Želio bih još jednom u »Naše razgovore« vratiti temu primanja pričesti na ruku. Imam prigovor na vaše odgovore o toj temi, posebno kada ste prije koju godinu odgovarali vjernici iz Splita koja je pisala o svojim viđenjima pričesti na ruku kroz duže razdoblje. Njezini su primjeri svakako za razmišljanje i treba misliti teološki (a čini mi se da vi baš tako i ne mislite uvijek) što je bolje i sigurnije. Hostije se iznose iz crkve. Kamo i zašto? Nemojte izjednačavati ruke svećenika posvetitelja s lijevom rukom laika koja u fizičkom i duhovnom smislu označava lošu stranu. To nije plitica. Svećenikove su ruke Duhom Svetim pomazane i posvećene. On nije liturgijski službenik, kako i vi pišete. On je Isus Krist nad svetim Prilikama. Imali smo priliku vidjeti Ivana Pavla II. i Benedikta XVI. u Hrvatskoj, kada su pričesnici pružali ruke i bili uskraćeni. U svojoj župi promatram svećenika nakon pričesti kako skuplja mrvice i čestice da ne bi ostale na oltaru. A tko će pokupiti »one« koje su padale s ruke? Bit će pogažene i pometene. Svećenici ne mogu pregledavati dlan lijeve ruke.
Ante
Nije nam se uopće teško složiti sa smislom Vašega pisma iz kojega uočavamo brigu za poštovanje samoga čina pričesti i pričesti same. Sadržajno je Vaše pismo isto tako vrlo vrijedno razmišljanje koje i nas potiče da još jednom u ovoj novinarskoj formi ponovimo ono što Crkva doista uči, premda Vi – navodeći postupke dvojice papa – iznosite i praksu koja je kod njih, recimo to tako, drugačija i uvjetovana je određenim liturgijskim okolnostima, o kojima treba voditi računa i o kojima smo već bili pisali (kao što je velik broj vjernika, različita mjesta na kojima se mise slave izvan crkvenoga prostora i slično).
Ipak valja ponoviti: u Katoličkoj se Crkvi pričest može primiti i na usta i na ruku. To što su pape imali ili imaju drugačiju praksu ne znači da su time na bilo koji način »zabranili« pričest na ruku, nego su samo više – prema našem viđenju – pokazali svoje stajalište prema konkretnim okolnostima u kojima podjeljuju pričest na misama s velikim brojem vjernika i na otvorenom prostoru. I sami vjernici to znaju, pa nitko od njih – kada već ima priliku pričestiti se kod Pape – ne »inzistira« na tome da ju primi na ruke, nego je u sabranosti duše primaju na usta. Kao što ni mi vjernici, koji se pričešćujemo pod prilikama i kruha i vina u pojedinim posebnim prigodama, u tim prigodama i ne pokušavamo primiti pričest drugačije osim na usta.
U biti čak i ne vidimo potrebu da se o tom pitanju vodi bilo kakva unutarcrkvena polemika, ali su nam draga pisma poput Vaših jer ona, da istaknemo još jednom, pokazuju kako se prema Presvetomu Oltarskomu Sakramentu moramo ophoditi s krajnjim poštovanjem jer su Isusovo tijelo i krv najsvetiji za nas kršćane katolike. I razmišljanja slična Vašemu na to nas podsjećaju i pozivaju da o tome vodimo računa, svatko osobno, a onda još i više i ministerijalni službenici Crkve – svećenici koji djeluju u Isusovo ime (in persona Christi) i čije posvećene ruke nismo uspoređivali s rukama vjernika kao što pišete.
Mislimo da ni to nije tema o kojoj bismo trebali polemizirati jer je to jasno i to svi znamo, kao što ne želimo polemizirati ni s Vašom tvrdnjom da bi lijeva ruka – na koju dešnjaci primaju pričest – trebala biti ili značiti nešto loše. Kao što samo po sebi nešto pozitivno ili negativno nije to što, pretpostavimo, ljevaci pričest primaju na desnu ruku, a pričešćuju se lijevom. To svakako nije niti može biti teološko viđenje ili teološko gledanje na našu zbilju. To što se u nekim kontekstima uvriježilo pa se o lijevoj strani govori kao o onoj koja nije pozitivna, rezultat je semantike i čovjekove kulture koja »mora imati« dvije strane ili dva pola, pozitivan i negativan, ali tu bismo sada već ulazili i na semiotičko područje, što nije nužno.
Zato u tom kontekstu tek spominjemo evanđeoski govor o tome gdje će biti smještene ovce, a gdje jarci, kao što piše primjerice kod evanđelista Mateja: »Postavit će ovce sebi s desne, a jarce sebi s lijeve. Tada će kralj reći onima s desne strane: ‘Dođite, blagoslovljeni mojega Oca! Primite u posjed kraljevstvo koje vam je pripravljano od stvaranja svijeta!’ (…) Tada će reći onima na lijevoj strani: ‘Idite od mene, prokleti, u vječni oganj što je pripravljen đavlu i njegovim anđelima!’« (Mt 25, 33-34. 41). Međutim, iz te je evanđeoske slike zapravo ključna samo jedna stvar: na jednu će stranu oni koji su se spasili zahvaljujući svomu životu i svjedočenju, na drugu će oni koji nisu zaslužili vječni život u zajedništvu s nebeskim Otcem.
I da se za kraj odgovora vratimo izravno Vašemu pitanju, donosimo što su o tome napisali naši biskupi u »Direktoriju za pastoral sakramenata u župnoj zajednici«: »Vjernike napose treba podsjetiti kakvo je raspoloženje tijela i duše potrebno za pristup k stolu Gospodnjemu i kako se kod toga trebaju ponašati. Svi moraju učiniti ‘sve što je u njihovoj moći kako bi gesta u svojoj jednostavnosti odgovarala svrsi, a to je osobni susret s Gospodinom Isusom u sakramentu’ (ScC 50; usp. RS 80-96). Držanje tijela (kretnje, odjeća) izražavat će štovanje, svečanost i radost trenutka kada Krist biva naš gost (KKC 1387).
S obzirom na dijeljenje pričesti, treba se držati sljedećih odredaba: ‘Nije dopušteno da vjernici sami uzimaju posvećeni kruh ili sveti kalež niti da ga iz ruku prosljeđuju jedan drugomu. Vjernici se pričešćuju klečeći ili stojeći… Kad se pričešćuju stojeći, preporučuje se da se prema istim odredbama, iskaže dužno poštovanje prije nego se primi Sakrament’ (OU 160). Vjernike treba poučiti kako se prima pričest na ruku. U nekim prigodama, kao što su duhovne vježbe i obnove, pučke misije, pastoralni tjedni, pastoralni blagdan i neke druge liturgijske svečanosti, može se dijeliti pričest pod obje prilike« (Direktorij, 102).
