Prema izjavama i potezima hrvatskih političara posljednjih tjedana nije teško zaključiti da se polako zahuktavaju pripreme za »superizbornu« 2024. godinu. Naime, u idućoj godini u Hrvatskoj slijede čak tri izborna ciklusa: izbori za Europski parlament u svibnju, parlamentarni izbori u srpnju te predsjednički izbori najesen. Na tragu priprema za »superizbornu« 2024. u hrvatskoj je javnosti temom postao i prijedlog novoga zakona o izbornim jedinicama koji je došao iz Vlade. Za Glas Koncila o mogućim poboljšanjima novih izbornih jedinica, ali i manjkavostima izbornoga procesa u Hrvatskoj, govori demograf s HKS-a izv. prof. dr. Tado Jurić.
Hrvatsko iskustvo pokazuje da se promjene u Zakonu o izbornim jedinicama u pravilu rabe kao politički instrument manipuliranja i favoriziranja određenih političkih stranaka. Izborni inženjering osobito se manifestirao u stalnim promjenama izbornoga sustava, uvođenjem posebne izborne jedinice za dijasporu 1995. godine, koja je nekoliko puta podvrgnuta izmjenama, te krojenjem izbornih jedinica za izbor zastupnika prema novomu razmjernomu sustavu iz 1999. godine. U početku je Hrvatska vrlo često i radikalno mijenjala izborni sustav za parlamentarne izbore. Ni jedna druga država nije tijekom jednoga desetljeća (1990. – 2000.) primjenjivala sustav apsolutne većine, sustav relativne većine i razmjerni izborni sustav za izbor zastupnika. Pritom su promjene izbornoga sustava prije svakih parlamentarnih izbora osmišljene kako bi pogodovale vladajućoj stranci.
Stoga je podizanje svijesti građana o važnosti tih promjena veoma važno jer se samo tako mogu prepoznati i poduzeti koraci kako bi se suprotstavilo takvim postupcima. Građani su temelj demokratskoga sustava i imaju pravo biti informirani o svim aspektima političkoga sustava, uključujući i izborne procese. Naime, promjene u Zakonu o izbornim jedinicama uvelike utječu na način na koji se biraju politički predstavnici, a izborne jedinice određuju kako će se glasovi građana pretočiti u zastupljenost u Saboru.
Time te promjene imaju izravan utjecaj na zastupljenost različitih političkih stranaka i interesnih skupina, kao i na ravnotežu moći unutar političkoga sustava.
U njemu se može uočiti nekoliko osnovnih disfunkcionalnosti, koje su se javljale i u prijašnjem sustavu. Prije svega većina građana uopće ne može ni dalje znati koji ih zastupnik u Saboru zapravo predstavlja, a to je srž predstavničke demokracije. Nadalje, dobiveni glasovi za stranačke liste preračunavaju se u mandate D’Hondtovom metodom, koja preferira veće stranke. Metoda pogoduje strankama s većim brojem glasova jer se mjesta dodjeljuju prema postupno opadajućim kvocijentima dobivenim podjelom broja glasova osvojenih od svake stranke. To znači da veće stranke imaju veću vjerojatnost da će dobiti više mjesta od manjih stranaka s manjim brojem glasova čak i ako postoji relativno mali broj glasova koji ih dijeli. Također, ta metoda može dovesti do nerazmjerne raspodjele mjesta između regija ili izbornih jedinica, pogotovo ako postoji velik jaz u broju glasova između njih. Drugi je nedostatak D’Hondtove metode to da potiče taktičko glasovanje ili glasovanje s ciljem optimizacije rezultata. Budući da se mjesta dodjeljuju na temelju podijeljenoga broja glasova, glasači mogu biti motivirani da glasuju za veće stranke kako bi povećali šanse svoje preferirane stranke da dobije više mjesta. To može dovesti do manje iskrene refleksije stvarnih političkih preferencija birača.
