Poimanje života obitelji Frakin i Pleslić toliko se podudara, kao da se duhovna fizionomija tih supružnika odrazila i na tjelesnu, pa ljudi koji ih ne poznaju pomisle da su, zbog fizičke sličnosti, tih četvero supružnika sestre i braća. Po svemu što kao i ostali doživljavaju tipične su obitelji, a po svojim reakcijama na izazove života autentične su kršćanske obitelji. Zrinka i Vedran Frakin roditelji su šestero djece, a Katarina i Denis Pleslić sedmero. Svi su aktivni vjernici župe Rođenja sv. Ivana Krstitelja u Zadru te uspješno plove protiv nametnute struje protivne rađanju, odolijevajući predrasudama društva.
Vedran Frakin (46) zaposleni je inženjer telekomunikacija, a supruga Zrinka (44) knjigovotkinja i radila je do rođenja trećega djeteta, a sad je 13. godinu kod kuće. U braku su 21 godinu, a njihova su djeca: Sara (20), Ema (16), Lovre (13), Lea (10), Mia Stošija (6) i Emanuel (2). »Pitaju me bih li se mijenjala. Ne bih! Jer probala sam i život zaposlene majke i znam ga usporediti sa životom majke domaćice. Kad sam radila, možda je to čudno čuti, ali došla sam u fazu da sam se osjećala beskorisno. Činilo mi se da mi ti dani uludo prolaze. Radila sam od 7 do 15 sati i uvijek sam mislila što bih sve napravila da sam kod kuće, umjesto kancelarijskih poslova u uredu.
Spasila sam se kad sam dobila priliku, Bogu hvala država je to omogućila, da mogu ostati tri godine na porodiljnom dopustu. To sam objeručke prihvatila. Teško je u kući kao majci, domaćici. U šali kažem da me u kući ‘tlače’ moji, a na poslu svašta drugo. Gospodinu sam zahvalna što me ostavio u kući da mogu djecu dočekati iz škole, otpratiti ih, da nisu sama, prepuštena sebi. Ne moram ovisiti ni o kome«, kaže Zrinka. Frakinova djeca ne pohađaju vrtić do predškolske dobi. »Mislim da nikad nije kasno za socijalizaciju, što se i pokazalo. Protivnica sam uporabe mobitela u djece.« Ističe da nema idealnoga roditelja. »Nisam savršena ni idealna majka. Ali mi je bitno da nemam grižnju savjesti. Da dajem od sebe maksimalno što mislim da bih trebala dati. Ako nam je Gospodin povjerio djecu, da ih nastojim koliko je do mene, uz Božju pomoć, staviti na pravi put. I nadasve prenijeti im vjeru, što je jako teško.«
»Ljudi su sve više okrenuti od sebe«
Ističe da im župa puno daje i znači, a imaju potrebu i dublje ulaziti u Božju riječ. U tome im je velika pomoć to što su Zrinka i suprug na neokatekumenskom putu. »Gospodin nam pomaže dublje ući u sebe, da počnemo otkrivati sebe. Kad se vidi sebe, može se vidjeti i oko sebe. Ljudi su sve više okrenuti od sebe, uvijek je lakše gledati druge, sve micati, da se ne ulazi u svoju dubinu i nutrinu, živjeti u površnosti i tako prolazi život. U površnosti ne može biti zadovoljstva. Onda čovjek nije ispunjen.
Materijalizam je toliko obuhvatio ljude da mnogi plitko žive, nisu svjesni što nose u sebi, koja je vrijednost čovjeka, što je čovjek, za što živimo. Gospodin nas uči da živimo za vječnost. U prolaznosti smo života, materijalno je bezvrijedno. Najviše što možemo dati je život, a život su djeca. Zato je na obitelj, na djecu, najveći udar. Jer đavao, knez ovoga novoga svijeta, to ne želi.« Nikad se nije osjećala frustrirano u kući niti je imala kompleks kućanice, dok drugi imaju karijere. »Dapače, meni je izazov biti drugačija od drugih. Kad dođe do granice da ne možemo nakraj, djeci kažem: ‘Mi smo drukčiji od drugih.’ Nekad djeca pomisle: ‘Da ti radiš, možda bismo mogli nešto više.’ Onda ih pitam što bismo mogli više: majicu, hlače više? Je li to vrijednost?« Djeca odjeću nasljeđuju od prethodnoga, nije ih sram uzeti odjeću od rođaka…
Zrinka svjedoči kako Bog proviđa na primjeru odlaska njihovih dvoje djece na Svjetski susret mladih s papom Franjom u Krakovu. »Suprug je bio malovjeran, mislio je da to ne možemo platiti, trebalo je 800 eura. Imala sam silnu želju da djeca idu i vidim da Bog blagoslivlja. Riječi su svakakve, riječi svašta trpe. Ali Bog vidi želju u srcu. Kad se iskreno u srcu želi, Gospodin otvara putove. Uplatili smo polog. Nakon toga poštom smo u kuverti dobili 500 eura, od nekoga nam je to stiglo, anonimno.
