Koronavirus nije učinio da nestanu i drugi hrvatski izazovi, poput iseljavanja. Zato je dragocjen prilog Dijane Jurasić u Večernjem listu u kojem je protumačeno da je u bivšoj državi iseljavanje Hrvata započelo prvo »na crno« početkom šezdesetih, a od 1968. nakon sporazuma Jugoslavije i Njemačke počelo je organizirano iseljavanje i trajalo do 1973., a iz samostalne Hrvatske traje već 30 godina, i to najintenzivnije od ulaska zemlje u EU. Razgovarala je i s Ivanom Lajićem, umirovljenim znanstvenikom Instituta za migracije i narodnosti, koji se cijeli život bavio migracijama, te donosi njegovu ocjenu da je bilo više iseljenih iz Hrvatske nego Jugoslavije. »U bivšoj Jugoslaviji imali smo 15 godina slobodnih migracija koje su počele 70-ih godina, a do tada smo imali samo ilegalne odlaske, bježanje preko granice, dok u Hrvatskoj imamo 30 godina slobodne migracije.« Objasnio je da je danas u EU-u otvoreno tržište rada pa mladi odlaze i zbog ekonomskih razloga, ali i zbog traganja za znanjem, novim spoznajama. »Nekoć su ljudi odlazili u Njemačku i vratili bi se čim bi sagradili kuću, a danas odlaze studenti, odlaze mladi s fakultetom koji ovdje nisu mogli pronaći posao u struci, a dio mladih ide i zbog avanturističkih razloga pa su danas u Irskoj, a sutra u New Yorku. Senzacionalne uspjehe vani postižu samo najtalentiraniji, prije svega u znanosti, a ostali žive prosječno«, prenijela je Lajićeve riječi, koji je spomenuo i primjer Slovenaca koji »nemaju trajne migracije u inozemstvo nego privremene, pa oni koji su u pograničnim krajevima rade u Italiji i Austriji, a žive u Sloveniji«. Utješno je da Lajić vjeruje da će se kroz određeno razdoblje dio mladih početi vraćati u Hrvatsku, no predviđa i da će u Hrvatsku sve više dolaziti i stranci.
Jurasićkin sugovornik bio je i sociolog Ivan Balabanić koji je komentirao veliki val iseljavanja hrvatskih građana nakon 2013. »Istraživanja pokazuju da 60 % mladih odlazi zbog financijskih razloga, a drugi ključan razlog iseljavanja je neuređena država, nepotizam, korupcija, zbog kojih ljudi svoju budućnost vide vani. A za razliku od nekoć, tržište rada i granice su im potpuno otvoreni. Naravno, mladi imaju i želju za promjenom, ali to nije razlog koji preteže kod iseljavanja. Dok, primjerice, Njemačka ili Švicarska imaju puno elemenata kojima privlače ljude u svoju zemlju, mi te elemente privlačenja nemamo, nitko se ne gura da bi radio u Hrvatskoj, da bi u nju investirao, a i javna klima kojoj svjedočimo, da su se oni koji su otišli snašli, doprinosi iseljavanju«, citirala je Balabanića. Za mišljenje je tražila i demografa Stjepana Šterca. »Osim što su se ‘gastarbajteri’ iseljavali iz Jugoslavije zbog gospodarskih razloga, dio građana se iseljavao i zbog političkih jer nisu mogli prihvatiti bivšu državu. Nažalost, iz Hrvatske se iselilo više ljudi nego iz Jugoslavije prvenstveno zbog neuređenog društva koje je posljedica lošeg upravljanja ovom zemljom, a naravno da je iseljavanju pridonijelo to što smo već imali tradiciju iseljavanja, osobito u Njemačku, u kojoj su ostale brojne hrvatske obitelji i u kojoj su se mnogi naši građani etablirali.«
Ne jenjava ni tema predsjedničkih izbora u SAD-u. Jutarnji list o tome je razgovarao s bivšom hrvatskom predsjednicom Kolindom Grabar-Kitarović. Ona je rekla sljedeće: »Hrvatska neće biti visoko na listi prioriteta nove američke administracije. Nismo velika država, a srećom nismo ni država-problem. Odnosi sa SAD-om dobri su i čvrsti. Kako bismo napravili daljnje iskorake, sami moramo nametati inicijative na agendu bilateralnih odnosa i biti proaktivni, a ne reaktivni. U tom kontekstu, Hrvatska i novoj administraciji, odnosno starim prijateljima, treba jasno artikulirati ne samo svoja stajališta, već i rješenja. Nemojmo zaboraviti na važnost razdoblja tranzicije administracija – s novom administracijom treba početi surađivati sada i odmah.«
Osvrnula se i na ulogu američkoga predsjednika Trumpa: »Trumpu se mora priznati kako je, iako nas nije dobro poznavao, Hrvatskoj uvijek bio sklon. Uostalom, tijekom njegova mandata uspjeli smo privesti prema kraju i dva ključna procesa: ulazak u program izuzeća od američkih viza te početak sklapanja iznimno važnog Sporazuma o izbjegavanju dvostrukog oporezivanja, bez kojega ne možemo govoriti o ozbiljnim američkim ulaganjima u Hrvatskoj, što je iznimno važno i za gospodarske odnose i naše iseljeništvo.
