Nedavno sam na Hrvatskom katoličkom radiju slušao razgovor patra isusovca Mije Nikića i fra Ivana Matića s voditeljicom Tanjom Maleš. Razgovarali su o ozdravljenju obiteljskoga stabla i sličnim molitvama kakvih ima na raznim duhovnim seminarima i nekim drugim prilikama. Iz njihova govora, koliko sam mogao upamtiti, nema potrebe za takvim molitvama za ozdravljenje obiteljskoga stabla, no ja poznajem vjernike koji mole takve molitve sa svećenicima. Neki od njih tako mole na duhovnim seminarima koje vode ti svećenici, ili sami doma u strahu od posljedica, a prema onome što sam zapamtio to nije naučavanje Katoličke Crkve, nego neka vrsta praznovjerja. Oba su sugovornika govorila o sakramentu krštenja i da je on dovoljan da bi se naši grijesi izbrisali, a pater Nikić je tumačio da je grijeh osoban. O. Matić je prigovorio svećenicima koji mole takve molitve za ozdravljenje obiteljskoga stabla da se vraćaju u Stari zavjet i da je Isus sve učinio novim. Znači li to da ti svećenici varaju vjernike, jer među tim vjernicima ima i jako puno dobrih i pobožnih ljudi koji osjećaju da moraju moliti za ozdravljenje svojih obiteljskih korijena? Neki i vjeruju da su zbog svoje obitelji, to jest zbog svojih predaka, dužni moliti jer su prokleti pa su »naslijedili« taj grijeh koji nije njihov. Prema svemu što sam čuo takvo stajalište nije vjernički ispravno i spada u praznovjerje. Kako to da onda postoje dvije vrste svećenika?
Čitatelj
Ono što nam pišete u svom pismu još nas jednom vraća na ozbiljno razmišljanje o svim aspektima pastoralnoga djelovanja svih i svakoga pojedinoga svećenika, kako se u vjerničkoj (pa i široj javnosti) ne bi pomislilo da – kako i Vi zaključujete – »postoje dvije vrste svećenika«. Sve i da postoje, ne bi smjeli postojati, jer svi su svećenici dužni naviještati neiskvareni nauk Katoličke Crkve, onako kako je zapisan u Svetom pismu, u crkvenim dokumentima i onako kako ga prenosi crkveno Učiteljstvo. Ne postoji neki »privatni nauk«, premda postoje razni osobni načini kako se može prenijeti i prenosi isti i neokrnjen nauk Katoličke Crkve. Ni jedan svećenik nema ovlasti niti ima pravo bilo koga od vjernika zastrašivati i navoditi ga na pogrješne, neprihvatljive i s katoličkim naukom nespojive molitve, pa tako ni na molitvu za ozdravljenje obiteljskoga stabla.
Ono što ste čuli i što su Vam potvrdili sugovornici iz emisije koju spominjete naveli smo i mi u jednom od naših odgovora na sličnu temu, koristeći se razmišljanjima isusovca dr. Mihályja Szentmártonyja koji je isto tako istaknuo da »liječenje obiteljskoga stabla nije duhovni pokret, nego jedan oblik alternativne terapije koja upotrebljava religiozne pojmove, pomiješane s ezoterikom«. A ezoterika – kao što jako dobro znamo – nikada nije bila, niti može biti, pologom i baštinom katoličke vjere. To bi konkretno značilo da liječenje obiteljskoga stabla polazi od pretpostavke da predci mogu »izravno« utjecati na ponašanje svojih potomaka. I to bilo u obliku obiteljskoga stila, bilo u obliku izravne patologije, a sve zbog toga jer nisu umrli pomireni s Bogom, pa je onda potrebno da ih njihovi potomci »predaju Bogu«. Ispravan odnos prema pokojnicima onaj je koji je izrečen u »Katekizmu Katoličke Crkve«, a to je u našoj molitvi za pokojnike: »Crkva je, od prvih vremena, častila spomen mrtvih i za njih prinosila molitve, poglavito misnu žrtvu, da bi, očišćeni, mogli prispjeti k blaženom gledanju Boga.
Crkva također preporučuje milostinju, oproste i djela pokore u korist pokojnika: Pružajmo im pomoć i obnavljajmo im spomen. Ako su Jobovi sinovi bili očišćeni žrtvom svog oca, zašto bismo sumnjali da će naši prinosi za pokojne tim pokojnicima pružiti neku utjehu? Ne oklijevajmo pružati pomoć onima koji su preminuli i prikazivati za njih svoj molitve« (KKC, 1032). Utjecaj pokojnika na žive – kako to naučavaju teoretičari liječenja obiteljskoga stabla – spada u svijet ezoteričnih vjerovanja. Neki čak smatraju da je svaka bolest i ljudska tragedija posljedica istočnoga grijeha, pa bi se moglo govoriti o »povezanosti« grijeha predaka i bolesti potomaka. No ni teološki ni crkveno nije se opravdano pozivati na istočni grijeh.
Premda pišete kako ste u emisiji čuli da se neki svećenici koji mole za ozdravljenje obiteljskoga stabla pozivaju na Bibliju, ni to nije točno. Dugogodišnji propovjednik Papinskoga doma o. Raniero Cantalamessa jednom je napisao: »Liječenje obiteljskoga stabla nema nikakvih biblijskih temelja.« Zato prema pisanju o. Szentmártonyja trebamo biti oprezni kako ne bismo (a to posebno vrijedi za svećenike) miješali ezoteriju, nekakvu »alternativnu psihoterapiju« i onda sve to »umotali« u religijske i vjerske pojmove i sredstva kao što su molitve, polaganje ruku i slično. Isto tako, »molitva za ozdravljenje obiteljskoga stabla« nije u skladu s katoličkim naukom o sakramentu krštenja koji nam briše sve grijehe. Protivi se katoličkomu nauku i zbog toga što niječe osobnu slobodu i slobodnu volju koju je Bog dao svakomu čovjeku. To znači da naši predci ne mogu utjecati na nas i nisu odgovorni ni krivi za sadašnje stanje svojih potomaka. Ako nema slobodne volje, nema ni osobnoga grijeha, pa se taj nauk protivi i sakramentu ispovijedi i ne bi ga smio širiti ni jedan svećenik, jer doista ne postoje dvije vrste svećenika, nego samo svećenici koji su pastoralno odgovorni i znaju da djeluju »in persona Christi« i sebe i svoje ideje ne smiju stavljati u središte dovodeći u zabludu vjernike koji nisu do kraja upoznati s ispravnim katoličkim naučavanjem.
