Da je Alojzije Stepinac svehrvatski blaženik teško se može osporiti. Tomu su najzorniji svjedoci brojne župe od istoka do juga Hrvatske u kojima je on prisutan na višestrukim razinama – kao patron ili suzaštitnik župe, po molitvenim zajednicama koje se okupljaju pod njegovim imenom, a ponajviše i po tolikim svjedočanstvima o blaženikovu zagovoru u životima »običnih« vjernika. O Stepinčevoj svehrvatskoj ulozi i širini njegova kulta govore i brojna umjetnička ostvarenja diljem Lijepe Naše.
Među svjedoke svehrvatske Stepinčeve uloge mogla bi se ubrojiti i nova knjiga njegova postulatora mons. dr. Jurja Batelje »Blaženi Alojzije Stepinac i Splitsko-makarska (nad)biskupija«, koja je predstavljena u utorak 24. rujna u velikoj dvorani Nadbiskupijskoga sjemeništa u Splitu. Kroz prizmu Stepinčevih veza s hrvatskim crkvenim jugom, osobito njegove bliske odnose i intenzivnu suradnju sa splitskim i makarskim biskupom Klementom Bonefačićem, knjiga donosi dosad manje poznate detalje o svojevrsnom Stepinčevu dalekovidnom projektu duhovne integracije hrvatskih prostora u monarhijskoj Jugoslaviji.
Početak službe u razdoblju dramatičnih zbivanja
Prve godine Stepinčeve natpastirske službe, najprije od 1934. kao nadbiskupa koadjutora, a onda od 1937. i kao zagrebačkoga nadbiskupa, prožela su dramatična zbivanja na društvenom i političkom planu. Premda je i u redovima Katoličke Crkve prijelomne 1918. godine snažan bio još uvijek »krik« strossmayerovskoga jugoslavenstva, nakon desetljeća i pol sustavne represije prema hrvatskomu narodu i, općenito, shvaćanja srbijanske dinastijske i političke vrhuške da je jugoslavenska država samo drugo ime za veliku Srbiju, svake su iluzije o Jugoslaviji morale nestati.
Do sredine tridesetih oformila su se i, ugrubo, tri smjera u hrvatskom protivljenju Beogradu. Najradikalniji je bio ustaški pokret, koji nije prezao ni od terorističkih i revolucionarnih metoda ne bi li Hrvatsku izdvojio iz Jugoslavije. Drugi, politički miroljubiv pristup, predvodila je Hrvatska seljačka stranka i Vladko Maček, koji je, nastavljajući stopama Stjepana Radića, odlučio djelovati u kontekstu jugoslavenskoga političkoga okvira i uspio »isposlovati« Banovinu Hrvatsku. I, napose, treći vid otpora beogradskomu političkomu zlosilju (koje je počesto bilo »upareno« i s blagoslovom Srpske pravoslavne Crkve) događao se u sklopu Katoličke Crkve i o njemu kroz prizmu angažmana zagrebačkoga nadbiskupa Alojzija Stepinca izvan granica Zagrebačke nadbiskupije govori i nova knjiga mons. dr. Batelje.
Proročanski pogled u budućnost mladoga Stepinca
Proročansko je bilo stajalište mladoga zagrebačkoga nadbiskupa da se baš nikakav preporod bilo kojega naroda ne može dogoditi ako takva obnova nije na duhovnim temeljima. Otuda je, primjerice, došao i Stepinčev angažman oko osnivanja novih župa na području Zagreba. A posebno se taj Stepinčev proročanski pogled u budućnost ogleda i u njegovu angažmanu oko euharistijske evangelizacije hrvatskoga naroda između dvaju svjetskih ratova. Naime, u svojoj je dijecezi nadbiskup Stepinac predvodio sedamnaest velikih euharistijskih kongresa. Sudjelovao je i na međunarodnim euharistijskim kongresima u Budimpešti i Ljubljani. Izvan granica povjerene mu Zagrebačke nadbiskupije putovao je u prigodi euharistijskih kongresa u Cetingrad (1939.) i u Stari Grad na Hvaru (1940.).
Pišući o Stepinčevim tragovima na jugu, mons. dr. Batelja u knjizi »Blaženi Alojzije Stepinac i Splitsko-makarska (nad)biskupija« pojašnjava i da je blaženik veoma cijenio ulogu biskupa Bonefačića kao splitskoga pastira i nasljednika sv. Dujma. Stoga je i Stepinac na svojem biskupskom posvećenju 1934. godine izabrao da jedan od konsakratora bude upravo Bonefačić. Imajući već tada svijest o potrebi duhovne integracije hrvatskih prostora, Stepinac je kao drugoga konsekratora izabrao vrhbosanskoga nadbiskupa Ivana Šarića. Treći je, dakako, konsekrator bio Stepinčev mentor, nadbiskup Antun Bauer. Na taj je način, pojasnio je kasnije sam Stepinac, što citira i mons. dr. Batelja, »simbolički zastupan cijeli hrvatski narod« i u tom je činu cijeli hrvatski narod bio simbolički okupljen i barem neku utjehu našao u tim crnim danima.
