Stari, znaš da je sutra blagdan svetoga Antuna? – otkriva mi Debeli lipanjsku »toplu vodu«, odlučan da ju još jednom prokuha. – Daj u toj svojoj rubrici budi jednom i pobožan pa opiši onu legendu s Antinom »klečećom mazgom«, koja je svoga gazdu privela k vjeri… Što? Veliš da tvojih svih jedanaest »konzerviranih« čitatelja već zna tu legendu bolje nego ti? Ma, ta nam danas treba više no ikad! Da, da, i legenda i mazga… Možda i privučeš kojeg novog čitatelja? Ma, nisi zaboravio tu priču! Znaš, to je ono kad se neki krivovjernik narugal svetom Anti da je nemoguće da Krist bude u hostiji, pa mu još onda pakosno rekel da će u to povjerovati kad njegova mazga umjesto redovite hrane odabere hostiju. Pa je onda tri dana izgladnjival tu sirotu živinu i dovel ju na gradski trg, gdje joj je bila ponuđena »magareća plata« puna zobi i drugih slastica, a Ante je izišao iz crkve noseći hostiju. I mazga je samo prošla pokraj zobi, pa kleknula pred hostiju! Pa je onda i taj njen gazda, »dvonožni magarac« i teški nevjernik, pal na koljena i povjeroval. Je li tak’ nekak’ bilo?
– Da, da… tako je bilo! – potvrdih pa se još malo i napravih važan, kad mi je već toliko probudio djetinja sjećanja na tetina uspavljivanja sa svetačkim legendama. – I, taj ti se tip, taj obraćeni podrugljivac zvao Bononilo.
– A nije bio Hrvoje? Ili Tomislav? Ni Mile, Andrej, Goran ili Zoran? – poče se Debeli smijati od uha do trbuha. – Ma ja sam bio siguran da se to s mazgom dogodilo u Hrvatskoj, jer gdje ćeš se bolje rugati s vjerom neg’ tamo gdje je ima! Badava ti se podrugivati, ili ju bockati, peckati pa i šamarati tam’ gdje je nema. Zato si ja mislim da je nama ovo sve nagrada, svaka ova nova vlast i nova »promjena« sa starim »bononilskima«, kak’ si ono rekel da se zval taj nevjernik… Znaš onu narodnu izreku, uvijek ju netko ponovi pred svake izbore, da nam »ne može biti gore«? E pa može, već frtalj stoljeća može! Možemo, možemo uvijek gore i još gore dovesti »gore«! Kako u zemlji, tako i u gradu. Kad misliš da si na dnu lonca, a ono, on ima dvostruko dno. I dvostruka mjerila uvijek jednoumnih mislilaca. Pa si i ja nekak’ mislim, makar i polukvalificirano sa samo tri i pol godine hodanja po faksovima, od prirodnih do društvenih al’ uvijek marksističkih… Ti se tu u rubrici, kao, sakrio u »konzervu«, pretvaraš se da si konzervativan, ali baš prave »original« konzervativce – ako su to oni koji se »ukopaju« u svoje ideje i isključivosti pa netolerantno ne priznaju druge i drugačije – mi, zapravo, imamo na vlastima! Ili se varam pa ne razmem što je konzervativnost? U svakom slučaju, uz svetoga Antu, čini mi se da bi nam trebala i poneka mazga, koja će vući, ali i znati pokleknuti makar pred narodom, ak’ već ne pred svetim…
