Velika prisutnost psovke u hrvatskoj stvarnosti – u svakodnevnim razgovorima, a sve više i u medijima i književnosti – znak je tendencije poimanja psovke kao normalnoga načina izražavanja. Psovka ipak nije jednako prisutna u svim jezicima i kulturama – u japanskom jeziku, primjerice, nema spolno konotiranih psovki kakve su prisutne u europskim jezicima. O tome što je psovka, kakav joj je cilj i učinak govori i podrijetlo riječi: »psovka« dolazi od praslavenskoga glagola »pásovati«, što znači »govoriti komu kao psu«. Izvorno psovke su bile tabuizirane riječi koje se nisu često izgovarale, a smatrale su se i znakom neobrazovanosti te pripadnosti nižemu staležu. Postupno psovka se proširila na sve društvene skupine i sva područja komunikacije.
Žalosna prisutnost bogopsovke u hrvatskom verbalnom prostoru nije samo znak prijezira prema Bogu, nego i nedostatka kulture riječi i općega unutarnjega siromaštva. Pritom se previđa da je psovka stilski obilježen govor, koji namjerno prelazi granice uobičajenoga i prihvatljivoga, u situacijama kada je čovjek razdražen, napet, ljutit ili u povišenu raspoloženju. Hrvatska stvarnost pokazuje da se psuje gotovo svagdje i stalno, pa i kada ljudi uopće nisu razdraženi. U korizmenom ozračju čišćenja duha pokazuje se potreba za osvještavanjem snage riječi, važnosti kulture ophođenja i govora koji osnažuje, a ne vrijeđa i ne umanjuje. Nikolina Essert, psihologinja i psihoterapeutkinja, Nikola Bolšec, književnik i gimnazijski nastavnik etike i filozofije u XI. gimnaziji u Zagrebu, i dominikanac p. Mislav Peček spremno su se odazvali na poziv da iz svojega iskustva i znanja prokomentiraju prisutnost psovke u govoru.
Zašto ljudi psuju
Na pitanje odakle uopće želja za psovanjem književnik Bolšec odgovara da je psovka »reakcija na nešto neugodno, najčešće ljutnja, što je lako izraziti ‘ispuštanjem pare’ odnosno ‘riganjem vatre’«. »Problem je kad ljutnja prijeđe u mržnju, pa time psovke ili ‘lajanje’ (‘puštanje pare’) postanu kletva (‘riganje vatre’).« Psihologinja Essert, na temelju iskustva rada s ljudima, smatra da ljudi najčešće psuju jer im je to svojevrstan »ispušni ventil«. »Kada stvari ne idu kako su ljudi mislili da trebaju ići, koriste se psovkama kako bi naglasili muku u kojoj se nalaze. Na taj način izražavaju ljutnju, strah ili čak nelagodu u nekim socijalnim situacijama, a često čak i sreću. Također, ako žele privući nečiju pozornost ili naglasiti ozbiljnost situacije, često psuju. Primjerice, adolescenti psuju jer žele srušiti autoritet i pokazati svoj bunt«, rekla je psihologinja Essert.
Dominacija psovke
Sugovornici su prokomentirali i rastući trend normalizacije psovke, koji je dio općenite krize pristojnosti, koja je pak odraz krize vrijednosti i javnoga morala, kao i postavljanja bunta na visoko mjesto ljestvice vrjednota. Pogleda li se u umjetnost i medije, stječe se dojam da se psovanju pribjegava kada se nema što drugo ili što bolje reći.
»Normalno je nešto što postane normom. U tom je smislu psovanje normalno jer je čovjekovo prirodno stanje – grješno. Ono što nije dobro u cijeloj priči jest to što, kada se psovka normira kao svojevrsno blagoglagoljenje, u biti je riječ o nedostatku, lišenosti, pa čak i sljepoći – za ono nešto više, dublje. Ipak ne bih puritanski sudio ljude koji psuju iz jednostavnoga razloga što oni ne znaju bolje. Općenito, osiromašenje jezika nastaje iz nedostatka, nazvao bih to tako, viših, plemenitijih životnih i duhovnih iskustava – onoga transcendentalnoga – dobroga, istinitoga, lijepoga – te iz nemogućnosti nošenja s lošim situacijama i iskustvima te njihova nadilaženja. No kada se jednom ono doživi i nauči se nadići, odvažan sam reći da psovka sama iščezava. A odgovornost za to nosi svatko od nas«, rekao je Bolšec.
