Kada smo pokapali užega člana obitelji, dobili smo prigovor od svećenika jer smo na kraju sprovoda naručili da se otpjeva pjesma koja je bila draga pokojniku, iako nema baš veze s Bogom niti je crkvena pjesma. Nismo ni prvi ni zadnji koji su se na taj način željeli oprostiti od svojega bližnjega… Možete li svećenicima podići svijest o tome da nam u takvim teškim trenutcima njihove packe i prigovori najmanje trebaju?
Čitateljica
Znamo da je u osjetljivim prilikama, kao što su sprovodi, zbilja potrebno razumijevanje svih koji su uključeni – bilo članova obitelji preminule osobe, bilo svećenika ili nekoga drugoga. I svjesni smo da u tim trenutcima žalosti svi uobičajeno vodimo brigu o onome što ćemo reći i kako ćemo se ponašati. U »Direktoriju za pastoral sakramenata u župnoj zajednici« naši biskupi ističu da sprovod nije sakrament, ali »valja poučavati vjernike o smislu kršćanskoga sprovoda i ujednačiti pastoralnu praksu« (br. 240) te svećenike podsjećaju da imaju u vidu »da vjernici u trenutcima žalosti reagiraju na temelju svojih psihičkih osjećaja i stanja« (br. 246).
Da ste prije sprovodnih obreda razgovarali sa svojim župnikom i o odabiru pjesama, vjerujemo da biste izbjegli neugodno iskustvo koje ste imali jer bi Vam on prenio sve ono što je važno za obred sprovoda. Naime, u tekstu »Pjesme za bogoslužje sprovoda« mr. Tomislav Hačko navodi tri vrste glazbe: liturgijsku, duhovnu i svjetovnu, pri čemu tumači da je »jedino liturgijska glazba prikladna i za određeno liturgijsko slavlje: bilo da se radi o slavljima sakramenata (krštenje, potvrda, euharistija, pokora, bolesničko pomazanje, sveti red ili ženidba) bilo da se radi o drugim liturgijskim činima (npr. posveta crkve, zavjetovanje, blagoslovi ili sprovod).«
Duhovna glazba, tumači nadalje mr. Hačko, kao i svjetovna glazba »često svoje mjesto pronalazi neposredno prije početka, za vrijeme ili neposredno nakon bogoslužja sprovoda«. »Kod duhovnih skladbi u kontekstu reda sprovoda do poteškoća dolazi jer: a) sadržajno nisu usklađene s učenjem Katoličke Crkve; ili b) nisu pisane za bogoslužni obred (npr. Hallelujah L. Cohena, You raise me up J. Grobana); ili c) pisane su za neki drugi kontekst koji nema nikakvu poveznicu s bogoslužjem sprovoda (npr. Krist na žalu pjesma je izvorno napisana za nova svećenička i redovnička zvanja)«, te dodaje: »Razlikujući i odvajajući i na glazbenom području sveto od svjetovnog, slobodno se može reći kako onda ni svjetovna glazba nije namijenjena za izvođenje tijekom liturgijskog čina, već kroz nju pojedinac (pjevač ili svirač) ili glazbena grupa izražava i promiče određene misli, osjećaje, stavove ili životne vrijednosti. A s obzirom na njezin glazbeni izričaj, stil ili ukus čovjek se uz svjetovnu glazbu zabavlja, razmišlja, uživa, opušta, uči ili čak i poistovjećuje te mu onda i ta glazba pojačava osjećaj radosti ili tuge ili mu pomaže u izricanju onoga što u nekom trenutku osjeća u sebi. Time onda i osoba u trenutcima tuge i žalosti, kada tu tugu i žalost ne može izreći ili pokazati, poseže i za svjetovnom glazbom unutar liturgijskog čina te tako ono što pripada svijetu ulazi u ono što je sveto te se spaja nespojivo. Stoga, ako će se to tada činiti prikladnim, svjetovne ili duhovne pjesme, koje su bile drage pokojniku ili ih iz nekog razloga s njime vežemo, svoje prikladno mjesto mogu pronaći u prikladno vrijeme nakon bogoslužja sprovoda. To će onda svakako biti vrijeme kada se obitelj, rodbina i prijatelji pokojnika okupe zajedno, npr. na komemoraciju, odnosno na skup sazvan u čast pokojniku na kojem se podsjećamo glavnih događaja iz pokojnikova života, u čemu onda mogu pomoći, uz prigodne govore, i pjesme koje se mogu (po)vezati s pokojnikovim životom.«