Suprug je bio začuđen. Angažirao se i na kraju se i preplatilo, oboje djece još su vratili po 50 eura. Od potrebnih 800 eura sami nismo platili ništa. Sigurno su neki ljudi mislili: ‘Kako oni šalju dvoje djece, to nije mali iznos, samo jedan roditelj je zaposlen?’ Želim djetetu da stvarno ide Božjim putom. To je u tom trenutku kćeri trebalo. Došla je iz Krakova preporođena. Bila je prezadovoljna, nju je Gospodin tamo čekao«, kaže Zrinka.
Suprug Vedran nije mislio da će imati toliko djece. »Gospodin je dao i mi smo na tome zahvalni. Pokušavamo djeci prenijeti vjeru, da budu aktivna u crkvi. Djeca su u zboru, ministranti, pomažu u svim župnim aktivnostima. Najbitnije mi je naše poslanje kao roditelja da djeci prenesemo vjeru, da shvate kako mogu napredovati kroz vjeru, poslanje Crkve, Božju ljubav i milost. Puno ljudi mi je reklo da je toliko djece bogatstvo. Vidim da je to bogatstvo, da nam Gospodin stvarno proviđa i nikad nas nije ostavio na cjedilu. U određenim smo trenutcima imali financijskih teškoća, ali nikad nismo ostali gladni ni žedni. I vjerujem da i ne ćemo. Radim u kompaniji u kojoj su visoki menadžeri, imaju jedno, dvoje djece. Nakon početnoga iznenađenja ljudi me hrabre, vide da nisam lud jer imamo šestero djece, nego ih volimo i želimo. Gospodin je dao, to je njegovo djelo. Vide da smo supruga i ja normalni ljudi. Inače se žena sa šestero djece u javnosti zna prikazati kao raščupana, nema zubi… Možda smo znak da potakne nekoga drugoga.«
Odnose u obitelji Frakin na osobit način izgrađuje zajednička molitva prije objeda, predvečer te nedjeljom kad mole Božanski časoslov, razmatrajući psalme i evanđelje.
Denis Pleslić (50), dipl. inženjer strojarstva, predaje u zadarskoj srednjoj Strukovnoj školi Vice Vlatkovića, a supruga Katarina (44) predškolska je odgojiteljica i nikad nije radila. U braku su 22 godine, a njihovih sedmero djece su: Tomislav (22), Valentina (21), Karlo (19), Karmen (13), Zvonimir (9), Luka (5) i Dominik (2). Prije godinu dana dobili su unuku Ninu. Pleslići su mislili da će imati do četvero djece. »To je Božja volja i providnost. Nikad nismo strahovali, sve smo prihvatili. Nikad nismo imali zdravstvenih i financijskih problema niti bili u poziciji da se moramo snalaziti. Premda nije lako, nikad nismo oskudijevali, imamo sve za normalan život.
Djecu nastojimo podići u katoličkom duhu, da budu na pravom putu. Ima raznih komentara, ljudi to ne bi iskusili na vlastitoj koži. Treba puno davati od sebe, mnogi nisu spremni. Ne bojimo se. Uvijek ima dobrih ljudi u obitelji i izvan koji pomognu materijalno i na druge načine«, kaže Denis. Uspijevaju djeci obrazložiti da se ne osjećaju prikraćeni u životu. »Župa na Relji mi je dom, gledam je kao dom, tako se i ponašam. Pomažem što treba u ljubavi prema bližnjima. Pozdravio bih sve čitatelje Glasa Koncila, neka ga nastave čitati jer to su prave novine. Malo ih je danas u Hrvatskoj. Uredništvu GK-a neka Bog da snage i providnosti da ustraje u svom poslanju«, poručuje Denis.
Njihov sin Karlo stažira u zubnoj ordinaciji. Život s više braće i sestara nikad nije dosadan, kaže, i uvijek mu je drago o tome govoriti. »Učiš kako se poniziti za život, to je važno, služiti bližnjima. Treba dati od sebe«, poručuje Karlo.
