Da u vrtićima postoji mogućost vjerskoga odgoja njihove djece, činjenica je s kojom je upoznata tek manjina hrvatskih roditelja, a počesto i manjina ravnatelja i odgojitelja u vrtićkomu sustavu. S druge strane svaka rasprava o odgoju djece u posljednje vrijeme i u Hrvatskoj sve učestalije dobiva političke i ideološke prizvuke. Nastavnica sa zagrebačkoga KBF-a i redovnica s višedesetljetnim iskustvom u katehetskom radu s djecom i mladima izv. prof. dr. Kata s. Amabilis Jurić pitanje vjerskoga odgoja djece predškolske dobi u svojoj novoj knjizi promatra na sustavan i smiren način, kroz višestruku prizmu – teološku, pedagošku i pravnu. Nedavno je objavila knjigu »Vjerski odgoj djece predškolske dobi u Hrvatskoj« u izdanju Kršćanske sadašnjosti, a razgovarali smo uoči njezina predstavljanja zakazana za petak 10. studenoga.
Istina. U ovom postmodernom vremenu zasigurno se ni u jednom drugom odgojno-obrazovnom području ne postavljaju tolika problemska pitanja kao na području religioznoga odgoja i naobrazbe. Neka od njih su: Smije li se dijete religiozno odgajati? Imaju li djeca pravo na vjeru? U kojem smislu djeca mogu profitirati od vjerskoga odgoja? Može li se dijete i bez religioznoga odgoja skladno razvijati i imati sretno djetinjstvo? Ne opterećuje li se time dijete nečim što se ne podudara s njegovim potrebama? U traženju tih odgovora pitanje vjerskoga odgoja djece rane i predškolske dobi našlo se dosad u fokusu brojnih kritika, rasprava i prigovora.
A valja prije svega poći metodom promatranja i traženja odgovora u samom djetetu, tako da ono sâmo odgovori pridonosi li religiozna dimenzija dinamici razvoja svih ostalih područja njegove osobnosti.
Tijekom pozornih promatranja djece na reprezentativnim uzorcima istraživači su otkrili da u predškolskom djetetu postoji spontana religioznost kao duboka ljudska potreba i sposobnost, koja se ni u kojem slučaju ne smije zanemariti. Cjelokupne rezultate sustavnoga promatranja dječjih reakcija na religiozne sadržaje možemo sažeti u nekoliko zaključaka. U djetetu postoji velika potreba za religioznim sadržajima, kao i postojana želja da s njima ono ostane u trajnoj komunikaciji slušanjem i samostalnim aktivnostima. Nadalje, u komuniciranju s religioznim sadržajima dijete prožima dubok osjećaj spokojnoga mira, radosti i zanosa. Napose, religiozni su sadržaji djetetu bliski kao da su dio njega samoga i kao da ih je ono oduvijek poznavalo.
Nije riječ samo o poznavanju sadržaja na razini spoznajnoga učenja, nego o nečem vitalnom, tako da dijete religioznim odgojem prima nešto što se duboko slaže s njegovom potrebom da se kao osoba cjelovito izgrađuje. Navedeno upućuje na činjenicu da je predškolska dob, upravo zbog te snage koja djecu neodoljivo privlači religioznim sadržajima i porukama, na poseban način religiozno osjetljivo razdoblje koje vapi za realizacijom, odnosno što većim »obuhvatom« djece vjerskim sadržajima. Upravo tu leže odgovori na suvremene izazove, koji ne štede čak ni samo dijete, što je razlog više da je prijeko potrebno zadovoljiti tu njegovu iskonsku potrebu. U svemu tome odlučujuću ulogu, osim roditelja, imaju stajališta odgojitelja, koji ponajprije trebaju s njom biti upoznati te na nju i sadržajno odgovoriti, a ne da se djeca opterećuju nekim ideologiziranim modelima odgoja, koji djetetu nanose više štete nego koristi. Možemo konstatirati da uskratiti djetetu religiozno iskustvo značilo bi iznevjeriti ga u njegovim najdubljim potrebama, zatvoriti mu pristup punini doživljaja one zbilje svijeta i života u koju je ono samo uronjeno.
