Služba zvonara u Jasenovcu oduvijek je bila znak prestiža i časti, što je potvrdilo i iznenađenje koje je sadašnjemu zvonaru Miji (Mići) Mačkoviću nedavno stiglo i iz Vatikana. »Njegova Svetost papa Franjo od srca podjeljuje apostolski blagoslov Miji Mačkoviću u prigodi sedamdesetoga rođendana. I dok ga slavi s članovima obitelji i svim dragim osobama, u zahvalnosti Gospodinu za ovaj događaj slavlja te za sva dobročinstva koja su obradovala njegov dugi život, želi mu zdravlje duše i tijela te svako drugo dobro«, otisnuto je krasopisom na dokumentu koji je potpisao kardinal Konrad Krajewski (Apostolska milostinjarnica), a zvonaru ga je uručio župnik Pejo Oršolić.
Naime, nagrađeni zvonar i sakristan nakon Domovinskoga rata spašavao je oštećenu baštinu jasenovačke crkve i danonoćno prikupljao povijesnu usmenu i pisanu građu župe Jasenovac. Osim što je pomagao u obnovi crkve, autor je dviju knjiga o povijesti Jasenovca (»Jasenovac na Savi« i »100 godina pjevačkog društva Svačić«). Napisao je i tekst pjesme »Jasenovačka Majka« koju je uglazbio Ivica Kotromanović te je ona postala prateća pjesma na misnim slavljima i raznim hodočašćima Jasenovčana. On je 2006. godine, ukazom biskupa Škvorčevića, uvršten među zaslužne članove Požeške biskupije za spašavanje i očuvanje baštine župne crkve jasenovačke i za marno prikupljanje povijesne građe o Jasenovcu i jasenovačkoj župi.
Sakristanska služba obitelji Mačković u jasenovačkoj župi počela je još 1935. kada je župna crkva sv. Nikole ostala bez zvonara i sakristana. Tada je tu službu preuzeo Nikola Ivanov Mačković koji je ujedno bio član crkvenoga pjevačkoga zbora. Vršio je tu službu u crkvi do 1939. godine te ju je tada predao svomu sinu Nikoli (Braji), koji je u službi Bogu i Crkvi ostao sve do svoje smrti 2000. On je sve godine u crkvi radio i služio bez naknade i plaće. Nakon Drugoga svjetskoga rata bio mu je najteži period službe jer su tada komunističke vlasti ometale i ponekad zabranjivale rad u crkvi. Da bi spasio vrijedne crkvene stvari, često ih je, bez znanja svojih ukućana, čuvao i skrivao u svojoj kući. Također je mnogima u poslijeratnom razdoblju bio kum na vjenčanju ili krštenju. Mnogi su roditelji u tajnosti, da bi očuvali svoj posao i ugled u mjestu, donosili u noćnim satima djecu na krštenje, a Nikola nikada nije odbio kumstvo. Bio je i vjerni pretplatnik Glasa Koncila. Za njega su to bile novine za svaki dan i stajale su otvorene cijeli tjedan na stolu. Od prve do zadnje stranice ih je znao pročitati nekoliko puta. U obiteljskoj kući Mačkovića, ali ponekad i kod drugih obitelji, uređivalo se i održavalo misno ruho, a često su na nedjeljnom ručku, nakon mise, ugošćivali župnika.
Svakodnevna obveza zvonara bila je i navijanje crkvenih satova koji su uvijek morali biti točni. Mehanizam se navijao u tornju te se zvonar penjao uz 40 stuba svaku večer nakon Zdravomarije. To je radio 50 godina dok nije došla elektrifikacija satova. Također je ručno zvonio, ponekad na sva tri zvona istodobno vukući štrikove. Nikola Mačković u 60 je godina bio zvonar uz 15 svećenika upravitelja župe Jasenovac. Dvije godine prije smrti ostale su zabilježene njegove riječi: »Bio sam dječak od 13 godina i ministrant kada su nova zvona prvi put podizana u toranj crkve 1927. Župnik ih je blagoslovio i zvona su podignuta, a ja sam ispred crkve stajao i gledao, i čuo kad su prvi put zazvonila. Nisam ni sanjao da ću ja biti zvonar ovih zvona punih 60 godina. U Domovinskom ratu crkva je razrušena, zvona su pronađena u ruševini crkve i nakon obnove ponovo drugi put dignuta u toranj. Opet sam bio prisutan pred crkvom i gledao podizanje zvona 1998. Bio sam jedini živi svjedok dizanja dva puta istih zvona u toranj iste crkve.« (msm)
