Popis spašenih i otpuštenih gimnazijalaca mitrovačke gimnazije, koji je 10. studenoga 1944. sastavio dr. Marko Vidaković, hrvatski arhitekt i publicist, blizak suradnik glasovite Diane Budisavljević, također govori o zauzimanju nadbiskupa Alojzija Stepinca za uhićenike bez obzira na njihovu vjersku ili nacionalnu pripadnost:
»Dokument 5.
Zora Buletinac
Radojka Bugarin
Mirjana Subić, dr. Ivan Ilić, Buconjićeva ul. 23
Dušanka Popović – Caritas
Vera Laras
Dragica Galinac, ing. Vjekoslav Mužinić, Dugi dol 8
(krugovalna postaja) – brzoglas
Eva Rogožar
Marija Pragaj
Stana Miljković
Mara Garić
Bara Simon – Lukšić Anđela, Krajiška ul. 19, dvorišna zgrada
Kristina Kuharić
Ankica Matošinski
Marica Sevemesić
Magda Živoder – kući u Podsusedu
Matilda Jelinek
Nada Željković
Anka Tomić
Kata Mušković
Spašeni, otpušteni iz sudbenog stola, većinom đaci iz Mitrovačke gimnazije.
Ovjerovljeno potpisom
Dr. Marko Vidaković
U pratnji:
- Tatjana Rjadčenko
- Sofija Kostić
- Marija Himlrajh
- Zlata Flego
- Marija Prislan
- Mira Rogić
Marija Popara
Utješinović Marica
Komadina Fumica« (»Blaženi Alojzije Stepinac – svjedok Evanđelja ljubavi«, knjiga 3., priredio dr. Juraj Batelja, Postulatura blaženoga Alojzija Stepinca, Zagreb, 2010., str. 84.-85.).
Okružnica o sakupljanju hrane za nežitorodne krajeve, 15. studenoga 1944.: »Karitas nadbiskupije zagrebačke za vrijeme ovog strašnog rata razvio je zamjeran rad u pomaganju ratnih stradalnika. Taj rad odnosio se je na smještaj izbjeglica, a napose djece, po raznim dječjim domovima i obiteljima u sigurnijim i bogatijim krajevima i u sakupljanju hrane u žitorodnim krajevima te odpremanju u nežitorodne i ratom opustošene krajeve. Tim svojim karitativnim radom Karitas je spasio mnogo života, mnogo obitelji od gladi, obrisao mnogu suzu. Taj rad Karitasa poznat je čitavoj javnosti, pa ga s pohvalom ističu i ljudi, koji se inače od Crkve daleko drže.
Što dulje rat traje, to je bijeda sve veća, pa je i karitativni rad tim potrebniji. Radi toga i Karitas nastavlja podvostručenim silama svoj karitativni rad, ukoliko je najviše moguće… Iako su sada još teže prometne prilike, treba provesti sabirnu akciju hrane po svim župama. Iz onih župa, odakle je moguće odpremiti hranu kolima, kamionima ili željeznicom u Zagreb ili preko Slav. Broda u Hercegovinu i Dalmaciju, odpremit će se, čim se za to pruži zgodna prilika, a u onim župama, s kojima za sada nema podesnih prometnih veza neka se hrana podijeli siromašnim obiteljima dotične župe… Da uspjeh sakupljanja hrane bude što veći, poziva se dušobrižno svećenstvo, da u crkvi češće govori svojim vjernicima o tako važnoj akciji. Iskustvo je pokazalo, da su se u župama, gdje su svećenici narodu živo prikazali bijedu i nevolju ratom nastradale naše braće, postigli upravo zamjetni uspjesi… I u najsiromašnijim župama sakupljeno je dosta hrane, ako su svećenici poveli živu akciju« (str. 85.-86.).
Intervencija za uhićene osobe iz sela Hruševca, 29. prosinca 1944.:
»U selu HRUŠEVCU, općini PUŠĆA u Hrv. Zagorju, zbio se dne 23. težak slučaj: Pripadnici Crne legije provalili su u selo, mnogi od njih u pijanom stanju, istjerali su sve stanovnike iz nekih 80 kuća, koje su zatim zapalili. Nekoliko ljudi strijeljali su na licu mjesta i opljačkali, dok su preko 50 muškaraca otjerali u Zagreb u zatvor u Runjaninovu ulicu. Među njima se nalaze poimence:
Stjepan HORVAT rođ. 1909. sa sinom Nikolom rođ. 1929.
Stjepan PERIČKI rođ. 1877., čiji se sin kao ustaša bori, a unuk kao ustaški vojničar pao u borbi.
Žena i djeca unesrećenih obitelji mole, da se svi puste kućama. Ako se imade za koga dokaza za kakovu krivnju, neka se iste zadrži.
Dne 29. XII. 1944. Preuzv. Ordinarij govorio s njim (nije navedeno ime osobe iz Vlade NDH-a s kojom je nadbiskup razgovarao, op. a.).
Obećano puštanje na slobodu imenovanih« (str. 86.-87.).
