U jednoj od ključnih scena filma »Smrt Staljina« Armanda Iannuccija, Josif Visarionovič Staljin (Adrian McLoughlin) pretrpio je moždani udar i u nesvjesnom stanju leži na podu, u vlastitoj mokraći, dok oko njega stoje izbezumljeni članovi Centralnoga komiteta Komunističke partije Sovjetskoga Saveza. Među inima, Nikita Hruščov (Steve Buscemi), Lavrentij Berija (Simon Russell Beale), Georgij Maljenkov (Jeffrey Tambor) i Vjačeslav Molotov (Michael Palin) koji su već započeli borbu za nasljednika iako je Staljin još živ. Ironično, u Staljinovim čistkama pogubljeni su ili deportirani u Sibir svi vrhunski liječnici pa agenti Narodnoga komesarijata unutrašnjih poslova (NKVD-a) jedva uspijevaju okupiti tim od nekoliko umirovljenih liječnika i studenata medicine koji mu više ne mogu pomoći. To je možda i najsnažnija poruka o posljedicama totalitarnoga režima koji je sustavno istrjebljivao sve inteligentne, sposobne i moralne ljude koji se nisu uklapali u eufemističku sintagmu »poštene inteligencije«.
Znati se našaliti na vlastiti račun jedan je od najpouzdanijih pokazatelja emocionalne zrelosti pojedinca.
Slično tomu, jedan od pokazatelja zrelosti nacije i demokracije jest otvorenost za kritiku i sposobnost za prihvaćanje drukčijega mišljenja. Drukčije mišljenje i kritika mogu se izraziti i javnim izrugivanjem u formi filmske političke satire koja može poslužiti i kao jedan od načina za suočavanje s prošlošću. Prema reakcijama na film »Smrt Staljina« u Rusiji, moglo bi se zaključiti da je pred ruskim društvom i vlastima još dug put do postizanja prave slobode i istinske demokracije. Naime, rusko Ministarstvo kulture zabranilo je prikazivanje »Smrti Staljina« uz obrazloženje da je film »ekstremistički, lažljiv i uvrjedljiv za ruski narod«. Vladimir Medinski, ruski ministar kulture, dodao je da su mjerodavni državni službenici u filmu pronašli »informacije koje je zabranjeno širiti u Rusiji«. Organizirano je zatvoreno prikazivanje filma nakon kojega su 22 potpisnika u pismu Ministarstvu zatražila zabranu »Smrti Staljina« ustvrdivši, među ostalim, da film »javno izruguje našu povijest« te da »zamračuje uspomenu na naše građane koji su pobijedili fašizam«.
U tom pismu i službenim izjavama iz ruskoga Ministarstva kulture ne spominje se činjenica da je Staljin 1939. bio sklopio pakt o nenapadanju s nacistima u kojem su definirane granice područja interesa. Jedan od rezultata toga pakta i tajnoga aneksa bila je podjela Poljske 1940., nakon čega se dogodio pokolj u Katynskoj šumi u kojem je stradalo više od dvadeset i dvije tisuće poljskih časnika, dočasnika, intelektualaca, svećenika, liječnika i drugih istaknutih građana. Bila je to ideja zloglasnoga šefa NKVD-a, Lavrentija Berije, koji je u poruci Staljinu ustvrdio da je riječ o »neprijateljima Sovjetskoga Saveza koje treba pogubiti«. Sovjetski politbiro, sa Staljinom na čelu, prihvatio je Berijino mišljenje i donio 5. ožujka 1940. godine zapovijed koja je ubrzo nakon toga izvršena nedaleko od Smolenska i na dvama drugim mjestima masovnih egzekucija.