»Okolina zaboravi sve što je govorila«
Majka Katarina smatra apsurdnim ići raditi, a onda plaćati vrtić. »Vidjela sam da sam potrebnija u kući i da je moje mjesto uz djecu. Nisam imala krizu, premda nekad dođu suhoće. Nekad je iscrpljujuće, djeca su zahtjevna i trebaju nas. To je nekad teško. U situacijama kad mislim da više ne mogu, dragi Bog nešto pošalje. Tu su i starija djeca koja se predaju jedni drugima i drugi ljudi pomognu«, kaže Katarina.
Suočavala se s prigovorima i krivim pogledima na svoje trudnoće. Bilo joj je teško i u obitelji. »Čak i u užoj obitelji bilo mi je teško reći da ponovno čekam dijete. U početku je bio bunt: ‘Jeste li vi normalni, znate li što radite, mislite li vi kako ćete nakraj financijski!’ No s rođenjem djeteta to se u cijelosti promijeni. Kažem im: ‘Jeste li shvaćali što ste mi govorili?’ Pojave se tolika ljubav, podrška i pomoć da bih se osjetila raspamećeno od tolike promjene. Okolina zaboravi sve što je govorila. Samo se još veća ljubav donese s rođenjem svakoga djeteta. Vidim da me Bog nikad nije ostavio samu. Bog je prisutan. U sakramentu našega braka, tu je s nama. I stalno mi govori: ‘Ne boj se, Katarina, pomoći ću vam, uvijek.’ I suprugu kao skrbitelju za materijalno, meni na drugi način, kao majci, to mogu svjedočiti«, kaže Katarina. Na novu trudnoću djeca su joj znala reći: »Dobro, mama…« Jedna kći na svaku je trudnoću reagirala, bilo ju je sram, nije se znala snaći među vršnjacima. No s rođenjem brata i sestre to se prelomi, dogodi se ljubav.
»Nastojimo djeci prenositi vjeru. Nije to lako. Kao mlada majka mislila sam da se s dojenjem prenosi vjera. Potrebno im je duboko svjedočanstvo, pogled najprije na roditelje. Prvo gledaju nas. Svjesna sam da gledaju kakva sam majka, kakav je otac, da bi oni mogli vidjeti sliku obitelji i Boga«, kaže Katarina.
Da su i oni pod utjecajem okruženja, pokazuje rana trudnoća njihove najstarije kćeri. »Kao majka sam joj govorila o čistoći, koliko je potrebna. Znala sam da nema osuđivanja, da je moram podržati. Iako mi je to bilo baš šokantno i teško. Imala sam najmanje dijete od godinu dana kad sam postala baka. Pitala sam se: ‘Zašto, Bože, nije mogla živjeti onako kako sam joj govorila?’ Prva godina fakulteta i kći ostaje trudna. Situacija koja se i meni dogodila. I ja sam kao studentica sa 22 godine postala majka. Ali vidim kako Gospodin djeluje i vodi to dalje, eto još jedan život. Bila je nesigurna, nastojala sam joj biti podrška. Od te se situacije i kćerka promijenila, kao i svoje gledište na mene kao majku. Kad je dobila djevojčicu, fascinirala je njezina zaljubljenost u dijete. Vjenčali su se, još su studenti, ali Bog to vodi. Njegovi roditelji i mi radimo što možemo«, kaže Katarina.
I Katarini pomaže što je u neokatekumenskoj zajednici. Kao studentica u Zagrebu molila se bl. Alojziju Stepincu za brak, njemu se utjecala da joj Bog providi supruga. Sretna je što su moći bl. Stepinca došle i u njenu župu. U njenoj je sobi Stepinčeva ikona koju joj je suprug donio s putovanja i slika milosrdnoga Isusa.
Pleslići se okupljaju na molitvu bez obzira koliko ih bude u kući, djeci osobito prije jela i spavanja u molitvi uprisutnjuju Boga u životu. Katarina ističe da je sa svakom sljedećom trudnoćom imala pomoć od starije djece i muža. Ni ona nije osjećala težinu godina. »Prije sam više glumatala. Isto sam prošla sa 20 i 40 godina. Mislim da se malo izvlačimo i na to kad nam se ne da«, kaže Katarina. Razumije i strah od porođaja u nekih žena. Njeni su porodi »išli školski«, no ona je svaki put imala strah od poroda. »Svaki put je drugačije, nema šprance. Na drugom porodu sam se malo uzoholila pa se malo zakompliciralo, ali prošlo je i to. Kod petoga poroda mislila sam da ne ću preživjeti još jedan ulazak u boks. Tražila sam pomoć i psihologa, morala sam reći svoje strahove. Ali molila sam se, i molitva Gospodinu, uz podršku drugih, pomogla je«, kaže Katarina. »Treba otvoriti srce Bogu, a ne državi i politici. Samo je Bog taj koji je za život, koji ljubi život i umro je za nas na križu«, poručuje Katarina.
