Često se u blagdanskom vremenu govori o obiteljskom zajedništvu. Poneke poruke iz svijeta filma i reklama idu tako daleko da kažu da je smisao blagdana upravo i jedino – obitelj. No što je s onima koji, premda možda mladi, ipak više nemaju uz sebe one s kojima su do sada godinama blagovali za blagdanskim stolom? Što je s onima koji su izgubili svoje bližnje, članove svoje obitelji? Kako oni provode blagdane?
Riječanin Marko Matić, 25-godišnji student povijesti i kroatistike, donedavno je bio član Franjevačke mladeži, a sada prolazi svoj put formacije u Franjevačkom svjetovnom redu u mjesnom bratstvu na Trsatu. U djetinjstvu je Uskrs slavio s roditeljima te bakom i djedom – zajedno su bojili pisanice, išli na slavlje vazmenoga bdjenja, Uskrs nije prošao bez blagoslova hrane. No ove godine on će Uskrs proslaviti drugačije. Nakon što mu je otac Davor preminuo od raka pluća dok je još bio u trećem razredu srednje škole, krajem prošle godine od raka dojki preminula mu je i majka Jasna. Ovaj Uskrs Marko će proslaviti – sam.
»I Božić mi je bio takav da sam ga na neki način dočekao… sam«, pojašnjava Marko Matić. »Dosta je teško, stvorila se određena praznina. Ali opet je tu oslonac u Gospodinu, koji je isto tako u pojedinim trenutcima, pogotovo kad mu je bilo najteže, kad mu se činilo da je sam, kada se na Maslinskoj gori znojio krvavim znojem, i sam vapio Ocu. Njegov ga Otac nije ostavio samoga.
On je to svoje trpljenje dovršio sa svojim Ocem i po njegovoj zapovijedi«, istaknuo je sugovornik i dodao da uz svakodnevnu molitvu Časoslova i drugih molitava manje osjeća prazninu. Uz njega je sada šira obitelj – stričevi, tete, ujaci i kumovi, koji ga pozivaju na blagdanska slavlja.
Nakon očeve smrti njegovoj majci i njemu, koji nema braće ni sestara, posebno je značilo sudjelovanje u liturgiji Velikoga tjedna. »Majka i ja smo i prije išli na obrede Velikoga tjedna, ali nakon očeve smrti na vazmenom bdjenju i na Uskrs posebno su u nama odjekivale riječi utjehe, riječi vezane za uskrsnuće.«
U razgovoru naš sugovornik često naglašava vjeru u vječni život svojih roditelja, ali i mir koji osjeća stavljajući svoje pouzdanje u Gospodina. Takvi osjećaji pratili su ga i na majčinu sprovodu: »Nisam čak ni previše plakao, nisam bio ni radostan, nikakvo osobito raspoloženje, samo sam bio miran i spokojan. Znao sam da se mama oslobodila nekih okova, možda i boli koje su je mučile i morile, da je zbilja sada negdje gdje toga nema. Negdje gdje je vječna domovina. Jako sam sretan i zahvalan Bogu što sam na sprovodu mogao imati taj osjećaj spokoja.«
Dugo je godina bio član Frame – Franjevačke mladeži. Posvjedočio je kakvu je ulogu bratstvo Frame imalo pri smrti njegovih roditelja. »Uvijek se govori kako framaši jedni drugima priskaču u pomoć i u najtežim i beznadnim situacijama, kako svi bezuvjetno pomažu. Upravo sam to doživio kada je umro moj tata. Uvijek su bili tu.« Smrt oca pamti i po framaškim obećanjima koja su se trebala održati toga dana. »Toga dana kad je tata umro trebao sam dati svoja druga obećanja. Pitao sam mamu: ‘Je li prikladno da dam obećanja danas?’ Bio sam zbunjen, imao sam i manje godina. Ona je rekla: ‘Sine, ako te to veseli, ako ti to daje snagu i hrabrost, daj obećanja. I ja ću doći, ja ću isto biti uz tebe.’ I ona je došla, s kumom i prijateljicama.
