»Podijelili samo hranu i vodu u 110 kuća, a pomoć je primilo 1100 osoba. Njihova tmurna i zabrinuta lica blistala su od sreće. Taj sjaj plod je doprinosa materijalne pomoći potrebitoj djeci svih darovatelja, kojima zahvaljujemo«, poruka je to redovnice s. Ljilje Lončar, koja, kako piše Merien Ilić u Slobodnoj Dalmaciji, od kraja veljače boravi u misiji humanitarne udruge »Zdenac« u Venezueli, na otoku Margariti, u gradu Punti de Piedra, gdje je zatekla veliku humanitarnu krizu kakva još nije zabilježena u modernom svijetu.
Zbog vrlo teške situacije u kojoj se nalaze tamošnji stanovnici, bez struje, vode, hrane i lijekova, s cijenama koje su drastično skočile, a bolnice nemaju osnovnih uvjeta za rad, sestra Ljilja uputila je javnosti apel za pomoć u hrani, lijekovima i vodi, nakon čega su u splitski »Zdenac« stigle stotine uplata od donatora iz Hrvatske, Bosne i Hercegovine, Njemačke, Austrije i još nekih zemalja.«
U tekstu se citiraju riječi iz redovničina pisma: »Punta de Piedra najsiromašniji je grad otoka Margarite, u kojem djeca žive na ulici, bez hrane, vode, odjeće i obuće, gdje se otpadne vode slijevaju ulicom, a djeca gaze po njima i obolijevaju. Trebalo nam je nekoliko dana da nabavimo namirnice, no s vodom je išlo puno teže jer je malo cisterni koje ju prodaju. No ipak smo je uspjeli kupiti. Bojali smo se da nam lopovi ne provale u kuću i sve to odnesu, no hvala Bogu, sve smo našli na svome mjestu. Tom dijelu grada nitko ne prilazi zbog opasnosti. Kad su stanovnici dobili obavijest da je voda stigla, svi su bili ispred svojih kuća s kojekakvim bačvama, dopola polomljenim, zahrđalim. Čeznutljivo su pratili kako cisterna s vodom ide duž ulica, puneći posude. Volonteri ‘Zdenca’ u pratnji mještana posjetili su svaku kuću, dajući im vrećicu s hranom. U većini kuća živi po više obitelji. Naišli su na dvogodišnjeg Marija s velikom hernijom na pupku, u kritičnom stupnju pothranjenosti. Tamo je jako puno djece. Ljudi nam govore da su prije dobivali vodu svaki tjedan po nekoliko sati, a u zadnje se vrijeme voda dijeli jednom mjesečno po nekoliko sati. Sve su trgovine opljačkane, sve je pokradeno.« Napisala je to redovnica u svojem e-mailu udruzi »Zdenac«, pozivajući »narod srca« da i dalje pomaže kako bi se osigurala hrana, voda i lijekovi toj i još stotinama djece, dok traje humanitarna kriza u Venezueli. Udruga »Zdenac« prije pet godina započela je svoju misiju na Margariti, gdje živi oko 500 tisuća stanovnika, a skrbi se za 300-tinjak djece, osoba treće dobi, bolesnika i obitelji u velikoj potrebi u pet općina.
»Najveći je izazov ribarski gradić Punta de Piedra, gdje ljudi masovno obolijevaju od zaraznih bolest – velik broj stanovnika boluje od tuberkuloze zbog loše prehrane i nehigijenskih uvjeta, a djeca su izložena opasnostima dječje prostitucije. Visok je postotak spolnih bolesti kod djece i mladih, kao i maloljetničkih trudnoća. Pokrenut je program ‘Spasimo djecu’ kako bi se zbrinulo 45 djece, od dojenačke dobi do sedme godine, koja su bila u kritičnom stanju pothranjenosti, kojima se uz molitve, ulijevanje samopouzdanja i topli pristup nastoji osigurati sve što je potrebno. No, aktualna kriza otežava im svakodnevicu.«
Autorica opisuje da s. Ljilja s volonterima boravi u jednoj manjoj dvorani bez zahoda, vode i kuhinje. U grupici volontera posebno se ističe svojom velikodušnošću i radošću Verica Mimica koja 25 godina živi na Margariti, a za tjedan dana pridružit će im se i Splićanka Nives Muše, vjeroučiteljica i misionarka »Zdenca«. »Nosim im lijekove i odjeću, a ostajem mjesec dana. Njihove potrebe tamo zaista su velike. Tamošnjoj krizi ne vidi se kraja«, kazala je Nives Muše prije putovanja na Margaritu.