Psihologinja Essert priznaje da se i sama ponekad iznenadi prisutnošću psovki i u privatnom i u javnom prostoru. »Psovke su popularizirane u društvu preko filmova i serija, pogotovo preko glazbe, a i u književnim se djelima sve češće susreću psovke. Kada sve to uzmemo u obzir, možemo reći da je prisutna normalizacija psovki i one postaju dio svakidašnjice, više ne kao oblik uvrjede, nego kao način pojačavanja izraza ili svojevrstan prečac kada se neki događaj ili postupak želi izrazito naglasiti. Ponekad mi se čini da, kada nam ponestane načina kojim želimo izazvati šok, na području kulture počinjemo se koristiti psovkama jer one ipak simboliziraju nešto zabranjeno, nepoželjno, kako bismo privukli pozornost. Vječno prisutnim buntom i pobunom sada se ne koriste samo adolescenti, nego kao da se cijelo društvo buni protiv nečega. Tu dolazimo do apsurda jer ne može se cijelo društvo buniti, nego to postaje srednjostrujaški izraz koji pomalo gubi svoju prvobitnu svrhu. Osim toga, osobu koja psuje više nitko i ne opominje i nema posljedice psovanja. Psovanje je danas ‘moda’ i označava pripadnost i povezivanje u grupi. Mislim da nije dobro što su psovke ušle u svakodnevni govor«, prokomentirala je psihologinja Essert.
Psovka u književnosti i medijima
Nije tajna da je prisutnost psovke u suvremenim književnim djelima redovita pojava. To se opravdava realizmom i kritikom društva, pri čemu izostaje odgovor na pitanje kako kritizirati društvo ako se prikazuju isključivo njegove negativnosti i kako umjetničkom katarzom promijeniti čovjeka ako mu se prikazuje isključivo banalna svakidašnjica. S time je povezana pojava i sve češćega odabira vulgarnih tekstova za pojedinačni i grupni scenski izraz na učeničkoj smotri LiDraNo – Smotri literarnoga, dramskoga i novinarskoga stvaralaštva učenika osnovnih i srednjih škola iz cijele Hrvatske.
»Psovke i kletve uvijek se nalazile u književnim i drugim umjetničkim djelima, premda ne eksplicitno kao danas. Rekao bih da je na djelu teorija realizma, da se stvarnost treba prikazivati kakva jest. Međutim, time se stvarnost ne prikazuje kakva jest. Povezujem to s rečenim – likovi (pa i umjetnici preko njih) kao da ne znaju za bolje od psovanja. Možda da svi zajedno manje laju, a više pjevaju«, prokomentirao je Bolšec suvremenu književnost i LiDraNo. Na pitanje gube li mladi bonton i je li im pristojnost sve manje poznat pojam, kao gimnazijski nastavnik smatra da to varira od osobe do osobe. »Kako kod koga. To najčešće, iskustvo mi govori, ovisi o odgoju, iz koje obitelji učenici dolaze, ali i znaju li bolje – imaju li neko više iskustvo i kako se nose s teškim, neugodnim situacijama«, rekao je Bolšec.
Spolnost u psovkama
U europskim su jezicima najčešći inventar psovki vulgarni izrazi za spolne organe i spolne odnose. Zašto je to tako, otkriva psihologija. »Svaki čovjek ima spolne organe koji su univerzalni i psovke koje su povezane sa seksualnim činom ili spolnim organima svima su poznate; time lakše i brže proizvode jake emocije. Neke teorije kažu da su takve psovke vezane uz moć i dominaciju, čime se takvim psovkama pojedinci koriste za izražavanje nadmoći i izražavanje ponižavanja. One su također vrlo šokantne i provokativne i često ljudi ostaju bez riječi kada ih čuju; osjete sram i neugodu, što je popraćeno dodatnim efektom šoka. Mogli bismo reći da su uspjele u svojoj namjeni«, rekla je psihologinja Essert.
»Đavao je Božji majmun«
Blasfemija ili svetogrđe prisutno je u bogohulnim psovkama koje su, nažalost, česte. »Psovanje Boga, Gospe i svetih osoba izaziva u ljudi snažne emocije. Kada je osoba jako frustrirana, ima potrebu naglasiti svoje stanje i često poseže za najjačim i najšokantnijim izrazima. Budući da su Bog, Gospa i svetci duboko poštovani, nedodirljivi, kada se izgovaraju njihova imena, dodatno se pojačava intenzitet izraza. Mislim da je to povezno i sa ‘skidanjem’ autoriteta i pokazivanjem da ‘i ja imam neku moć’. Kada napadamo autoritete, u ovom slučaju najuzvišenije autoritete, kao da pokazujemo da nam nitko ništa ne može, da smo izrazito moćni. To proizlazi iz svojevrsne potrebe da se naglasi snažan stav. Velik broj psovača takvim se psovkama koristi automatizirano, bez namjere bogohuljenja, po navici«, rekla je psihologinja Essert. »Đavao je Božji majmun«, rekao je Bolšec kao komentar na činjenicu da se u većinskom katoličkom narodu kakav je hrvatski nerijetko čuje bogopsovka.
Vrsta mržnje prema Bogu i njegovim svetinjama
p. Mislav Peček, OP