Pouke odgođene i uskrsnule Stepinčeve Svete godine
Središnju ulogu u nastojanjima da se hrvatski prostori koji su ušli u monarhijsku Jugoslaviju integriraju najprije na snažnim duhovnim osnovama imala je Stepinčeva zamisao o proslavi Svete godine 1941., kao proslavu trinaestostoljetnih spona Hrvata i Svete Stolice, računajući od prvoga dokumentiranoga takvoga dodira, a to je bila misija opata Martina na istočnoj jadranskoj obali 641. godine. Proslava je trebala trajati od Petrova 29. lipnja 1940. do Petrova 1941. godine. Premda je ona i otvorena u župi sv. Petra u Zagrebu, njezino je dovršenje omeo početak ratnih zbivanja na hrvatskim prostorima u proljeće 1941. godine.
Stepinčeva je Sveta godina bila lišena koketiranja s politikom i bilo kakvoga strančarenja (što je ponovno u oštroj suprotnosti s djelovanjem Srpske pravoslavne Crkve, tradicionalno oslonjene o političke i državne strukutre). O čistoći Stepinčeve jubilejske proslave najbolje govori i manifest hrvatskih biskupa od 6. ožujka 1941., koji citira i mons. dr. Batelja: »U vrijeme, kad je čitav svijet zahvatio plamen strahovitog rata, upravo ima smisla više nego ikada prije, slavni Hrvatski Narode, da pred čitavim svijetom manifestiramo svoju volju za mirnim životom u lijepoj našoj domovini.«
No Stepinčeva je jubilejska Sveta godina svoj »Uskrs« doživjela u vremenu kada je lađom Crkve zagrebačke i Crkve u Hrvata kormilario istinski Stepinčev duhovni sin, kardinal Franjo Kuharić. Bio je to ciklus jubilejskih veleslavlja »Trinaest stoljeća kršćanstva u Hrvata«, koji je započeo upravo na mjestu praiskona hrvatskoga kršćanstva u Solinu u bijeniju 1975. i 1976. godine, nastavio se u Biskupiji kod Knina 1978. i u Ninu 1979. te kulminirao velebnim Nacionalnim euharistijskim kongresom na Mariji Bistrici 1984. godine.
»Dragi moj ispaćeni narode, ne kloni duhom!«
A baš kao na dan Stepinčeva biskupskoga posvećenja, Zagreb, Split i Sarajevo – kao tri zaglavna kamena hrvatskoga nacionalnoga i duhovnoga korpusa u jugoslavenskoj državi – povezala su se na važnoj proslavi u Biskupiji kod Knina 1938. godine, u prigodi blagoslova spomencrkve kralja Zvonimira. Crkvicu su svojim djelima oplemenili Ivan Meštrović i Jozo Kljaković, a dogovoreno je i da se u novu crkvu ugrade tri zvona – jedno i najveće iz Zagrebačke nadbiskupije, srednje iz Vrhbosanske nadbiskupije i treće iz ondašnje Splitske biskupije, što je bila gesta koja »simbolizira jedinstvo hrvatskih krajeva«.
Propovijed koju je rujanskoga dana 1938. u Biskupiji izrekao Stepinac mogla bi uvelike biti ponovljena i danas: »Svi sa zebnjom u srcu očekuju čas kad će planuti pokolj, kakvog svijet još nije vidio. Narodi su naoružani do zubi. Za male narode nema više pravice na zemlji. Oni su postali igračka kojom se igraju veliki i moćni.« Ali nadbiskup Stepinac je potaknuo: »Ako nema pravde na zemlji, mi vjerujemo da je imade na nebu i da će konačno pobjediti vječna pravda. Zato, dragi moj ispaćeni narode, ne kloni duhom!«
Prilika za odgovor na pitanje: »Crkvo u Hrvata, što kažeš o sebi?«
Same po sebi obljetnice spona Hrvata i Svete Stolice – napominje u svojoj novoj knjizi mons. dr. Batelja u kontekstu 1100. obljetnice hrvatskoga kraljevstva i Svete godine 2025. te 1100. obljetnice nacionalnih splitskih crkvenih sabora u vrijeme hrvatskoga kralja Tomislava (925.; 928.) – ni u kojem pogledu nisu beznačajne i mrtve. »One podsjećaju na važnost povezanosti Petrovih nasljednika u Rimu s hrvatskm kraljevima i uspostavu ‘unutarnje crkvene strukture na području tadašnje hrvatske države’«, navodi mons. dr. Batelja i pojašnjava: »Te obljetnice dragocjena su prilika da Katolička Crkva u hrvatskom narodu promisli o samoj sebi, povijesnom hodu i zakoračaju u budućnost. To je blagoslovljeni trenutak za upit i odgovor na nj: Crkvo u Hrvata, što kažeš o sebi? To je i povlašteni trenutak za prisjećanje na buđenje i dozrijevanje vjerničke zrelosti i buđenja nacionalne svijesti hrvatskoga naroda nakon izručivanja vlastite sudbine u ruke srpskih porobljivača 1918. godine.«
Poruka krune Majke Božje Bistričke
