Hvala!
Obitelj je veoma važna institucija koja zauzima visoko mjesto na ljestvicama životnih vrijednosti. Iako se obitelj kroz vrijeme mijenjala, iako su uloge u obitelji zasigurno znatno drugačije nego što su bile nekoliko desetljeća prije, dobra obitelj i dalje osigurava životno zadovoljstvo.
Odgovor na pitanje što čini dobru obitelj vrlo je složen i može se promatrati kroz nekoliko prizmi. Jedna od njih je koliko je obitelj otporna na stres. Jer obitelj, kao i njezini pojedini članovi, može biti više ili manje otporna na sve zahtjeve koje okolina postavlja pred nju. Obitelji kod kojih se jasno postavljaju granice i pravila ponašanja, kod kojih postoji kohezija i dogovor o zajedničkom provođenju slobodnoga vremena, godišnjih odmora, proslava, običaja, kod kojih postoji međusobna emocionalna potpora i međusobno pomaganje, toplina, ljubav, predanost jednih prema drugima, jasna komunikacija i rješavanje sukoba i problema razgovorom i dogovorom, obitelji su koje imaju dobre zaštitne čimbenike te će se uspješnije nositi sa svim izazovima koje život nosi.
Obitelj i okruženje koje stvara obitelj ima važnu ulogu u životu pojedinca i za pozitivan razvoj djece. Obitelj je mjesto gdje dijete uči prve korake, kako one u doslovnom smislu riječi tako i one koji će mu biti potrebni za daljnji život poput učenja o odnosima te učenja socijalnih i životnih vještina, koje će mu pomoći na putu k odraslosti. Upravo zbog toga obitelj je važan zaštitni čimbenik u razvoju emocionalno zdrava i zadovoljna djeteta. Obitelj je mjesto gdje dijete uči o međuljudskim odnosima, partnerskim odnosima, ona je izvor informacija na temelju kojih dijete stvara prvu sliku o sebi, procjenjuje odnos drugih prema sebi i u skladu s tim određuje svoju vrijednost i razinu samopoštovanja. Uloga i važnost obitelji u životu djeteta mijenja se kako dijete raste te ona nije ista u ranom djetinjstvu, predškolskoj, školskoj i adolescentskoj dobi. U ranom i predškolskom periodu obitelj pruža djetetu tjelesnu i emocionalnu sigurnost, a zdrava obiteljska dinamika osigurava djetetu poticajnu okolinu nudeći mu razna iskustva na temelju kojih stječe svoje prve socijalne vještine. U školskoj dobi obitelj je zadužena za praćenje djetetova napretka u školi, kao i za provođenje slobodnoga vremena. No zadaća obitelji nije samo osiguravanje poticajne okoline koja će omogućiti školski uspjeh i stvaranje radnih navika, nego je veoma važna emocionalna potpora i brižnost roditelja kako bi dijete razvilo osjećaj prihvaćenosti i voljenosti. Adolescencija je razvojno doba u kojem mlada osoba, adolescent teži stjecanju neovisnosti, krećući u svijet odraslih. I to je upravo doba kada je zdrava obiteljska kohezija veoma važna za zdrav mentalni, emocionalni i socijalni razvoj adolescenta. Obitelj u kojoj vlada toplina, prihvaćanje, jasno određena pravila ponašanja i dobro razvijena kultura međusobnoga komuniciranja osigurat će lakši i zdraviji prijelaz djeteta u svijet odraslih.
Važno obilježje djeteta koje se stječe unutar obitelji jest i zahvalnost. Zahvalnost povećava emocionalnu i psihološku dobrobit te doživljavanje ugodnih afekata i emocionalnih stanja, povezana je s vitalnošću osobe, nadom, optimizmom i općenito zadovoljstvom životom. Zahvalnost povećava povjerenje koje je potrebno za stvaranje zdravih socijalnih odnosa, motivira pojedinca da se ponaša prosocijalno, a osobe koje su zahvalnije velikodušnije su i češće su spremne pomoći drugim osobama, entuzijastičnije su i odlučnije.