Moram priznati da se nisam sustavno time bavila. No sa sigurnošću mogu reći da su roditelji, kao primarni odgojitelji svoje djece u vjeri, najodgovorniji kako za općeljudski tako i vjerski odgoj djece predškolske dobi. Smatram da bi toj veoma kompleksnoj stvarnosti u budućnosti trebalo posvetiti i iscrpno projektno istraživanje. A iz brojnih osobnih kontakata mogu reći da je u roditelja prisutna veoma slaba svijest i nedovoljno poznavanje prava provedbe vjerskoga odgoja u dječjem vrtiću. Što se tiče drugih aktivnosti, smatram da problem nije u njima, one su potrebne za djetetovo svestrano odrastanje. Problem je u činjenici da vjerski odgoj kao jedna od primarnih aktivnosti na koje dijete ima apsolutno pravo nikako ne uspijeva dobiti svoje pravo mjesto u vrtićkoj odgojno-obrazovnoj ustanovi.
Prema »Konvenciji o pravima djeteta« ono je priznato kao punopravni nositelj prava te time i nositelj prava na vjerski odgoj. A u Hrvatskoj je prema ugovorima sa Svetom Stolicom i drugim zakonskim aktima svaka uprava vrtića dužna osigurati vrijeme i prostor za ostvarivanje programa vjerskoga odgoja i obrazovanja. Nisam sigurna da su ravnatelji vrtića upoznati s time. Osim toga, iz neslužbenih razgovora s roditeljima često doznajem da unatoč njihovoj želji za vjerskim odgojem njihove djece u vrtićima, neki ravnatelji, zajedno s odgojiteljima u državnim vrtićima, jednostavno ne žele provoditi takve aktivnosti.
Nedvojbeno je da je župna zajednica, uz obitelj, glavni promicatelj kateheze, odnosno temeljni činitelj u odgoju vjere. Unutar takve crkvene zajednice dokument Hrvatske biskupske konferencije »Župna kateheza u obnovi župne zajednice« kao prvi mogući ostvariv korak predstavlja oblikovanje predškolskih katehetskih skupina. One u župnim zajednicama mogu pružiti nove mogućnosti ostvarenja odgojnoga ozračja unutar obitelji i ponuditi prigodne kateheze u župnoj zajednici za djecu predškolske dobi. Stoga bi trebalo otvoriti još više katehetskih dvorana u našim župnim zajednicama za mlade obitelji u kojima postoji čežnja za svekolikom pomoću u svakodnevnom životu. Nadalje, od odlučujuće je važnosti nastaviti postupan hod prema novomu licu župne zajednice u kojoj kateheza ne će završiti samo na često formalističkoj pripravi za sakramente ili nebrizi za djecu predškolske dobi, nego će sve više promicati kvalitetan vjerski odgoj koji u sebi uključuje ispunjeniji i angažiraniji život u župnoj zajednici, štoviše kateheza tako postaje i svojevrstan motor u njezinoj korjenitoj obnovi. U tom kontekstu bitno je da župa i dalje ostane najvažnije mjesto rađanja i rasta u vjeri svih njezinih članova.
Popularizaciji vjerskoga odgoja u vrtićima također mogu pridonijeti izravno i župnici već samim podsjećanjem roditelja na njihovo pravo da u državnim vrtićima njihovo dijete dobije sustavni vjerski odgoj. S time se može započeti već i u pripremama za sakrament braka, gdje se bračni drugovi upoznaju s odgovornim roditeljstvom, odnosno rađanjem i kasnijim odgojem djece u vjeri.
Kao redovnica radila sam tri godine u dječjem vrtiću u Berlinu s djecom predškolske dobi, gdje sam se uvjerila da je dijete u cijelosti duhovno biće veoma sposobno za usvajanje vjerskih sadržaja. Istina, ne onako kako to mi odrasli očekujemo, nego na sebi svojstven način, svim osjetilima: slušanjem, gledanjem, mirisanjem, kušanjem, a nadasve dodirom, koje djetetovo biće stavlja u pokret! Ta me je činjenica potaknula i motivirala za daljnje proučavanje toga važnoga područja vjerskoga odgoja predškolske djece. Dodatnu potvrdu za to pronašla sam u istraživanju o promišljanjima crkvenoga učiteljstva, pri čemu mi je postalo još jasnije da današnje predškolsko dijete, zbog različitih razloga, mnogo više nego prije, zahtijeva puno poštovanje i pomoć u svojim potrebama za ljudski i duhovni rast, pa i vjerskim odgojem i katehezom, koji mu nikako ne smiju biti uskraćeni. Pritom se ne smije zaboraviti da je već sv. Augustin okarakterizirao predškolsko doba i djetinjstvo kao vremena u kojima se uči dijalog s Učiteljem koji govori iznutra.