Uostalom, ovih smo dana u medijima mogli čuti i izjave nekih hrvatskih demografa koji su otvoreno priznali da su izborni sustav svojedobno kreirali i po narudžbi tada vladajuće stranke HDZ-a, s ciljem da se spriječi gubitak izbora. Aktualni predloženi model samo je modifikacija toga istoga sustava.
Napose, zastupnici nacionalnih manjina ostat će prezastupljeni. Sada tri člana Sabora čine predstavnici srpske nacionalne manjine koja ima oko 200 tisuća građana, a iseljeništvo ima isti broj zastupnika. Procjenjuje se da ima više od četiri milijuna Hrvata. Takva je zakonska odredba neupitno primjer izbornoga inženjeringa, kojih je u suvremenoj povijesti Hrvatske bio čitav niz. Prvi je takav izborni inženjering na štetu dijaspore u pregovorima s Vladom Jadranke Kosor uobličio SDP 2010. godine. Hrvatska je pred ulazak u Europsku uniju morala mijenjati neke ustavne odredbe, pri čemu je vladajući SDP s HDZ-om dogovorio da se broj zastupnika dijaspore ograniči na samo tri mandata. Ranije taj je broj bio dvostruko veći.
Postojanje političke apatije u Hrvatskoj može se pripisati nekoliko faktora. Jedan od njih je nepovjerenje u političke institucije. Građani su izgubili vjeru u sposobnost političkih institucija da donose pozitivne promjene i rješavaju njihove probleme. Nadalje, tu je i faktor korupcije i nedostatka transparentnosti, koji je osobito demoralizirajući faktor budući da prevladava percepcija da političari ne djeluju u interesu javnosti, nego isključivo za osobnu korist. Nadalje, razlog je apatije i slaba politička alternativa. Nedostatak snažnih političkih alternativa i raznolikosti među političkim strankama vodi u apatiju jer građani ne vide konkretne opcije koje odražavaju njihove vrijednosti i interese. Građani također uvelike smatraju da političari redovito ne ispunjavaju svoja obećanja. Napose, možemo govoriti i o nedostatku političke edukacije i osjećaju vlastite suvišnosti kao jednom od ključnih uzroka apatije hrvatskih birača.
Ipak, politička apatija nije nepovratno stanje i može se prevladati promjenama u političkom sustavu jačanjem transparentnosti i političkih alternativa te političkom edukacijom građana. Reforma izbornih jedinica može biti jedan od načina da se poboljša politički sustav i riješe neka pitanja koja ste spomenuli, ali ovakva kakva je predložena ne će dovesti do povratka povjerenja u politički sustav.
Idealan model trebao bi težiti osiguranju jednake zastupljenosti građana. To znači da bi svaka izborna jedinica trebala imati približno jednak broj stanovnika. Međutim, Hrvatska se sastoji od različitih regija s različitim socioekonomskim i kulturnim karakteristikama. Idealan model trebao bi odražavati tu regionalnu raznolikost, tako da svaka regija ima adekvatnu zastupljenost u Saboru, što je važno kako bi se osiguralo da različiti interesi i potrebe svih regija budu uzeti u obzir u donošenju političkih odluka. Aktualni predloženi model pak povezuje nespojive regije, zbog čega su ga brojni kritičari okarakterizirali kao model »frankenštajnskih« izbornih jedinica.
Još je veći problem iseljavanje iz Hrvatske, koje se zbog pogrešne metodologije umanjuje te se zapravo ne zna stvaran broj birača po aktualnim i po predloženim izbornim jedinicama.
Nadalje, izborne bi jedinice trebale biti dovoljno male kako bi omogućile zastupnicima da budu dostupni i povezani s građanima koje predstavljaju, odnosno moraju olakšavati građanima da se obrate svojim zastupnicima, a zastupnicima da budu svjesni i angažirani u lokalnim pitanjima. U Hrvatskoj rijetko koji birač zna tko ga zapravo predstavlja u Saboru.
Najzad, idealan model izbornih jedinica trebao bi biti rezultat široke rasprave, uključujući stručnjake, političke stranke, civilno društvo i građane. Po meni je model obveznoga glasovanja kao u Belgiji ili Australiji dobro rješenje, a još bolje je uvođenje modela tzv. »digitalne demokracije«.
