Novi popis stanovništva pokazuje drastičan pad stanovnika u Lijepoj Našoj. Iako je trend odlaska iz Hrvatske još aktivan, ipak se sve više nailazi i na one koji se u Hrvatsku vraćaju. Među više od 100 tisuća Hrvata koji borave na Novom Zelandu donedavno je bila i obitelj Čupić – otac Antun i majka Zrinka, oboje podrijetlom iz Komina, te dvoje njihove djece, Noa i Lota. Pola godine od povratka u domovinu rado su za Glas Koncila podijelili svoju priču, u nadi da će ona, ako ništa drugo, potaknuti one koji su izvan Hrvatske da barem promisle o povratku, a one koji su u Hrvatskoj da postanu svjesni svega dobra što Hrvatska ima i nudi.
Odluka o preseljenju na južnu hemisferu došla je 2015. Tada su živjeli u Beču. Preseljenje na Novi Zeland uvijek je bila opcija. Antun je naime rođen na Novom Zelandu, otac mu je Hrvat iz Komina, a majka Engleskinja. Tada trudna Zrinka i Antun zaključili su da je pravo vrijeme za odlazak na Novi Zeland. Obitelj, prisjeća se Zrinka, nije bila presretna zbog njihova preseljenja. Vjerovali su, iako su ih Antun i Zrinka uvjeravali u suprotno, da se oni u Hrvatsku više ne će vratiti. »Dali smo si rok od deset godina. Da ćemo maksimalno toliko biti na Novom Zelandu te se vratiti u Hrvatsku. Od početka je to bio plan. I eto, nekih osam godina kasnije vratili smo se doma.«
Upravo je dom glavni razlog povratka obitelji Čupić u Hrvatsku. Koliko god Novi Zeland bio prekrasan i koliko im je god ondje bilo lijepo, nedostajao je osjećaj doma i pripadnosti. Na povratak ih je potaknula i pandemija koronavirusa. Kao i mnogi tada tijekom zatvaranja još su dublje shvatili snagu i važnost obitelji – uže, ali i šire. Sreći što mogu po cijele dane biti zajedno nije bilo kraja, pogotovo u djece, prisjetili su se. I to ih je, priznaju, potaknulo na razmišljanje.
»Sva je naša obitelj u Hrvatskoj. Situacija je bila ozbiljna i ne daj, Bože, da se nešto dogodilo, trebalo bi nam dva dana da stignemo u Hrvatsku, ako bismo se uopće mogli vratiti. Također, puno smo razmišljali o tome kakva su bila naša djetinjstva, a kakva su ona naše djece. Oboje smo odrastali uz obitelj, bake, djedove, rođake… Znamo koliko je to veliko bogatstvo i nismo htjeli zakinuti svoju djecu za to.«
Koliko god dobrih prijatelja imali na Novom Zelandu, Čupićima je uvijek nedostajala »hrvatska dimenzija« dubljih odnosa, prijateljskih i obiteljskih, što ih je također »poguralo« natrag prema Hrvatskoj.
Uspoređujući Hrvatsku i Novi Zeland, primijetili su koliko je Hrvatska kao država, ali i kao društvo napredovala. Mnoge su se stvari promijenile nabolje, govore supružnici, uspoređujući kakva je Hrvatska bila kada su odlazili na Novi Zeland, a kakva je sada. »Koliko se god bunili na hrvatsko zdravstvo, mislim da je ono neusporedivo bolje nego na Novom Zelandu, ako ništa drugo, jeftinije. A sustav kakav ima Hrvatska, na primjer ‘e-Građani’, Novi Zeland može samo sanjati«, napominje Zrinka.
»Na Novom su se Zelandu izgubile gotovo sve tradicionalne vrijednosti, pogotovo što se tiče vjere. Izgubio se osjećaj blagdana, Božića, Uskrsa… U Hrvatskoj, ali i većini Europe, u to vrijeme sve vrvi od tih tema, ukrasa, pjesama, govori se o tome u medijima, crkve su pune, obitelji zajedno slave te blagdane po nekoliko dana. Toga na Novom Zelandu nema, barem smo mi dobili takav dojam.« Supružnike Čupić možda je najviše iznenadila činjenica da se na nedjeljnim misama svi prisutni vjernici pričešćuju uz izostajanje sakramenta pomirenja. »Nismo mi naravno brojili nečije grijehe ili bilježili tko je ili nije bio na ispovijedi. Kroz razgovor s prijateljima vidjeli smo da je standardna praksa da svi do jednoga idu na pričest, a da se dugo vremena nisu ispovijedali. Nas je to začudilo jer znamo da to tako ne može, jer su nas na vjeronauku kao mlađe uvijek učili o svetosti i posebnosti obaju sakramenata«, rekao je Antun.