I suvremena antropologija i pedagogija potvrđuju da je predškolsko dijete sposobno spoznati Boga, što je očito iz pitanja koja mu se nameću i tamo gdje roditelji ne drže osobito do vjerskoga odgoja. Duboko svjesna navedenih razloga, nastojala sam odgovoriti zovu crkvenoga učiteljstva da se djetetu od najranije dobi treba pomagati da spozna i razvije osjećaj za Boga i prirodnu intuiciju njegova postojanja.
Prvo na što treba usredotočiti pozornost jest činjenica da ne postoji općeprihvaćena definicija dječje religioznosti i duhovnosti jer se posljednjih desetljeća istraživanja uglavnom provode na međunarodnoj razini iz različitih perspektiva, metoda i pristupa. Rezultati njihovih istraživanja upućuju na spoznaju da se »duhovnost« javlja u gotovo svim dječjim uvjetima i situacijama. U prilog tomu govori i opsežno istraživanje dječje religioznosti i duhovnosti profesora sa Sveučilišta Harvard Roberta Colesa, koji je u knjizi »Spiritual life of children« (Duhovni život djece) iscrpno obradio duhovnost djece sa psihološkoga i filozofskoga aspekta. Zahvaljujući njegovu dugogodišnjemu empirijskomu istraživačkomu radu, otkrilo se da djeca i mladi posjeduju urođenu moralnu i duhovnu sposobnost, pa čak i političku osjetljivost. Osim toga religioznost i duhovnost upućuju na to da je život nešto »više«, tj. postoje stvari i događaji koji se ne mogu objasniti, ne može se sve izmjeriti ili shvatiti jer se neke stvari dotiču sakralnoga ili »svetoga«. Djeca to osjećaju i intuitivno shvaćaju bilo da to izražavaju svjesno ili nesvjesno pronalazeći slike ili tvorevine riječi koje su karakteristične za izraze njihove osobne duhovnosti. No mnogo je važnija »svijest o odnosima«, tj. sposobnost djeteta da vidi sebe u odnosu na druge, sebe samoga, okolinu i širu sliku Cjeline, odnosno Boga u kršćanskom smislu. Individualna duhovnost svakoga djeteta pokazuje se kao pokret iznutra prema van. Stoga je jaka jer se razvija iznutra, ali i ranjiva i podložna nesporazumima jer onaj koji je po strani, koji se izdvojio iz neke skupine ili u nju nije prihvaćen, ne poznaje unutarnji proces. Osim toga, eksperti na tom području u svojim promišljanjima o religiozno-duhovnoj formaciji upozoravaju da se duhovni život djeteta formira na dubokoj razini njegova bića. Zdrav razvoj osobnosti priprema djecu za otvorenost Bogu, a razvojne teškoće stvaraju zaprjeke životu punu povjerenja i rastuće vjere. Stoga, ne brinuti se za religioznu i duhovnu formaciju tijekom djetinjstva znači zanemariti same temelje duhovnoga života.
U teološkoj i religijsko-pedagoškoj literaturi navode se temeljna stajališta u kojima se jasno daje do znanja da vjerski odgoj djece predškolske dobi oprema današnju djecu za nesigurnu budućnost koju će živjeti kao odrasli ljudi time što podupire izgradnju povjerenja u djece jer odgoj koji se hrani povjerenjem u Boga objavljuje djetetu vjeru u Boga puna povjerenja; potiče otpornost za suprotstavljanje u teškim situacijama jer je vjersko uvjerenje na neki način kao zaštitni faktor koji pruža otpornoj djeci stabilnost, osjećaj da život ima smisao i značenje te vjeru da će se stvari, unatoč teškoćama i boli, na kraju popraviti; omogućava iskustvo smisla života, odnosno da ljudski život s gledišta vjere nije puka slučajnost, nego je Bog svakoga pojedinačno želio; podupire formiranje vrijednosti zato što je u središtu kršćanske vjere uvjerenje da se Bog s ljubavlju obraća ljudima; pomaže djeci da steknu snagu vlastitoga ega u povezanosti sa zdravom samosviješću odnosno samopouzdanjem; otvara pristupe za posebno obogaćivanje jezika i svijeta slika iz biblijskih pripovijesti i tekstova; omogućava iskustvo zajedništva u susretu s religioznom tradicijom zajedničke vjere i uopće zajedništva.
