Ljudsko dostojanstvo pojedinca kao radnika i namještenika, uključujući i druge koji svojim radom zarađuju sredstva za život, još nije dovoljno štićeno. I dalje se sve više rastače pa nastaju sve veće razlike između ljudi različitih ekonomskih mogućnosti. Odgovornost se prebacuje uopćeno na »društvo« ili trenutačno postojeću »objektivnu« svjetsku situaciju, a zaboravlja se tko je i kada predlagao i donosio političke odluke kojima su se usmjeravali zakoni koji su stvarali nepravedne socijalne odnose. Zato se u Hrvatskoj uvijek može postavljati pitanje koliko je ostvareno socijalne pravde.
To najbolje potvrđuju aktualne izmjene i dopune mirovinskih i radnih propisa i s tim povezani zahtjevi za povećanjima plaća. Preuzimane obveze kolektivnoga pregovaranja teško se ostvaruju. Oni koji rade za plaću moraju se pozivati na ustavne obveze da će se izgrađivati sustav socijalne pravde u skladu s europskim i svjetskim dokumentima o ljudskim pravima, a posebice na pravo na pravednu plaću, prava invalida, žena i djece te druga prava. Podsjećamo da je već prvi Hrvatski sabor donio posebne »Zaključke o prihvaćanju Europske povelje o socijalnim pravima radnika« u kojima je navedena odlučnost da izgrađuje Hrvatsku kao socijalnu državu u kojoj će socijalna prava (radna, zdravstvena i mirovinska) biti dio stvarne demokracije i prvi preduvjet ukupnoga ekonomskoga i socijalnoga razvitka, kojim će se štititi i promicati ta prava građana kao dio ljudskih prava i temeljnih sloboda građana. U tom se dokumentu primjerice među ostalim navodi potreba osiguranja boljih uvjeta života i rada, zdravlje i sigurnost na radnom mjestu, socijalna zaštita, obrazovanje i slično. Posebno je naglašeno da su prava iz Europske socijalne povelje samo polazna osnova za njihovu dogradnju, što znači da se ne smiju sužavati, nego samo poboljšavati. Dakle, htjela se potvrditi odlučnost političkih vlasti da se Hrvatska izgrađuje kao država socijalne pravde. Koliko je od toga ostvareno mjerodavni su prosuđivati samo građani.
U proteklom razdoblju predlagali su se i izglasavali neki zakoni koji su pokazivali drukčiju političku volju suprotnu načelnim opredjeljenjima. I Zakon o radu trebao je biti temeljni zakon zaštite radnika pojedinca i hranitelja obitelji. Smanjivala su se njegova prava, a svakom naknadnom izmjenom i dopunom sve se više udaljavalo od te pravde i proklamiranih načela. Gledajući s današnje političke perspektive i aktualnih najavljivanih daljnjih reforma radnih, mirovinskih i zdravstvenih propisa, ne ostvaruju se obećanja preuzeta iz raznih deklaracija i zaključaka. Neki misle da je to posljedica neznanja, a drugi da je to stvar političke volje.
Iako se aktualna radno-socijalna politika može provoditi samo u skladu s rješavanjem gospodarskih pitanja, ipak se pritom mora nastojati očuvati dostignuti stupanj razvitka i socijalne pravde, osobito glede plaća. Zato je pogrješno kada se kod plaća i uvjeta rada uspoređujemo sa siromašnijima. Takve usporedbe zaobilaze istinu jer ne uzimaju u obzir zatečenu i stvarno dostignutu razinu, koja se ne bi smjela smanjivati, ugrožavajući tako socijalnu sigurnost, koju danas dodatno ugrožava porast inflacije.
Treba podsjetiti da siromašnija društva (a takvo je još uvijek i naše) moraju poticati veći stupanj međusobne unutarnje solidarnosti nego što je to uobičajeno kod bogatijih društava. U današnjem stanju inflacije i prijetnje gospodarske recesije politika mora izabrati općeprihvatljivi put, ali ne takav da u nekim slučajevima pokazuje rastrošnost (najava gradnja stadiona), a u drugima nudi građanima »stezanje remena« (štednja). Država ne bi smjela previše prebacivati teret odgovornosti ni na lokalnu samoupravu. Nije jednak položaj pojedinca u nerazvijenom području s većinskim staračkim stanovništvom u odnosu na razvijenije područje. Zato treba dobro promisliti koliko je pravedno prebacivati odgovornost samo na pojedinca i lokalnu samoupravu, a isključivati državu i njezinu politiku.
Banke koje su pretežno u stranom vlasništvu vode se samo svojim interesima povećanja novčanoga kapitala, a ne uzimaju u obzir nacionalne interese gospodarstva. Trebale bi uzeti u obzir položaj građana dužnika, koji bi se mogli naći u nezavidnu položaju zbog politike kamatnih stopa. Nadovezujući se na to, začuđujuće su i izjave pojedinih ekonomskih analitičara (Damir Novotny), kojima se uvjerava javnost da je štednja građana u »porastu« te sugeriraju da standard nije ugrožen, iako je poznato da sve manje građana štedi. Naime, količina ušteđevine povećava se samo za manji broj bogatijih građana, za koje se u nekim slučajevima utvrđuje kriminalno podrijetlo ušteđevine.
Određene pojave neodgovorna i kriminalnoga ponašanja u gospodarstvu država treba brže i odlučnije kažnjavati, ali i zaustaviti tendencije za povlaštenim pravima i privilegijama pojedinih društvenih skupina. Danas kod mnogih građana prevladava strah od preživljavanja pa se pomalo raslojavaju u razne interesne skupine, koje imaju svoje glasnogovornike, koji navijaju više ili manje uspješno za njihova posebna prava i privilegije. Takve podjele mogu dugoročno gledano biti štetne za društvo u cjelini. Prevelike socijalne razlike između građana, kao i između pojedinih krajeva Hrvatske, mogu ugroziti obećani put u socijalnu pravdu.