Zahvalne osobe češće prepoznaju pozitivne napore drugih osoba prema njoj, intenzivnije doživljavaju zahvalnost nakon primanja neke usluge, češće osjećaju zahvalnost i u situacijama koje naoko ne izgledaju kao pozitivne. Od osoba koje imaju izraženu crtu zahvalnosti može se očekivati da će biti zahvalne na svojoj obitelji, poslu, zdravlju i životu općenito, a od osoba koje imaju manje izraženu crtu zahvalnosti može se očekivati da će biti zahvalne za manje aspekta života. Zahvalne osobe uzimaju u obzir potrebe drugih, više su usmjerene na ono što imaju, a manje na ono što nemaju, češće imaju osjećaj strahopoštovanja kada se susretnu s nečim što doživljavaju lijepim, više su usredotočene na pozitivno u sadašnjem trenutku.
Roditelji uče djecu da, kada nešto dobiju, izraze zahvalnost tako da osobi koja im je nešto poklonila kažu »hvala«. Ono što roditelji pokušavaju naučiti djecu uz tu riječ je prepoznavanje dobrobiti koju drugi čine za njih, što je temelj na kojem se izgrađuje zahvalnost. No ne znači nužno da dijete koje je naučilo kada upotrijebiti riječ »hvala« osjeća zahvalnost. Učeći ih da kažu »hvala«, roditelji zapravo uče djecu da se uspješno prilagođavaju socijalnim normama i pravilima koja im omogućuju kvalitetniju prilagodbu okolini. Zahvalnost je razvojno postignuće i obilježje je emocionalne zrelosti. Djeca najčešće zahvalnost stječu po modelu učenja, imitiranja ponašanja svojih roditelja. Ako roditelj iskazuje zahvalnost u određenim situacijama, i dijete će s vremenom usvojiti takav obrazac ponašanja.
Upravo se na blagdane ljudi okupljaju oko obiteljskih stolova i to je situacija kada se na najbolji način osjeti zahvalnost za ono što pojedinac ima, a da to nisu materijalne stvari. Kako bi i djeca shvatila i naučila biti zahvalna na onom što imaju, u tome im trebaju pomoći odrasli. Učenje zahvalnosti znatno je dublje od iskazivanja zahvalnosti upotrebljavajući riječ »hvala« za npr. dobiveni poklon. Naučiti dijete zahvalnosti nije nikako lagan posao za roditelja jer zahvalnost je vrlo apstraktna, ne može ju se opipati, vidjeti i konkretno doživjeti. Osjećaj zahvalnosti izgrađuje djetetov karakter i pomaže mu razviti empatiju za druge i sve one koji možda nemaju puno ili dovoljno. Brojna su istraživanja pokazala da adolescenti koji osjećaju zahvalnost iskazuju više sreće, optimizma, društveno su prilagođeniji i socijaliziraniji te su zadovoljniji školom, obitelju, prijateljima i skloniji su davati više socijalne potpore drugima. Zahvalna djeca i adolescenti manje su depresivni, manje materijalistički nastrojeni te se bolje koriste svojim unutarnjim snagama i resursima kako bi poboljšali svoje društveno okruženje.
