Sredinom lipnja u Sigtuni u Švedskoj održana je međunarodna znanstvena konferencija »Budućnost sirskih studija; Naslijeđe Sebastiana P. Brocka« u čast 80. rođendana britanskoga profesora s Oxforda i akademika, najpoznatijega i najuglednijega stručnjaka za polje sirskih i semitskih studija. Među predavačima s mnogih uglednih sveučilišta: Oxforda, Cambridgea, Yalea, Princetona, Harvarda, Jeruzalema, Rima, Tokija i dr. bio je i dominikanski redovnik o. Srećko Koralija, koji je govorio o povijesnom razvoju sirskoga odnosno aramejskoga jezika te različitim metodama pisanja rječnika i gramatika kroz povijest i njihovu utjecaju na razvoj povijesne, filozofske i teološke misli. Tridesetogodišnjega hrvatskoga dominikanca, nakon specijalizacije u Zagrebu, Fribourgu, Oxfordu i Rimu, trenutačno u Cambridgeu, zamolili smo za razgovor o njegovu zanimanju za semitske i druge živuće jezike, poimanju dijaloga, odnosu razuma i vjere, dijalogu, ulozi teologije u društvu i sl., na što je unatoč silnim obvezama rado pristao.
O. KORALIJA: Sumnjam da katolička dogmatika implicira isključenje dijaloga. Cijeli teološki diskurs i donošenje dogma kroz povijest zapravo su plod rasprava i dijaloga, a i koliko mi je poznato, Crkva teoretski zagovara dijalog, što ne isključuje poštivanje sebe. Tako da ja tu ne vidim apsolutno nikakav konflikt. Crkva je imala koncile, organizira sinode, rasprave, potiče studij teologije i ostalih disciplina, a u dokumentima izrijekom zagovara i znanstveni dijalog u društvu. U kanonu 820. Zakonika kanonskoga prava stoji: »Neka se voditelji profesori crkvenih sveučilišta i fakulteta brinu da se različiti fakulteti sveučilišta, koliko to dopušta predmet, uzajamno pomažu i da između njihova sveučilišta ili fakulteta i drugih sveučilišta i fakulteta, pa i necrkvenih, bude uzajamne suradnje, da naime svi ti povezanim djelovanjem, sastancima, usklađenim znanstvenim istraživanjima i drugim sredstvima složno rade na većem napretku znanosti«. Taj aksiom koji se rabi u kontekstu govora o katoličkim sveučilištima zapravo pokazuje što Crkva načelno misli o dijalogu. Dijalog Boga s čovjekom činom utjelovljenja i objave ljudima vjernicima svojevrstan je primjer zdravlja odnosa. Kršćanstvo je religija dijaloga i prijateljstva, a ovo što mi trenutačno radimo u Trogiru pokušaj je utjelovljenja tih nabrojenih misli.
O. KORALIJA: Teško je prodrijeti u nečije unutarnje motivacije, razloge i sl. U stvaranju takvih napetosti počesto vreba zamka negativne kolektivizacije. Nerijetko se događa da se miješaju afekti prema nečemu s objektivnim pristupom. Slikovito rečeno: to što se nekomu ne sviđa recimo šah, neki autor, nogomet ili neka vrsta glazbe, ne znači da to po sebi nije dobro i da se time netko ne smije ili ne treba baviti. Nadalje, postoji vrlo jednostavna životna mudrost: tko želi dati sud o nečemu, neka najprije to pokuša dobro upoznati. To je temelj svakoga ozbiljnoga pristupa i rasprave. Na teolozima je da teologiju spašavaju od možebitnoga dojma pretencioznoga vjeronauka, tamo gdje on postoji, a na onima je koji teologiju negativno prozivaju da upoznaju to čime žele verbalno žonglirati, jer inače sve izgleda neozbiljno i nedostojno čovjeka i napretka. U nekom susretu prvotno očekujem od sugovornika da se pripremio za raspravu ili predavanje. Time se poštuje druga strana i pokazuje ozbiljnost prema temi. To je princip koji čuva čovjeka, njegovu mentalnu higijenu, napredak, znanost i dostojanstvo umnih i duhovnih ponašanja. Težnja prema izvrsnosti vodi do izuma, do poštivanja i dobroga razlikovanja stvari. Ne znači da ćemo uvijek u tome uspjeti, no treba dati sve od sebe.