Nadbiskup Stepinac je, očito, obavijest o događajima u Hruševcu dobio prije nego što ga je Fran Eugenije Petraković, župnik u Pušći, podrobnije obavijestio u dopisu od 14. siječnja 1945.: »23. decembra 1944. ranom zorom ušlo je oko 200-250 vojnika u moju filijalu Hruševec i tamo su popalili oko 40-45 stanova i oko 20-25 nastambi, odveli 200-300 komada rogate marve, mnogo konja, teladi, gusaka, purana, prasadi, debelih svinja; 13 osoba su postrijeljali, 3 osobe su spaljene; povrh toga počinjeno je nekoliko jezovitih djela; a oko 60-70 mojih župljana, što starih a što mladih, odvedeno je najprije u Savski Marof, a onda u Zagreb (Savska cesta, Gjorgjićeva ulica i druguda).
Tri osobe koje su sažgane jesu:
- Nikola Stanišak 2. Josip Šklebec 3. Imbro Gjurinski
Odvedeni su ovi do 70 god. stari i do 15 godina –
Dragutin Janković
Mijo Gjurinski
Nikola Kuhada
Nikola Gjurinski
Dragutin Pirički
Stjepan Pirički
Ivan i Juraj Šklebec
Imbro Juretić
Rudolf Cvetko, otac 4 djece
Antun Orgulan
Stjepan Orgulan
Josip Orgulan
Imbor Filković
Josip Filković
Filip Filković
Juraj Vlašić
Janković Juraj
Kuhada Imbro i Ivan
Antun Crnoga
Nikola Filković
Dragutin Stanišak
Josip Stanišak
Juraj Stanišak
Pavao Stanišak
Juraj Stanišak
Dragutin Stanišak
Stjepan Stanišak st.
Stjepan Stanišak ml.
Antun Stanišak
Ivan Stanišak, brat Nike
Osim ovih, koji mi sada dolaze na um imade ih još 20 kojih mi imena ne dolaze u pamet, ali se oni svi nalaze u pritvoru, a kod kuće im jauču ili djeca ili žena ili stara majka ili otac ili koji mili i dragi.
Za sve ovdje navedene i nenavedene svoje župljane iz HRUŠEVCA uljudno molim da bi se koji od preuzvišene gospode zauzeo kod nadležnih vlasti, pa da dođu na popaljena garišta i da si što isprosjače dok je hora (čas, pogodan trenutak, op. s.)« (str. 90.-91.).
Cijeli je »slučaj Hruševac« zahvaljujući nadbiskupovoj intervenciji ipak relativno pozitivno riješen, što se vidi iz vlastoručne zabilješke tajnika dr. Stjepana Lackovića od 26. siječnja 1945.:
»Seljaci iz Hruševca
Nakon mnogog zauzimanja konačno dne 26. I. 1945. slučaj riješen na Župskom redarstvu, Gjorgjićeva 2 ovako: Najveći dio sposobnih muškaraca bit će smjesta upućen u vojsku; Oko 20 osoba bit će odmah pušteno, u koliko već nisu neki pušteni; 7 osoba ostaje još na redarstvu, dok se ne odredi, hoće li biti pušteni ili će biti upućeni u vojsku« (str. 93.).
Nadbiskupova iskrena i gorljiva skrb za hrvatski narod i cijelo čovječanstvo izbija iz njegova kratkoga, ali toplinom bremenitoga uvodnoga članka u godišnjaku »Karitas« za g. 1945. objavljenom 31. prosinca 1944.:
»Nadali smo se, da će minula godina biti zadnja ratna godina, a s njome, da će nevolje čovječanstva početi bivati manje. Nažalost, rat se nastavlja dalje, a s ratom suze, boli i nevolje svake vrste. I dok na ovom mjestu toplo zahvaljujem svima, koji su pomagali rad Karitasa zagrebačke nadbiskupije u minuloj godini, istodobno ih toplo molim, da ga pomažu i dalje, dok ne osvanu bolji dani svemu čovječanstvu i našoj ispaćenoj hrvatskoj domovini.
Neka nas ne zastraše i ne učine malodušnima ove teške nevolje, već naprotiv, što budu veće, tim više neka dolazi do izražaja naša velikodušnost, bez koje se nikada ne stvara nešto velika…
Žarka ljubav prema bližnjemu kadra je stvoriti čudesa. Ona je jača od razornih bombi zrakoplova i bojnih brodova, jača od vatre koja pretvara u ruševine gradove i sela, jača i od same mržnje, koja je survala čovječanstvo u ovu nevolju. Vjerujemo, čvrsto vjerujemo, da će mržnja morati konačno ustupiti mjesto ljubavi među ljudima. Na svima je nama, da prema svojim silama doprinesemo trijumfu ljubavi na zemlji, koju nam je Utjelovljena Riječ Božja primjerom pokazala, a ustima zapovjedila, da ju nasljedujemo, ako hoćemo da budemo Njegovi učenici, ili, uopće budemo ljudi!« (str. 88.-89.).