Za Hrvatsku i mene osobno posebno je bila važna njegova potpora Inicijativi triju mora, a u konačnici i obećana sredstva u visini od milijardu američkih dolara. Treba napomenuti kako ova Inicijativa, koja predstavlja samosvjestan hrvatski vanjskopolitički iskorak i kojom smo ojačali hrvatski položaj u Europi te stvorili platformu za suradnju 12 država članica EU, uživa ne samo podršku EU, već i potporu obje velike američke stranke i utjecajnih američkih krugova.
Sigurnost Europe, posebice energetska, te jačanje istočnog dijela EU, politika je koju dijele sve američke administracije. Stoga očekujem vjetar u leđa za Inicijativu i od Bidenove administracije. Hrvatska mora iskoristiti svoj geopolitički položaj, a u ovom trenutku, uz potporu procesima rješavanja otvorenih pitanja u našem susjedstvu, osobito u Bosni i Hercegovini, to najbolje možemo kroz prometnu, digitalnu i energetsku infrastrukturu.«
Tragajući za odgovorom na pitanje kako ostati normalan u doba pandemije Dijana Jurasić sugovornika je našla u splitskom psihijatru Ivanu Urliću. Odgovorio je na pitanje kako se suprotstaviti negativnom utjecaju koji na društvo ima pandemija. »Trebamo biti pametni i mudri, a biti mudar teže je nego biti pametan. Ova pandemija je razotkrila da proživljavamo krizu poštovanja kao vrijednosti, ne poštujemo ni sebe ni drugoga. Moramo znati da svaka osoba, bila ona novorođenče ili osoba koja se približila stotoj, zaslužuje naše poštovanje i da joj uljepšamo i olakšamo život. Ako nećemo vjerovati u moralne vrijednosti, što će nam kafići, restorani u kojima se družimo, kina i kazališta!? Najbolje je da onda odemo u šumu i džunglu«, Urlićeve su riječi.
»Važni su sada naši interesi i hobiji, opazio sam da su polja puno obrađenija nego prije, ljudi su osjetili potrebu da se prizemlje, budu u doticaju i razgovoru sa zemljom koja im daje plodove, neovisno o tome uzgajaju li cvijeće ili hranu. Ako sada nije pametno previše se družiti u zatvorenom prostoru, ako ne možemo pozivati ljude u goste, okrenimo se prirodi koja osvježava duh i tijelo, šetnji, trčanju, planinarenju. Svaki kraj ima svoje šetnice, nadohvat ruke su nam more i jezera uz koje se možemo rekreirati a da nikog ne ugrožavamo. Ako smo uskraćeni za kina i kazališta, postoje knjižnice, a knjige su naš vjerni prijatelj kojim se obogaćujemo. Religiozni ljudi svoje misli mogu oplemenjivati u razgovoru s Bogom. Eto, nismo sasvim osiromašeni, udar virusa zahtijeva da se okrenemo načinu života koji smo dosad zanemarili. Čovjek ne može bez kretanja, no današnji čovjek luta jer je kretanje postalo sebi samom svrha pa većina ljudi ide do parkinga gdje im je auto. Kuće i stanovi postali su spavaonice, nisu više topla ognjišta jer vatra i toplina sada isijava iz TV-a, a ljudi žive zajedno, ali otuđeni jedni od drugih. Zamislimo se nad time i kako vratiti toplinu u svoje domove, humor i vedrinu, inače smo u opasnosti da rastu svađe i agresivnost«, prenijela je novinarka Jurasić psihijatrove riječi.