S trenutačnom novozelandskom vlašću otvorio se i put raznim ideologijama. Legalizacija istospolnih brakova i pobačaja u tom je društvu u većine stanovnika dobro prihvaćena, a nametanje i prodiranje takvih stajališta sve se jače osjetilo. »Ne kažem da u Hrvatskoj toga nema, ali barem nema u toliko velikoj mjeri. Na Novom Zelandu razne su ideologije jako izražene i istaknute. Recimo do te mjere da su i pješački prijelazi u duginim bojama«, rekao je Antun.
»Sin je išao u katoličku školu, ali i ondje je nekako sve bilo usmjereno prema tomu da je sve liberalno i progresivno normalno i prihvatljivo. Često smo se našli u situaciji da mu moramo objašnjavati da ipak neke stvari nisu u skladu s moralom ili našim uvjerenjima kao katolicima. No uvijek se vodimo time, a tako učimo i djecu, da treba poštovati tuđe i drugačije, ali čuvati svoje«, nadovezala se Zrinka na svoga supruga te dodala da nisu željeli da im djeca odrastaju u okruženju koje se kosi s njihovim uvjerenjima.
»Srce nam je mirno, osjećamo da ovamo pripadamo i da ovdje trebamo biti. I na našoj djeci vidimo da smo donijeli dobru odluku. Iako su još mali i zapravo nisu imali toliko dodira s Hrvatskom i obitelju ovdje, pogotovo Lota koja nikada nije bila u Hrvatskoj, i oni osjećaju da je Hrvatska njihov dom, a tomu uvelike pridonosi obitelj kojoj smo sada bliže«, složili su se supružnici. Vraćajući se u Hrvatsku, koliko su god znali da je odluka koju donose prava, strahova i neizvjesnosti ipak je bilo. »Naravno da nam nije bilo lako i svejedno vratiti se i pripremali smo se na ono najgore, tu ponajprije mislim na cijelu administraciju koja se trebala napraviti, prilagodba na okolinu, sinu u školi… Ostali smo ugodno iznenađeni, sretni i ponajprije zahvalni što se sve nekako, Bogu hvala, posložilo dobro i nije bilo nekih većih zaprjeka. I mi smo se, ali i djeca, što je najvažnije, vrlo lako i brzo prilagodili životu u Zagrebu«, rekla je Zrinka.
»Ljudi uvijek misle da je lako otići i vratiti se u Hrvatsku kada je čovjek sve stekao negdje drugdje«, primijetila je Zrinka. No to i nije baš tako. »Mi smo se itekako naradili i žrtvovali da bismo stekli sve što smo imali na Novom Zelandu. A ne može se ni reći da je najjednostavnija stvar ostaviti sve za sobom i vratiti se. U jednu ruku počinjemo graditi novi život u Hrvatskoj.« Ali ništa, svjedoče i zaključuju oboje, ne može zamijeniti osjećaj koji imaju – osjećaj ispunjenosti i mira, znajući da su sada uistinu kod kuće.
Mnogo su se puta tijekom razgovora sa supružnicima Čupić mogle čuti riječi hvale za Hrvatsku. Nezaobilazno je bilo spomenuti prirodne ljepote Hrvatske, koje Antun posebno ističe uspoređujući ih sa zemljama koje je posjetio i u kojima je živio. »Za Hrvatsku sam se borio u Domovinskom ratu i sada bih, ako ne daj Bože zatreba, učinio isto. Hrvatska je moja domovina i nije zato što je moja, ali je uistinu najljepša zemlja. Putovali smo u mnoge zemlje po cijelom svijetu, posjetili mnoge gradove, ali nigdje nema toga što ima u Hrvatskoj«, rekao je Antun.