Hrvatska je dijaspora zbog recentnoga iseljavanja svake godine sve brojnija, a istodobno je broj birača u dijaspori sve manji, kao i interes za izbore u Hrvatskoj. U Njemačkoj je na hrvatskim parlamentarnim izborima 2020. glasovalo samo 2103 glasača, što je na više od 300 tisuća osoba s pravom glasa izlaznost od 0,7 posto. Ta je činjenica ozbiljna indicija o nepovjerenju iseljenika u hrvatski politički sustav. Problematičnu stavku čini i sama metodologija kreiranja biračkoga popisa prema kojem se čak i iseljenici koji se odjave na pet godina ne smatraju iseljenicima s trajnom namjerom iseljenja, što rezultira zadržavanjem netočnoga registra i popisa birača. U međuvremenu je i svima jasno, na što smo mi demografi upozoravali već zadnje cijelo desetljeće, da popis birača sadrži najmanje 20 posto fiktivnoga stanovništva, odnosno broj birača trebao bi zapravo biti za pola milijuna manji.
Ključan administrativni problem čini zakonska stavka prema kojoj iseljenici ne mogu glasovati u XI. izbornoj jedinici (za dijasporu) dok se potpuno ne odjave iz Hrvatske. Moje istraživanje pokazuje da 400 tisuća birača uopće ne živi u svojim izbornim jedinicama (15 posto birača).
Uz činjenicu da eksterne baze podataka kao što su Eurostat, Destatis i BAMF pokazuju da hrvatski Zakon o prebivalištu ne poštuje više od 60 posto hrvatskih iseljenika jer se pri iseljavanju ne odjavljuju iz Hrvatske, birački popis i dalje nije uređen niti je ispravljena metodologija.
Primjerice, u Njemačkoj je 2021. živjelo 480 000 hrvatskih građana; u isto je vrijeme u registru birača bilo samo 86 984 hrvatskih birača, a registriranih aktivnih birača bilo je samo 29 000.
Konkretne mjere koje bi poboljšale odnose s izvandomovinskom Hrvatskom su uvođenje elektroničkoga glasovanja preko aplikacije e-građanin i podjela XI. izborne jedinice na iseljeništvo u Europi, Hrvate u BiH te prekooceanske zemlje. Naime, s obzirom na to da više od dvije trećine birača bez prebivališta u Hrvatskoj živi u Bosni i Hercegovini, gdje su Hrvati pogrješno ubrojeni u dijasporu, to znači da bi čak i jedna izborna jedinica samo za te birače po broju ljudi bila veća nego cijela izborna jedinica za klasičnu dijasporu.
Prema određenim autorima današnje su se države »Zapada« pretvorile u »postdemokracije« u kojima se borba više ne vodi za konkurentske koncepte i političke programe, nego interesne skupine (često krupnoga kapitala i tzv. »zelenoga kapitalizma«) određuju političku agendu. Takav je sustav isključiv i elitistički te su ljudi u takvu sustavu slobodni samo na dan izbora.
Stranački sustav građanima zatvara vrata političkoga djelovanja, koje monopoliziraju političke stranke i profesionalni političari, a taj prostor mora biti oslobođen odnosa vladanja i pokoravanja.
Već i predizborna kampanja više ne spada u domenu istinske politike jer građanin kao birač nema nikakav utjecaj na pripremu kandidacijske liste za izbore te može, u pravilu, glasovati samo za kandidate koje su predložile stranke. Tako je teoretičar Edward Bernays svojedobno, dvadesetih godina prošloga stoljeća, u tom slučaju govorio o »proizvodnji pristanka«. Naposljetku i glasovita teoretičarka totalitarizma Hannah Arendt rekla je već sredinom prošloga stoljeća da moderne stranke nisu ništa više od tvornica za zapošljavanje i aparata za pripremu kandidata za izbore. Spomenuta je teoretičarka uočila i da širenje nezainteresiranosti za politiku proizlazi iz mišljenja da je politika ionako samo borba između dviju vječno sukobljenih stranaka te da se u njoj nikada ništa ne mijenja niti se može promijeniti. Stoga se ona i ne tiče građanina. Riječ je dakle o osjećaju nedostatka moći.