Roditelji vlastitim primjerom pokazuju djeci i uče ih da razviju zahvalnost od ranih godina jer djeca uče iz onoga što vide. Kako se odrasli ponašaju jedni prema drugima ako si iskazuju zahvalnost, tako će se i djeca ponašati. Dijeljenje ne samo za blagdane, nego tijekom cijele godine, pomaganje drugim ljudima lošijega socioekonomskoga statusa, briga za napuštene životinje ili doniranje npr. igračaka ili odjeće domovima za djecu jedan je od vidova razvoja zahvalnosti. Razgovaranje s djetetom o onom što ga je razveselilo tijekom dana, u kojim situacijama je uživalo, što ga je učinilo sretnim, potiče u djeteta obraćanje pozornosti na one uistinu važne stvari u životu. Odgoj djeteta rabeći autoritativni stil u kojem su dane jasne smjernice i postavljena jasna pravila, ali ne i kruta ograničenja, uz slušanje onoga što dijete govori, osigurava prihvaćanje individualnih potreba djeteta, njegovih snaga, ali i slabosti. Odrastajući u takvim obiteljima, dijete uči kako zadobiti potporu drugih, ali i kako pokazati zahvalnost za tu dobivenu potporu. Roditelji koji pomažu djeci da razviju vlastite interese daju mogućnost djetetu da pronađe put i da ostvari svoje snove i interese.
Zahvalnost je jedno od obilježja sretnoga života. Zahvalni ljudi su zdraviji, energičniji i imaju više pozitivnih obiteljskih odnosa, a zahvalnost osobu čini svjesnom svega što drugi ljudi rade za nju. Zahvalnost stvara u domu ozračje ljubavi. Kad je život težak, teško je pronaći zahvalnost. No sreću će teško pronaći osoba koja razmišlja o svemu onom što nema, osjećajući gorčinu zbog toga. Sreću će pronaći osoba koja razmišlja o onom što ima, što je dobro i lijepo u njezinu životu te osjeća i iskazuje zahvalnost na tome. Zahvalnost bi trebala biti dio obiteljske kulture. Ako roditelji žele odgojiti zahvalnu djecu, trebaju stvoriti ciljanu obiteljsku kulturu u kojoj je ta vrlina prioritet. Jedan način da se to postigne određeni su rituali zahvalnosti, koji pomažu da zahvalnost postane navikom.
S druge strane, prigovaranje i vječito nezadovoljstvo »ubojica« je i glavni neprijatelj zahvalnosti.
Zahvalni ljudi su skromni, ali bogati, jer cijene sve što drugi čine za njih, a i sami čine sve što treba za druge. Zahvalni ljudi su pristojni i kulturni jer cijene tuđi trud i ono što drugi čine za njih. Zahvalni ljudi primjećuju ono čega drugi nisu svjesni. Zahvalni su najbogatiji na svijetu jer istinski vole ono što imaju i zato imaju još više.
Njegovanje kulture zajedništva i zahvalnosti zasigurno se ne postiže šarenim artiklima, nego provođenjem kvalitetnoga vremena s roditeljima kroz koje dijete gradi osjećaj identiteta i pripadanja, što djetetu omogućava izgradnju pozitivne slike o sebi. Blagdani mogu biti vrijeme kad se povezanost djeteta i roditelja može ojačati. Zajednička izrada darova, zajedničko pripremanje svečanoga ručka ili večere, odabir igračaka ili priprema hrane koju će dijete zajedno s roditeljima odnijeti osobama slabijega imovinskoga stanja zasigurno osigurava jačanje zahvalnosti i uči dijete kako se oduprijeti agresivnim konzumerističkim odnosima u društvu. To su aktivnosti kroz koje djeca razvijaju empatiju i stvaraju osjećaj povezanosti s ostatkom društva.
Zahvalnost daje puninu životu, pretvarajući kaos u red, dajući smisao prošlosti, stvara mir i osigurava bolje sutra. Zahvalnost koju osoba ima prema svemu što joj se dogodilo u životu ispunjava taj život smislom i tjera crne misli. Zahvalnost se ne podrazumijeva, zahvalnost ne tolerira razmišljanje zdravo za gotovo jer u životu čovjek katkad dobije i ono što mu ne pripada. Zahvalnost omogućuje pojedincu da postane svjestan svojega bogatstva, i to ne samo materijalnoga, omogućava mu da uživa u onom što je dobio i onom što ima.
