Tko kontrolira jezik, kontrolira misao, znali su srednjovjekovni vladari, zato je slavenskim knezovima bilo u interesu da se liturgija obavlja na slavenskom jeziku, koji i neobrazovani ljudi razumiju. Nakon što je bizantski car Mihael III., na poziv moravskoga kneza Rastislava, poslao na područje njegove kneževine učene ljude koji će moći poučavati u vjeri na jeziku koji tamošnji Slaveni razumiju, nije ni slutio da će sv. Konstantin Ćiril i sv. Metod provesti pravu kulturnu revoluciju i udariti temelje pismenosti i književnosti svih Slavena. Zahvaljujući neumornu stoljetnomu zalaganju hrvatskih nasljedovatelja svete braće, koja su bila čvrsto uvjerena da čovjek ima pravo razumjeti otajstva vjere na vlastitu jeziku, do završetka Drugoga vatikanskoga sabora 1965. Hrvati su bili jedini narod koji je rimsku katoličku liturgiju imao na jeziku koji su – usprkos razlikama spram govornoga jezika – svi razumjeli.
Sv. Konstantin i Metod protiv »trojezične hereze«
»Ne daje li Bog kišu svima jednako? Ili zar sunce ne sija svima? Ne dišemo li zrak svi jednako? Kako vas nije sram odrediti samo tri jezika i svim drugim narodima i plemenima željeti da ostanu slijepi i gluhi?« Riječi su to kojima se sv. Konstantin Ćiril, prema zapisu životopisca, žestoko usprotivio učenju prema kojem liturgija i crkvene knjige smiju biti samo na hebrejskom, grčkom i latinskom jer su to jezici Biblije. Tu je teoriju zagovaralo akvilejsko svećenstvo, htijući na taj način kontrolirati slavenske vjernike.
Akvilejska patrijaršija u 9. stoljeću sezala je od Venecije do Panonije i svećenicima nije bilo u interesu da slavenski vjernici slave Boga na jeziku koji razumiju, ali ga ne razumiju oni. Radilo se o tzv. »staroslavenskom jeziku« koji je točnije nazvati općeslavenskim književnim jezikom budući da mu je baza slavensko narječje kojim se govorilo u okolici grčkoga grada Soluna. Dvojica učenih solunskih Grka – braća Konstantin i Metod – na poziv moravskoga kneza Rastislava dolaze 863. u slavenske zemlje, kako bi preveli temeljne liturgijske tekstove i molitve na slavenski jezik, i osposobili svećenike za poučavanje puka budući da su pokršteni Moravljani zadržali dio poganskih običaja. Budući da su stvorili književni jezik kojim su se u jednom dijelu srednjega vijeka služili svi slavenski narodi, i budući da je (prema većini znanstvenika) Konstantin Ćiril osmislio glagoljično pismo, sveta se braća i danas časte kao apostoli Slavena. Iz Moravske odlaze u Panoniju i počinju poučavati učenike, čime udaraju temelje slavenskoj pismenosti. Braći je bilo jasno da uvođenje narodnoga jezika u liturgiju, koje tada nije bilo uobičajeno, moraju opravdati pred papom. Zato 868. dolaze u Rim i papa Hadrijan II. – na iznenađenje mnogih – odobrio je njihov rad i posvetio slavenske knjige. Nakon Konstantinove smrti 869. Metod se vraća u Panoniju te postaje nadbiskup novoosnovane crkvene pokrajine. Iako su bavarski biskupi htjeli spriječiti njegov rad, papa Ivan VIII. uzeo ga je pod svoju zaštitu. Nakon brojnih teškoća vraća se u Moravsku, gdje je na slavenski jezik preveo gotovo cijelu Bibliju, te umire 885. godine.