Nedavno je na HRT-u prikazan zanimljiv i potresan dokumentarac scenaristice i redateljice Lade Džidić Barić i koscenarista Tihomira Ponoša »Cijena istine – priča o Ljudevitu Juraku« koji se jednim dijelom bavi sličnim zločinom koji se dogodio u zapadnoj Ukrajini kod grada Vinice, a povezan je s Hrvatskom preko protagonista, prof. dr. Ljudevita Juraka, koji je u razdoblju između dvaju ratova stekao međunarodni ugled na području medicinske i veterinarske patologije. Jurak je kao priznati stručnjak 1943. pozvan na sudjelovanje u međunarodnom povjerenstvu čija je zadaća bila istražiti masovne grobnice pronađene kod Vinice. Povjerenstvo je utvrdilo da je riječ o ostatcima oko dvije tisuće ukrajinskih seljaka i radnika koje su 1938. pogubili sovjetski komunisti u sklopu sustavnoga terora nad civilima (prije toga već se dogodio »Gladomor«: 1932. i 1933. sovjetske su vlasti namjerno uzrokovanom glađu skrivile smrt između 3 i 7 milijuna Ukrajinaca). Nakon Drugoga svjetskoga rata dr. Juraka po ruskom nalogu uhićuju jugoslavenske komunističke vlasti i nude mu da u zamjenu za slobodu povuče svoj potpis s izvješća međunarodnoga povjerenstva o Vinici. Jurak to odbija i zbog toga ga Vojni sud osuđuje na kaznu smrti strijeljanjem, trajan gubitak građanske časti i konfiskaciju imovine »zbog djela ratnoga zločinstva« jer je »svjesno i zlonamjerno širio propagandu protiv prijateljske sovjetske Rusije«. Zanimljivo je primijetiti da se retorika ondašnjega jugoslavenskoga režima i današnjega ruskoga ne razlikuje previše. Jurakov kolega patolog prof. dr. Eduard Miloslavić, koji je istraživao pokolj u Katynskoj šumi, spasio se povratkom u SAD, gdje je živio i radio od 1920., a u Jugoslaviji je osuđen na smrt in absentia (u odsutnosti).
Međutim, ima li doista u filmu »Smrt Staljina« išta što bi se moglo nazvati neprijateljskom propagandom protiv ruskoga naroda? Kao neizravni odgovor na to pitanje može poslužiti filmografija redatelja i koscenarista filma Armanda Iannuccija, škotskoga filmaša talijanskoga podrijetla koji se proslavio političkom satirom u filmu »U banani« (2009.) i u TV seriji »Potpredsjednica« (2012. – 2018.). Iannuccijev film »U banani« nastao je djelomično kao dodatno fokusiranje povezano s temom njegove odlične, u Velikoj Britaniji vrlo popularne, humoristične serije »The Thick of It«. Kao i u seriji, u središtu zbivanja je spin doctor Malcolm Tucker (Peter Capaldi), ravnatelj ureda za odnose s javnošću britanske vlade. Zaplet u filmu događa se oko Simona Fostera (Tom Hollander), ministra koji nizom nespretnih izjava uzrokuje međunarodne napetosti i sukobe unutar američke i britanske vlade. Unutarnji sukobi događaju se između pacifista i zagovornika vojne intervencije, a sve je popraćeno velikom količinom laži, podmetanja i manipulacija. Iannucci pritom ne štedi nikoga i u jednakoj se mjeri ruga i Amerikancima i Britancima. Je li pritom pokazao osobnu nesnošljivost prema američkom i britanskom narodu i vladama služeći se lažima i manipulacijama? Takvo ili slično pitanje nije postavio ni jedan ozbiljan političar ili politički komentator s bilo koje strane Atlantika. To je jedna od ključnih razlika između zapadnjačke i ruske demokracije jer je dovoljno jasno da se Iannucci u svojim političkim satirama ruga svima i svemu, neovisno o ideologiji i naciji. Ipak, je li u tome možda pretjerao ako se uzme u obzir da je Staljin odgovoran za smrt milijuna ljudi, a on iz svega toga radi komediju? Treba naglasiti da se ni njegove žrtve ni ruski narod ni na koji način ne ponižavaju. Također, niti se satirom umanjuje odgovornost komunističkoga režima niti se odgovornost za zločine proteže na cijeli narod. Drugi je problem, međutim, nesposobnost suočavanja s činjenicama iz vlastite povijesti i pokušaj da se te činjenice zamagle ili zaniječu time što se nekoga drugoga optuži za »zamračivanje uspomena«.
