Međusobni susreti članova obitelji preko gesta i znakova omogućuju ili onemogućuju istinski dijalog. On se ostvaruje kada vlada međusobna otvorenost i povjerenje koji članovima obitelji omogućuju da nadvladaju samoću i izoliranost. U bračnom životu dugi nježni razgovori od iznimne su važnosti među bračnim partnerima jer oni, osim zajedništva stola i postelje, omogućuju atmosferu ljubavi, nježnosti, stabilnosti i sigurnosti, koja je potrebna djeci da mogu rasti u vjeri. No prije razgovora šutnja je konstitutivni element dijaloga. Dijaloška komunikacija roditelja temelji se na šutnji pred Bogom u kojoj oni mogu pronaći snagu za otvorenost prema djeci i drugim članovima obitelji. Osobito je ta snaga potrebna roditeljima s djecom u adolescentskom razdoblju kada se čini da je svaka riječ kriva, a svaki pokušaj komunikacije uzaludan.
U ranom djetinjstvu dijalog o vjeri temelji se manje na verbalnom, a više na neverbalnom odnosu koji djetetu nudi temeljno povjerenje, osigurava usmjerenje, stabilnost, nježnost, ljubav i dobrotu. Dijalog vjere u ranom djetinjstvu temelji se na ozračju u obitelji: na mirisima kolača, svečanoj odjeći za misno slavlje, ljepoti obiteljskoga zajedništva za objedom, upaljenom svijećom na adventskom vijencu i molitvom oko njega. Kako djeca rastu, dijalog vjere prelazi s neverbalnoga u verbalno područje te se pomoću jezika, umjetnosti i književnosti s djetetom može komunicirati o vjeri čitajući književno-umjetnički tekst prije spavanja, sudjelovanjem na zajedničkom slavlju mise, sudjelovanjem u molitvi oko obiteljskoga stola. Istinski dijalog roditelja s djecom vodi do zajedništva unutar obitelji, budi osjećaj međusobne pripadnosti i stvara ozračje zajedništva.