Hrvatski »popi glagoljaši« – prvi prosvjetitelji
Nakon Metodove smrti učenici solunske braća razmilili su se slavenskim zemljama i širili općeslavenski književni jezik. Rano dolaze i na prostore na kojima žive Hrvati, tako da su do 13. stoljeća ne samo crkveni, nego i pravni i beletristički jezici jednoga dijela hrvatskoga prostora zapisani na tom jeziku, u koji se s vremenom unose govorni hrvatski elementi. Od XVI. stoljeća hrvatsko-staroslavenski obavljao je funkciju liturgijskoga jezika sve do Drugoga vatikanskoga koncila. Njime i glagoljicom ili hrvatskom ćirilicom koriste se legendarni narodni svećenici glagoljaši čiji naziv potječe od staroslavenskoga glagola »glagoljati«, što znači »govoriti«. Djeluju najviše u krajevima uz Jadransko more. O tome svjedoči pismo koje je 1563. zadarski nadbiskup Mutius Callinus uputio kardinalu Cornaru, kamerlengu Svete Stolice, u kojem spominje »drevni i sveopći običaj da se u svoj Dalmaciji izvan grada služba Božja obavlja na starom slavenskom jeziku«. Velimir Deželić stariji u svojim povijesnim romanima, primjerice u romanu »Prvi kralj« iz 1903., napisao je: »Iza latinskih, eto hrvatskih svećenika, hrvatskoga obreda. Njihovo odielo bilo je isto tako sjajno, ali njihova su lica odavala veću pobožnost i čednost.« Poznato je da najstarija hrvatska tiskana knjiga – Misal po zakonu rimskoga dvora iz 1483. – nije na latinskom jeziku i nije pisana latinicom, nego se radi o starohrvatskom jeziku s elementima staroslavenskoga, a pismo je glagoljično. U Petrisovu zborniku (1468.) nepoznati glagoljaš ovako je objasnio svoj poziv: »Mi trebamo biti učitelji i rasvjetljavati puku tamu.«
Crkveni sabori u doba Hrvatskoga Kraljevstva – glagoljanje na vjetrometini
Nekoliko crkvenih sabora održanih u srednjovjekovnom Splitu imalo je veliko značenje za razvoj tadašnje hrvatske države. Prvi crkveni sabor, održan 925., sazvao je papa Ivan X., a glavne su teme bile uređenje crkvenoga pravosuđa na prostoru Hrvatske i Dalmacije te problem »Metodova nauka«, tj. uporabe narodnoga jezika i glagoljičnoga pisma u liturgiji.
Na saboru, kojemu su nazočili kralj Tomislav i svi dalmatinski biskupi, bogoslužje na narodnom jeziku zabranjeno je. Svećenici koji ne znaju latinski ne smiju biti zaređeni u više redove, odlučeno je. Budući da se Grgur, ninski biskup, žalio papi na odluke sabora, 928. održan je novi koji je ukinuo Ninsku biskupiju, ali po pitanju jezika bogoslužja ništa novo nije određeno. Prešutno, međutim, Rim je tolerirao glagoljanje te ono nije iskorijenjeno. Nakon velikoga crkvenoga raskola na papin zahtjev 1060. održan je crkveni sabor u Splitu, koji je imao povoljniji ishod; služba Božja na narodnom jeziku nije ukinuta niti je glagoljica zabranjena, ali je određeno da svi svećenici moraju znati latinski. Nakon ulaska Hrvatske u personalnu uniju s Ugarskom glagoljanje je ponovno potvrđeno. Papa Inocent IV. dopustio je 1248. senjskomu biskupu da on i njegovo svećenstvo mogu služiti obrede na narodnom jeziku, a slično odobrenje dano je 1252. omišaljskim benediktincima. I danas, nakon Drugoga vatikanskoga sabora koji je širom otvorio vrata narodnim jezicima u liturgiji, o snazi i ljepoti glagoljaške tradicije svjedoči činjenica da se tradicionalno misa na hrvatsko-staroslavenskom jeziku slavi u crkvi sv. Franje Ksaverskoga u Zagrebu, a prigodno se takva misa slavi i u Dalmaciji.