Ne ću to nikada zaboraviti, taj dan kad je tata umro – svoja obećanja, i kako je mama uopće našla snage da me isprati.«
Framaši su mu bili velika potpora i u trenutcima nakon majčine smrti. »Kao što se kaže, Bog uvijek daje prave ljude na pravom mjestu i u pravo vrijeme. Da Bog određene ljude nije u vrijeme majčine i očeve smrti postavio na moj put, mislim da ne bih bio ovdje gdje jesam i činio ovako kako sada činim.«
Osim Frame mnogo mu je značila i potpora župnika Siniše Vujčića iz župe sv. Ćirila i Metoda, gdje je ministrant. »Veliku potporu imam i od svojega župnika, koji je usto i bolnički kapelan, koji je uvijek bio tu da mi pomogne, da mi uputi riječi utjehe, da izdvoji svoje vrijeme kako bi porazgovarao sa mnom premda je možda bio jako zaposlen. Zbilja sam i kod njega našao sigurnost jer je on imao dosta iskustva s bolesnima, s ljudima koji su pred smrću. Jednom mi je rekao da kad naši voljeni odlaze, ako smo čvrsto povezani s njima u ljubavi s Bogom, oni zapravo nikad ne će otići. Zapamtio sam to i toga se sada držim. Zapravo sam posljednji put vidio mamu kada joj je župnik udijelio bolesničko pomazanje u hospiciju.«
Na pitanje kako to da se s gubitkom roditelja nosi tako mirno i ne dopušta da zbog vlastitoga križa padne u depresiju sugovornik odgovara: »Jednostavno ne znam ni sam, meni to ne bi bilo moguće da mi Bog nije dao snagu.«
»Ne mogu glumiti da sam uvijek radostan i sretan«, dodaje. »Zbilja mi nekad bude teško, ponekad osjećam prazninu, dođe mi sumnja i pitam Boga: ‘Zašto baš ja?’ Stvar je križa koji moramo nositi i koji bismo trebali nositi do kraja. Mislim da ni mama ni tata ne bi voljeli da odustanem od sebe, da padnem u depresiju, nego da se trudim ići naprijed i gledati naprijed, kako god to već mogu. I kad god bude teško, da pitam ljude da mi pomognu savjetom, da mi nekad upute i neku kritiku«, objašnjava Marko.
Suočavanje sa smrću bližnjih vjernicima s jedne strane ostavlja osjećaj nade u vječni život, no ta nada ipak ne može u potpunosti umanjiti bol gubitka. Međutim, ponekad se u vjerničkim krugovima ta bol zna podcjenjivati, napominje sugovornik.
»Meni su uvijek prijatelji, a i svećenici na propovijedima, govorili kako ljudi vjere ne bi trebali sa strahom čekati smrt jer je smrt zapravo samo prijelaz iz ovoga života, s ovoga svijeta na kojem smo samo prolaznici. Međutim, ja sam te riječi shvaćao dosta olako. Dok se meni nisu dogodile neke stvari, jednostavno nisam mogao tako shvatiti.«
Uz to što se suočio sa smrću roditelja, mladi Riječanin dvaput se suočio i sa sličnim zloćudnim bolestima koje su bile dijagnosticirane njegovu ocu i majci. Dok je njegov otac preminuo iste godine kada mu je dijagnosticiran rak, majka se s rakom borila deset godina. »Od mame sam najviše naučio što su hrabrost, požrtvovnost i volja«, objašnjava i kaže da svaki put kada je na misi molitva vjernika uvijek se sjeti ljudi koji pate od neizlječivih malignih bolesti. »Uvijek šapnem Bogu jednu molitvu za njih. Mislim da je to najmanje što mogu ponuditi«, svjedoči Marko.
Iskustvo gubitka roditelja naš sugovornik dijeli bez zadrške, premda nije nimalo lako govoriti o tome. Tako se odlučio i za ovaj razgovor. Smatra da svojim svjedočanstvom može pomoći drugima, osobito onima koji se također suočavaju s gubitkom bliske osobe. »Poznajem ljude koji su se nakon smrti bliske osobe približili više Bogu, počeli su tražiti smisao u Bogu. To je lijepa prilika da se ljudi koji nisu vjernici približe Bogu«, objašnjava. »Imam dosta prijatelja koji su ateisti i njima je čudno kako se ja nosim s tim. Odgovorim im da znam da me Bog čuva, daje mi snagu i hrabrost. Tu Božju ljubav osjećam. Ostanu malo zapanjeni, bude im čudno, ali se ne upuštaju u raspravu sa mnom jer vide moje iskustvo.«