O. KORALIJA: Mislim da sam u prethodnim odgovorima već natuknuo neke stvari koje se tiču i toga pitanja. Mnogo se rasprava o tome vodi, bilo zrelih bilo onih nategnutih i krivo nasađenih. Vjera bez razuma vodi u praznovjerje i od zdravlja stvara tumor, a razum bez vjere vodi u nemogućnost istraživanja i preveliku sigurnost u trenutačno umno stanje. Jedno i drugo zapravo je fatamorgana koja u »stvarnom« životu teško prolazi test ozbiljnosti. Isus se koristio razumskim slikama i poredbama konteksta u kojem je govorio.
O. KORALIJA: Članovi bilo koje skupine mogu i smiju za sebe tvrditi što hoće. Pitanje je samo je li riječ o kazališnoj predstavi ili o iskrenosti u intimi vlastitoga srca. To vrijedi i za vjernike i za nevjernike. Nisam sklon dijeljenju ljudi na »naše« i »njihove«. Svatko treba imati odgovornu slobodu govoriti što misli. Članove se ne dobiva na silu, nego privolom njihova slobodnoga izbora. Ne sviđa mi se načelo napadanja i obrane kao načina življenja. Smatram da to hrani negativan diskurs koji vodi u »borbu radi borbe«. Svaki je čovjek pojedinac za sebe koji preuzima, na svoj način razumijeva i slijedi određenu ideju, i to treba činiti iz uvjerenja, a ne zbog »narudžbe« okoline. To vrijedi i za katolike i za ostale ljude. Možemo napraviti vrlo jednostavan pokus odnosno postaviti pitanje: Tko voli da ga se poistovjećuje s nekim u svakodnevnom životu? Poistovjećivanje s nekim pojedincem ili skupinom u nekom bi smislu bilo i ruganje Stvoritelju koji je svaku osobu stvorio neponovljivom i jedinstvenom. Mislim da svatko voli biti original i imati svoj »slobodan prostor«. Slaganje i odluka o slobodnom nasljedovanju nečega je jedno, a »utapanje« u nekoga drugoga nešto je sasvim drugačije. Društvo je prostor koji svakomu treba otvarati mogućnost da izražava svoje želje, mišljenja i prava uz nezaboravnu dimenziju obveza. Isključivost je uvijek na neki način »glupa«, puhala ona iz vjerskih ili nevjerskih vjetrova, jer zatvara dimenziju otkrivanja i učenja, najzad i mudrosti i dobrote, koje je veoma teško postići, a isključivošću je to zapravo nemoguće. Isključivost je u »rodbinskoj« vezi s fanatizmom. Fanatik ne podnosi ni one koji se s njim slažu ni one koji se s njim ne slažu. On je taj koji mora »pobijediti«, što je zapravo velika šupljina taštine, ne samo u kontekstu »organiziranoga« vjerskoga diskursa, nego uopće. To je veoma opasno i nervozno stanje koje se kosi s mirom evanđelja. Kršćanin bi trebao biti čovjek otvorenih očiju, propovjednik ljepote i dobrote. Glavni je poziv čovjeka da bude čovjek, ostalo se već posloži u mozaik. Ljudima zapravo treba pozitiva bez naivnosti i ljubav bez sladunjavosti. Napadanje, vrijeđanje i svađanje zapravo su znak slabosti i gubitka kontrole nad situacijom, a ne znak hrabrosti, dobrote i mudrosti.
