Jedno od temeljnih pitanja na planu života u vjeri zasigurno je i pitanje o načinima preobrazbe životom u vjeri. Mnogi su koji govore o vjeri kao sredstvu promjene pojedinca, no nerijetko izostaju konkretni načini dolaska do istinske preobrazbe bića po vjeri. I tako jedni bivaju zadovoljni ostankom u uravnilovki vlastitoga vjerničkoga života, a drugi istu vjeru više ne vide smislenom jer su tragali za određenim efektima, odnosno preobrazbom koju nisu postigli. Stoga, ne bez razloga, druge korizmene nedjelje sva biblijska čitanja na misnim slavljima govore o preobrazbi životom u vjeri.
Drugim riječima, liturgijska nam čitanja prikazuju kako se dolazi do tako željene preobrazbe života koju nudi Crkva. Dobro je stoga zastati nad svakim čitanjem te iznijeti na vidjelo njihove središnje misli koje čovjeka mogu preobraziti.
Zašto je Abraham spreman ubiti sina?
Prvo čitanje iz Knjige Postanka čuveni je tekst o Abrahamovu žrtvovanju vlastitoga sina Izaka na brdu Moriji. I židovstvo i kršćanstvo u tome tekstu vide mnoštvo silnica za izgradnju vjernika. Taj tekst prije svega upućuje na smisao vjere te na načine komunikacije s Bogom. Vjera se u navedenom biblijskom tekstu prikazuje kao čin poslušnosti, odnosno čin iskaza povjerenja onomu tko je viši od čovjeka, a to je sam Bog. Abraham je uistinu spreman ubiti sina i on se to doista sprema učiniti.
Zašto? On zna da je isti sin plod vjere i pouzdanja u Božje obećanje. On kao da mu ustvari i ne pripada jer on je od samoga početka dar od Boga. No to samo dolijeva ulje na vatru tomu biblijskomu tekstu. Jer ako je to tako i znajući da je toga sina jedva dobio u starijoj životnoj dobi, ljudi bi očekivali da će se s istim Bogom nagoditi da ga pošto-poto spasi.
No toga kod Abrahama nema. On ne pokazuje ni trunke vezivanja za svoje, ono njemu vlastito. I stoga što tako postupa prikazuje što vjera istinski jest. Ona je uvijek svijest o tome da čovjek ustvari ništa nema i da sve što jest čin je darovanosti. U svijet čovjek ne poziva sam sebe niti s njega odlazi. Tko tako živi istinski se neprestano preobražava. Jer on ne živi za nešto što će možda jednoga dana doći, nego se trudi neprestano izgrađivati sebe u onom sada. Abrahamov sada Božji je poziv na žrtvu. I dok je spreman žrtvovati sina, on žrtvuje sebe i svoja uvjerenja. I tada događa se čudesni Božji čin prilaska Abrahamovu vjerničkomu biću. Bog ne samo da sprječava žrtvu, nego Abrahamu daruje i obilan blagoslov. No važno je bilo čuti Boga, a manje slušati sebe i buku svojih uvjerenja. Živjeti za Boga, a manje za ljudske obzire.
Bog svojega sina ne štedi
Pavao u kratkom tekstu iz poslanice Rimljanima na jednak način opisuje narav žrtve kao puta preobrazbe.
Ovaj put to je Kristova žrtva, a ujedno žrtva samoga Boga koji daruje Sina poradi preobrazbe svijeta. O kako je to veliko, a ljudima često neshvatljivo i neprihvatljivo. Ljudima koji će svoje sinove poštedjeti svake muke i truda jer ako su se trudili i mučili roditelji, to ne moraju činiti i sinovi. I tada je svijet koji ih okružuje često svjedokom brojnih tragedija, a ona prvotna je činjenica nerazvijanja potencijala koji imaju mladi ljudi. Potencijala koji zbog manjka žrtve i samoprijegora biva ugušen i nikada ostvaren. Bog svojega sina ne štedi, nego ga predaje u svijesti da će njegovo dragovoljno predanje biti garancija preobrazbe svijeta. I od te preobrazbe Crkva i danas živi.
Korizma za napuštanje okvira
Evanđelist Marko u svojem ulomku na neobičan način prikazuje ponovno način preobrazbe. Ovaj put temeljni je protagonist preobrazbe Krist koji na gori pred nekolicinom vjernih učenika prikazuje svoj lik u punom sjaju. Scena je prikazana na uobičajen način za apokaliptične tekstove. Svjetlost i bjelina haljina te strah učenika. Glas kao tumač događaja. Većina će se bibličara složiti da je smisao scene prikaz buduće Kristove slave u koju Krist ulazi svojom smrću i uskrsnućem.
To je i razlog Kristova naloga da o preobrazbi kojoj su svjedočili ne govore dok on od mrtvih ne ustane.
Međutim, važnije je reći što taj isti tekst govori prosječnomu vjerniku o načinu njegove osobne preobrazbe, odnosno o načinima kako do nje doći jer za time se cijeli život traga. Naime, sceni je prije svega cilj prikazati i potvrditi Krista kao Božjega ljubljenoga Sina te uputiti učenike na poslušnost Kristu jer na taj će način doći do smisla njegova poslanja na zemlji, svoga učeništva koje iz njega proizlazi te na kraju do osobne preobrazbe i naposljetku do punine života.
Stoga taj isti tekst vjerniku govori da se do promjene ili preobrazbe života dolazi osluškivanjem Kristove riječi te posluhom Božjemu glasu. On kroz glas savjesti duboko odjekuje u ljudskoj nutrini. Govori mu da dobro čini, a zlo izbjegava. Da osluškuje sebe i ljude oko sebe. Da vjeruje Kristu i izlazi iz uskih okvira svoje ograničenosti. Iz okvira koje je često sam sebi postavio. Možda je ova korizma prilika da isti okviri budu napušteni, a čovjek preobražen posluhom Kristu.