Glavni pak cilj mojega rada bio je pokazati da je moguć i drugačiji model biranja demokratskih predstavnika, koji bi, za razliku od trenutačnoga stanja političke apatije, povratio političku participaciju građanima.
Ukidanje modela društvene vladavine političkih stranaka, koje se često pretvaraju u glavne pokretače klijentelizma i korupcije te kočničare razvoja demokracije, ne zahtijeva nikakvu revoluciju – potreban je samo novi način demokratskoga biranja. Digitalna revolucija nosi brojne potencijale uz pomoć kojih se konačno može razviti i nova pravednija varijanta demokracije. Zanimljivo je pak da je ta revolucija već zahvatila sve aspekte ljudskoga života na Zapadu, osim politiku. U radu se zalažem za uvođenje tzv. digitalne demokracije, preko koje bi se, temeljeno na slučajnom odabiru iz jedan posto reprezentativnoga uzorka punoljetne hrvatske populacije, izabirali narodni demokratski predstavnici. Istodobno bi pomoću tehnologije »blockchain« svi građani u tzv. »e-saboru« mogli biti uključeni u politički život zemlje (dakako, klasično biranje i dalje bi bilo omogućeno za one koji nisu vični novim tehnologija).
Tim bi se modelom okončala samovolja političkih stranaka, političara, lobista i interesnih skupina, smanjio skup državni aparat, suzbili korupcija, klijentelizam i nepotizam te vratila politička participacija građanima.
Prednost je toga modela to što je nepotkupljiv, učinkovit i jeftin, rasterećuje napetosti u društvu i ne polarizira dodatno društvo kao izborne kampanje. Nadalje, utječe pozitivno na društvenu stabilnost, a političku volju cijeloga društva reprezentativno zastupaju donositelji odluka. Takav postupak onemogućava vanjske utjecaje te rezultat nije unaprijed izvjestan. Nadalje, profesionalni političari nemaju prednost u odnosu na druge kandidate, ne može se manipulirati izbornim jedinicama te je isključen utjecaj lobija, medija i PR agencija. Konačni rezultat je izravan, jasan i nedvosmislen te nije potrebno tumačenje, koje nakon izbora u pravilu vodi k antagonizmima i dodatnoj polarizaciji društva. Budući da su odabrani donositelji odluka statistički reprezentativni za društvo u cjelini, ne percipiraju se kao »udaljene elite« te njihovo prihvaćanje u društvu postaje znatno šire nego u slučaju »nametnutih« političkih kandidata. Koga zanima daljnja razrada modela, može na internetu potražiti moj rad.
Važna novina toga modela jest »oslobađanje« onih koji moraju glasovati za određenu političku stranku kako bi zadržali radna mjesta. Neke procjene govore da je u Hrvatskoj ukupno 400 000 radnih mjesta izravno ovisno o politici. To je svako četvrto radno mjesto u Hrvatskoj, a na tu brojku treba dodati i članove obitelji.
Važno je znati da političke stranke i njihovo ustavom zagarantirano pravo na vlast nisu nužno prirodno društveno stanje. Jer u svojim začetcima demokracija nije predviđala postojanje političkih stranaka. Nakon propasti demokracije u antici, koja nije poznavala političke stranke, do njezine obnove dolazi ponajprije prosvjetiteljstvom te Američkom i Francuskom revolucijom krajem 18. stoljeća. Obnovom demokracije prvotna je zamisao bila da svi građani sudjeluju u političkom životu zemlje te da ne postoje političke stranke kao posrednici između građana i vlasti. Međutim Robespierreovim dolaskom na vlast tijekom Francuske revolucije ukinut je ideal demokracije uvođenjem političkih stranaka. Uvođenje političkih stranaka u demokraciju je dakle nametnuto te su stranke nastale ponajprije kao ideja zastrašivanja i kontrole.