O. KORALIJA: Možda stvari ne bismo trebali postavljati na taj način budući da je zapravo nemoguće vratiti se u prošlost koliko god to netko možebitno priželjkivao. Riječ je o novom dobu, novim ljudima, novim izazovima i novim pojmovima koji su istodobno prožeti onim što smo preuzeli. Diskurs o budućnosti i prošlosti može lako skliznuti u zaborav sadašnjosti i zapravo upućivati na manjak hrabrosti za aktualni trenutak i življenje u kontekstu. To vrijedi i za vjernike i za nevjernike, vrijedi zapravo za sve pripadnike čovječanstva. Nisu to nikakve »nove« rasprave, one samo preuzimaju novi oblik i jezik trenutačno živućih ljudi. Isus je za neke bio napredan, za neke nazadan, a zapravo je živio svoj »sadašnji« trenutak. Jednako su tako postupali i Galileo, Toma Akvinski, Newton, Yves Congar, Marie-Joseph Lagrange, Van Gogh i ostali koje bismo unedogled mogli nabrajati. Zanimljivo je recimo primijetiti da se često propovijeda moderna demokracija, a istodobno osuđuje vrijeme i prostor koje je u temelju onoga što danas imamo. Sumnjam da bi se ljudi voljeli vratiti u vrijeme feudalnoga društva, vrijeme bez električne energije, načina putovanja, tehnike i sl. To je samo ilustracija da je jednostavno nemoguće živjeti izvan svoga vremena, a prošlost istodobno treba poštivati i pokušati što bolje razumjeti. Da bismo ju razumjeli, valja ju upoznati i uvažavati u njezinoj originalnosti, a ne instrumentalizirati ju i »stvarati na svoju sliku«.
O. KORALIJA: Istraživanje istine o Bogu i svijetu uvijek mi je kao čovjeku i kršćaninu bilo privlačno, a poglavito mi je to postalo zanimljivo kada sam doznao za dominikanski red. Rekoh u sebi: Ako im je geslo ‘veritas’, tj. istina, valjda znaju kako to tražiti. To je zapravo ono što je na mene ostavilo snažan dojam. Nekako sam odmalena volio tražiti istinske razloge stvarima. Kako sam odrastao, to je naravno mijenjalo formu i fokus. Učio sam i učim na vlastitim pogrješkama, znanju, iskustvu itd. Volim autoritete koji su to postali autentičnošću, originalnošću i življenjem. Čovjek treba dopustiti da ga istina mijenja, da ga nova saznanja vode u nova područja, odluke i stavove prema drugima. Riječ je o filozofiji uživanja na putu traženja savršenosti. Fasciniraju me čini teologa prošlosti koji su imali toliku sposobnost sinteze i količinu poznavanja da su mogli pridonositi razvoju doktrine i aktualizaciji nauka. Lako je možda naštrebati stvari napamet, što je i pogubno, no jako je teško postizati hrabrost i poniznost u hodanju prema spoznaji. Ozbiljnim pristupom u naporima traženja zapravo poštujemo i druge ljude, kao i njihova životna izabranja. Kršćanstvo je tu da svjedoči odgovornost prema izvrsnosti i život u vrlini.
O. KORALIJA: Ima početak i kraj u Apsolutnom. Učenje stranih jezika stalno me čini djetetom. Kad god učim novi jezik, osjećam se kao dijete, shvatim svoju ograničenost i nemogućnost dostatnoga izražavanja. To je istodobno škola poniznosti, ima duhovnu dimenziju. Svjestan sam toga što sam dosad postigao, ali o mnogo toga zapravo nemam pojma. Znam vrlo mali dio stvarnosti i ako to ne ponavljam, izgubit ću to. Drago mi je što sam imao priliku doći u kontakt s različitim sveučilišnim programima i ljudima, upoznati stručnjake svjetskoga glasa. Jedno je sigurno: što su veća kompetencija i znanje, to je veća poniznost. Pretencioznost je šuplja, a ako tko nema ta svojstva, ide na moć. U tom smislu čovjek uvijek uči: od nekih kako treba, a od nekih kako ne treba raditi i istraživati. Svi su zapravo učitelji i primjeri. Tzv. ugledno sveučilište samo je adresa koja je postala poznata zbog dobrih pojedinaca i povijesnoga trenutka. Upoznao sam ljude iz vrlo mnogo država i kultura, što me iznimno obogatilo i motiviralo, ali i podsjetilo da sam malen i da ni jedno znanje nije konačno.
