgovornim u životu, Luther zastupa mišljenje da čovjek nema nikakvih zasluga. Jedini posrednik između Boga i čovjeka jest Isus Krist. Luther i reformisti predbacuju Erazmu neodlučnost u podržavanju reformacije i osudi papinstva i zloporaba u Katoličkoj Crkvi. Erazmo pak, koji se na drugoj strani suočava s kritikom katoličkih krugova da je svojom slobodnom filozofijom pripremio put Lutheru i reformaciji, želi u opasnoj svađi ostati neutralan. Prema nekim istraživačima Erazmo se, iako je u mnogočemu što se ticalo praktičnoga života Crkve imao slično mišljenje kao i reformatori, držao podalje od Luthera jer se pribojavao eskalacije sukoba unutar zapadnoga kršćanstva koji bi mogli gurnuti svijet u neizvjesna vremena. Nije mu se dopadala Lutherova polarizacija svijeta, propovijedanje da na jednoj strani stoji samo zlo, a na drugoj izričito dobro.
Povjesničari poput Johana Huizinge, koji predbacuje Erazmu neodlučnost u svrstavanju za reformaciju nazivajući ga majstorom žongliranja između dviju strana, zaboravljaju da je Erazmo kao Lutherov suvremenik dobro poznavao njegov karakter i ono što bi s reformacijom moglo doći. Erazmo, premda uporan borac za humanistički pogled na svijet, čovjek je kompromisa. Čitav je život sanjao o mirnom procesu približavanju kršćanstva i helenističke kulture. Zato nije mogao prihvatiti Lutherovu isključivost, koja uvijek donosi samo zlo i razaranje, bez obzira koliko pokretači promjena imali pravo.
Tu noviju teoriju povjesničara o Lutherovih 95 teza potvrdio je i jedan evangelički svećenik koji je skupini znatiželjnika govorio o dvorskoj crkvi i Lutherovu grobu koji se u njoj nalazi. Govorio je također o zanimljivu događaju koji se zbio navodno nakon Lutherove smrti, o tome kako je car Karlo V. drugi put spasio Luthera. Naime, nakon što je katolička koalicija pod vodstvom Karla V. pobijedila protestante kod Mühlenberga, jedan od vojskovođa želio je baciti reformatorove kosti u rijeku kako bi se zameo svaki trag njemu i njegovu naučavanju. Navodno je car tada rekao da se to ne smije činiti jer on ne ratuje protiv mrtvih neprijatelja, nego živih.
Luther je zasigurno jedna od najintrigantnijih osoba u kršćanskoj povijesti. Na početku je doista iz dubine duše želio promjene unutar Katoličke Crkve, ali je kasnije izazvao velika previranja unutar zapadnoga kršćanstva s poznatim posljedicama, koje je slutio Erazmo Roterdamski. Poznati katolički pisac i novinar Matthias Matusek izvrsno je to oslikao u tjedniku »Focus« napisavši: »Držim da su protestanti vjerska zajednica koja se nažalost udaljila od ‘Una Sancta’ iako iz dobrih razloga.« Tragedija podjele unutar zapadnoga kršćanstva ne leži samo u nastajanju nove kršćanske zajednice i razbijanju jedinstva, nego i u posljedicama koje će iz toga proizići, u mnoštvu ubijenih i izmučenih u ratovima koje su kneževi, reformatorovi zaštitnici, vodili protiv katoličke strane, kao i u sukobu s ispaćenim seljacima, koje Luther nije podržao.
Da nije bilo reformacije, možda bi se neke stvari u Katoličkoj Crkvi ionako promijenile, bez velikih sukoba i podjela. To se djelomično i dogodilo, istina nedovoljno, na Tridentskom saboru (1545. – 1563.). Pod pritiskom cara papa je sazvao sabor, ali na njemu nije bilo dovoljno volje za ozbiljnije izmirenje s reformatorima, od kojih su neki čak bili spremni na njemu sudjelovati. Zato odgovornost za razilaženje i kasnije sukobe u zapadnom kršćanskom svijetu snose i jedna i druga strana; jedni zbog zloporabe vjere i oklijevanja, a drugi zbog uvjerenja da se sve može promijeniti preko noći. Nažalost, propušteno je ono što nije smjelo biti propušteno (nužne reforme) i dogodilo se ono što je pod svaku cijenu trebalo izbjeći (raskol i sukobi). Tako reformator za jedne ostaje velika povijesna osoba, a drugi će ga u sklopu povijesnih okolnosti zauvijek promatrati kao tragičnu figuru koja je bez nekoga velikoga uspjeha izazvala sukobe širih razmjera.
Nešto o tome govori i stanje protestantizma danas, koji u Lutherovoj domovini, kako bi rekli rigorozni analitičari, egzistira samo još na papiru, više kao socijalna ustanova nego religijska zajednica. Na svu tragediju sekularizmom zahvaćenoga protestantizma upućuje i činjenica da se više od 90 posto protestanata ne vidi više u krilu njegove reformirane zajednice, niti bilo koje druge. U protestantizmu gotovo da nije ostalo ništa od Lutherova religioznoga zanosa, koji je bio opterećen i osobnim strahom od ljudske nesposobnosti da se iskupi pred Bogom. Rijetko su gdje kao u Luthera došle do izražaja dvije ekstremne stvari jednoga srednjovjekovnoga reformatora: želja za pročišćenjem i produbljenjem osobne vjere u Isusova Boga te s druge strane ljudska slabost koja se iz straha da joj ne propadne ideja podvrgava svjetovnoj vlasti. Naime, nije li taj Martin Luther koji je bio opčinjen vjerom i samo vjerom u Boga (»sola fides«), uskraćujući odlučno papi pravo da sam previše govori o biblijskom Bogu, padao na koljena pred malim, vlašću opsjednutim kneževima?