Dijana Jurasić piše u Večernjem listu da Europska unija, u kojoj je većina članica, osobito slabije razvijenosti, suočena sa starenjem stanovništva, sve manjim brojem rođene djece, što će u skoroj budućnosti izazvati ekonomske potrese i neodrživost socijalne države, pokušava tomu doskočiti olakšavanjem položaja zaposlenih roditelja. Europski parlament usvojio je, naime, Direktivu o ravnoteži poslovnoga i privatnoga života prema kojoj članice EU-a trebaju omogućiti roditeljima fleksibilno radno vrijeme, uključujući i rad od kuće, a otčevima minimalni plaćeni dopust od deset dana nakon rođenja djeteta i neprenosivi roditeljski dopust od najmanje dva mjeseca te pet dana godišnjega dopusta za skrb o članovima obitelji… Donošenje direktive obrazloženo je poticanjem većega zapošljavanja žena i jačanjem uloge otca u obitelji, što ne isključuje majke. No jasno je da se želi olakšati položaj roditelja na tržištu rada da bi se odlučili na više djece, jer u 21. stoljeću nije realno da roditelji mogu raditi osam ili deset sati dnevno i imati više djece. Malo koja prosječna obitelj, osobito u Hrvatskoj, zbog troškova života može si priuštiti da radi samo jedan od roditelja, a s druge strane i državama nije u interesu da oba roditelja ne rade, osobito u situaciji nestašice radnika.
Autorica tumači da za razliku od Hrvatske niz zemalja koje vode brigu o svojoj budućnosti poput Francuske, Švedske i Britanije odavno su uvele skraćeno i fleksibilno radno vrijeme za roditelje. Je li zamislivo da u Hrvatskoj u privatnom sektoru kao u Britaniji radnik kaže da će zbog djeteta ili djece raditi dva ili tri dana u tjednu i da može računati na izdašne porezne olakšice od države?
Kako piše Mirela Lilek, sve teže se dolazi do profesora fizike, matematike, kemije i informatike. »Polako nestaju nastavnici STEM područja. Odlaze u realni sektor, u kojem dobivaju dvostruko veće plaće. Kada raspišemo natječaj na određeno, bez obzira na koju duljinu, fizičara i matematičara de facto je nemoguće naći. U skoroj budućnosti ostat ćemo bez tog kadra. Moramo biti svjesni da dobrog školstva nema bez dobrih nastavnika«, prenosi Jutarnji list riječi Zlatka Stića, ravnatelja Prirodoslovne škole Vladimira Preloga. Riječ je o jednoj od najvećih škola u Zagrebu, koja od jeseni prelazi na rad u jednoj smjeni. Učenika ima, no sve teže dolaze do zamjene za profesore na bolovanju ili porodiljnom. Profesora fizike tražili su dva mjeseca. Pritom je, upozorava Stić, stvarno stanje vidljivo u školama izvan većih gradova, gdje se natječaji za profesore ponavljaju po šest, sedam puta, stoji u tekstu u kojem odzvanjaju ravnateljeve riječi: »Zadnji je trenutak da se napravi dobra mreža škola i da plaće učitelja ne idu gore sramotnih tri posto nego 20, sa svim odgovornostima koje slijede iza toga.« I Saša Kolombo, ravnatelj Osnovne škole Antuna Mihanovića Petropoljskoga u Drnišu, potvrdio je da se spomenute struke u Dalmatinskoj zagori traže baterijom. »Fizika, matematika, kemija, biologija, informatika, sad je počelo i s hrvatskim jezikom, sve postaje upitno.«