O. KORALIJA: Bibličar zapravo treba biti enciklopedist neke vrste, iako ga se nerijetko gura u ladicu neteologa, kao i u kontekst dosadnih žongliranja irelevantnim sitnicama iz nekoga biblijskoga teksta. Zapravo je riječ o vrlo zahtjevnoj disciplini koja zahtijeva interdisciplinarnost, poznavanje raznih jezika, povijesti, teologije, načina razmišljanja u kontekstu starih civilizacija, načina življenja, putovanja, mišljenja, antičkih međunarodnih odnosa, shvaćanja društava i svakodnevnoga života i sl. U tom smislu mi je želja, odgovornost i dužnost što bolje poznavati sve te jezike kako bih ih mogao tumačiti u njihovu duhu i izbjegavati prenaglašavanje terminologije radi polovičnoga poznavanja. Što se pak »drugih« jezika tiče koje ste naveli, jednostavno su mi njihovi zvukovi bili zanimljivi kao i želja za otkrivanjem načina razmišljanja. Nadalje, neke teze, knjige i članci iz područja kojim se bavim napisani su na tim jezicima. Recimo, jedan od najpoznatijih semitologa je Japanac Takamitsku Muraoka, koji je napisao nekoliko gramatika i rječnika, uz mnoge druge biblijske studije. Također, imam i nekoliko poznanstava iz Japana, Rusije i Mađarske. Sve su to ljudi koji pišu, prevode i tumače na svojim jezicima. Mnogi važni klasični tekstovi koji nisu objavljeni ni na engleskom, prevedeni su recimo na ruski jezik. Jedan kolega iz Južne Koreje napravio je kritičko izdanje jednoga teksta iz postklasičnoga razdoblja. Nedavno sam dobio doktorsku disertaciju iz Južnoafričke Republike koja je napisana na afrikanskom jeziku. Ako zagrebemo u prošlost, pronaći ćemo i mnoge tekstove koji su izgubljeni na grčkom, a sačuvani na sirskom, gruzijskom ili armenskom jeziku. Među njima je recimo i traktat Teodora Mopsuestijskoga o alegoriji. Sve su to motivacije i veliki svjetovi koje tek treba otkriti i njima pridonijeti udžbenicima za početnike i poopćivanjima za šira mnoštva. Zapravo je nevjerojatno koliko malo znamo, a često mislimo da znamo mnogo.
KORALIJA: Bavim se biografijama riječi. Odlučio sam se za to jer se radi o temelju za bilo koju vrstu tumačenja. Jedan je od velikih izazova proučavati kako se neka riječ rabila, kako je mijenjala značenje i kako su značenja ušla u rječnike. Baveći se leksikografijom starih jezika, brzo se uoči da su rječnici zapravo »mišljenja« o riječima i da se često rječnici međusobno ne slažu. Dio je moga istraživanja određivanje značenja riječi i stvaranje metodološkoga predloška za pisanje novih rječnika. Već sam spomenuo da je potrebno mnogo znanja da bi se napisala kratka definicija. Upravo to vrijedi za riječi – mnogo treba proučiti da bi se napisalo značenje neke riječi. Naučio sam mnogo o mnogim aspektima života, mišljenja, ratovanja, druženja i sl. baveći se riječima. Teologija zapravo ovisi o tumačenju značenja riječi. Ako se postavi krivo, cijela se teza zapravo uruši poput kule od karata. U tom smislu čovjek treba čitati i recepciju, baviti se dogmatikom, filozofijom, etikom, moralom, poviješću, zapravo svim disciplinama koje tumače neku riječ iz Biblije. Ne kaže se bez veze da je Pismo u središtu.
