Tjedan solidarnosti i zajedništva s Crkvom i ljudima u Bosni i Hercegovini dobar je povod za sagledavanje političke situacije Hrvata u BiH koji u golemoj većini čine tamošnju Crkvu. Hrvati su uz Bošnjake i Srbe jedan od triju konstitutivnih naroda u BiH. Hrvati su brojčano najmanji od triju konstitutivnih naroda i gotovo u cijelosti žive u Federaciji BiH kao jednom od dvaju političkih entiteta u BiH. Iz drugoga entiteta, Republike Srpske (RS), Hrvati su masovno potjerani i velika se većina nikada nije vratila na rodna ognjišta. Malobrojni Hrvati koji žive u RS-u uglavnom se oslanjaju na Katoličku Crkvu i njezine institucije.
Kao politički suverenu narodu Hrvatima je ustavno zajamčena podjela vlasti s Bošnjacima i Srbima na ravnopravnoj osnovi. Politička ravnopravnost Hrvatima u BiH zajamčena je i na razini entitetâ i na razini države. No politička ravnopravnost Hrvata pod stalnim je i snažnim pritiskom bošnjačke politike i izvanjskoga intervencionizma. Bošnjaci kao najbrojnija nacionalna zajednica u BiH također uglavnom žive u Federaciji BiH jer su iz RS-a bili prisiljeni izbjeći.
Bošnjačka je politika 1995. pristala na daytonsko političko uređenje koje je Hrvatima i Srbima zajamčilo političku ravnopravnost s brojnijim Bošnjacima. Unatoč tomu pristanku, bošnjačka politika nikada se nije odrekla ideje o BiH kao unitarnoj državi većinskoga bošnjačkoga naroda u kojoj bi Hrvati i Srbi bili lišeni kolektivnih nacionalnih prava. Ta je ideja pojačana i narativom o neprekinutu stradanju Bošnjaka od Srba i Hrvata.
Međunarodni akteri imali su ključnu ulogu u potpisivanju Daytonskoga mirovnoga sporazuma 1995. koji je uspostavio mir, državnost i demokraciju u BiH. U sklopu mirovnoga sporazuma dogovoren je i spomenuti politički sustav podjele vlasti između triju konstitutivnih naroda, primjeren duboko podijeljenim i postkonfliktnim društvima. No u BiH nije nikad dobio priliku u potpunosti zaživjeti. Razlog je što su međunarodni akteri (u prvom redu američka politika) odlučili da BiH treba što žurnije prijeći na većinski oblik demokracije u kojem vlada brojčana većina uz zaštitu temeljnih građanskih prava. Taj institucionalni odabir bio je isključivo u interesu bošnjačke politike pa se nije mogao uspostaviti konsenzusom unutarnjih aktera, nego izvanjskim nametanjem. Tu se uključuje institucija visokoga predstavnika međunarodne zajednice koja 1997. postaje središte političke moći u BiH.
Međunarodni akteri, u prvom redu visoki predstavnik, od 2000. počinju snažno intervenirati u političko uređenje BiH nastojeći tu zemlju postupno transformirati u većinsku demokraciju. Kao što ističe politologinja Mirjana Kasapović, radilo se o skupu naglih, nepromišljenih i invazivnih intervencija međunarodnih aktera. Intervencije međunarodnih aktera bile su pristrane u korist bošnjačkih interesa, što je stvaralo nezadovoljstvo i otpor među hrvatskim i srpskim političkim predstavnicima. Kako bi slomili otpor hrvatske zajednice u BiH, međunarodni su akteri odlučili zamijeniti legitimne političke predstavnike Hrvata političarima iz navodno višeetničkih i »građanskih« stranaka.
Oslanjajući se na svekoliku potporu međunarodnih aktera, SDP BiH na izborima 2006. odlučio je iskoristiti brojčanu nadmoć Bošnjaka i izabrati bošnjačkoga političara Željka Komšića za hrvatskoga člana državnoga Predsjedništva. Komšić je u međuvremenu još tri puta izabran na spomenutu dužnost vodeći politiku sukobljavanja s Hrvatima u BiH i Republikom Hrvatskom. Četverostruko biranje Komšića uvelike je unazadilo ionako krhke odnose između Bošnjaka i Hrvata u BiH. Bošnjaci su također postali svojevrsni taoci Komšićeve politike jer im je nametnuto da biranjem Komšića čuvaju i brane BiH od legitimnih hrvatskih političkih predstavnika koji navodno žele uništiti tu državu.
Intervencionizam i pristranost međunarodnih aktera ohrabrili su bošnjačke političare da pokušaju ovladati i Domom naroda Federacije BiH kao predstavničkim tijelom konstitutivnih naroda. Cilj je bio eliminiranje izabranih hrvatskih političkih predstavnika iz vlasti Federacije BiH. Način izbora izaslanika u Dom naroda Federacije BiH postao je glavni predmet sporenja između bošnjačkih i hrvatskih političara.
Hrvatski su političari upozoravali da se Dom naroda protivno Ustavu pretvorio iz predstavničkoga tijela konstitutivnih naroda u predstavničko tijelo kantonâ, što je 2016. potvrdio i Ustavni sud BiH.
No bošnjački su političari ustrajno odbijali izvršiti ustavne promjene kojima bi se onemogućila zloporaba biranja izaslanika iz kantonâ u Dom naroda Federacije BiH. Hrvatima je naposljetku preostalo da se političkim homogeniziranjem na izborima obrane od bošnjačkoga ovladavanja Federacijom BiH. Netom nakon izbora 2022. novi je visoki predstavnik prvi put intervenirao u političko uređenje kako bi zaštitio mehanizme podjele vlasti. Njegove intervencije otežale su bošnjačko ovladavanje Domom naroda i zaštitile temeljno političko pravo Hrvata na biranje vlastitih političkih predstavnika. Zanimljivo je da su te intervencije bile na tragu izvornih daytonskih mehanizama podjele vlasti, što pokazuje da su međunarodni akteri donekle shvatili nepromišljenost ranijih intervencija.
Hrvati iz Federacije BiH danas sudjeluju u vlasti na entitetskoj i državnoj razini (osim u Predsjedništvu BiH). Imaju i svoje općine, gradove, županije te obrazovne, zdravstvene i kulturne institucije te društvena udruženja, koje podupire Republika Hrvatska. Osim pritiska bošnjačke majorizacije, muče ih i problemi klijentelizma i stranačkoga zarobljavanja javnih institucija zbog političkoga monopola HDZ-a BiH. Hrvati u Federaciji BiH ipak su u neusporedivo boljem položaju u odnosu na malobrojne i marginalizirane Hrvate u RS-u. Kao Hrvati i katolici dužni smo posebno se brinuti o njima te podupirati tamošnju Crkvu koja jedina dijeli tešku sudbinu preostalih Hrvata u RS-u.
